Srbija je prva očišćena od Židova na našim prostorima, a u NDH uništeno je 82% cijele zajednice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tvrtko Jakovina, profesor povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u intervjuu za Bljesak.info, govori povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, razmjerima pogroma Židova na području zemalja bivše Jugoslavije, antisemitizmu koji je u Europi postojao i prije Drugog svjetskog rata, povijesnom negacionizmu kojeg naša društva žive i danas.

Jakovina, između ostalog, kaže kako su razmjeri Holokausta kod nas, usporedivi s onima u Poljskoj ili Ukrajini.

Bljesak.info: Danas se diljem svijeta, pa i u našim zemljama, obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Koje su to društvene i političke okolnosti i kako dovele do njega?

JAKOVINA: Adolf Hitler u “Mein Kampfu” iznio je svoju ideologiju i zapravo plan za buduće vladanje. Knjiga je prevedena i na engleski, ali ne sa svim problematičnim detaljima i postala je zanimljiva kada je taj opskurni političar postao kancelar. Oni koji su je čitali na njemačkom, bolje su znali što Hitler smjera i iz toga dvije stvari nisu bile sporne: okupljanje Njemačke i nastojanje da svi Nijemci završe u istoj država, kao i obračun sa Židovima. Sve drugo su bile teme oko kojih je bio spreman razgovarati, pa i odustati od poneke. Primjerice, Hitler nije podnosio Slavene. S njima je odrastao, gledao ih je kao dječak i mladić, ali bez obzira na prezir, činjenica da je prva asocijacija na Slavene bila Češka, Česi tijekom rata nisu prošli onoliko teško kao ostali. Bio je sklon kompromisu, baš kao što nije bio nimalo racionalan kada je surovo likvidirao Ukrajince. Oni su se mogli puno više privući Njemačkoj, da su politike bile umjerenije. To se nije dogodilo. Čak i kod opsesije okupljanja Nijemaca, čuvanja “krvi” planom da se u Reich dovuku baš svi Nijemci, moglo je biti odstupanja. Primjerice u Južnom Tirulu (Alto Adige), Hitler na kraju može progutati da je to Italija. Tada mu je Mussolini važniji, pa s tim Austrijancima/Nijemcima čak planira preseljenje na Krim! Samo u jednoj stvari je Hitler dosljedan, samo u jednom pitanju ni pod kojim okolnostima ne želi odstupiti, a to je istrebljenje Židova. Gotovo je to apsurdno: rat počinjete gubiti, proizvodite manje od Amerikanaca, Britanaca i Sovjeta, imate manje vojnika, pa svejedno radije ubijate obrazovano i radno sposobno stanovništvo koje bi, ako ništa drugo, moglo biti drukčije iskorišteno! Kada se Nijemci povlače s Rodosa, u more s brodova bacaju artiljerijsko oruđe, ali ne i ljudski teret. Tamošnje Židove prevozili su na kopno, da bi ih transportirali u Auschwitz. Antisemitizma je uvijek bilo u Europi, pa i među Nijemcima. Od druge polovice 19. st. ponovo kreću i pogromi i proganjanje Židova. No pretvaranje takvih osjećaja u jednu organiziranu akciju i ideju da je moguće likvidirati baš sve, cijeli jedan narod, za to su se dvije stvari trebale pogoditi: industrijalizacija, moderno društvo u kojem se moglo organizirati takvo ubijanje i posebna mješavina ideologije.

Bljesak.info: Kakvi su razmjeri Holokausta u BiH, Hrvatskoj i Srbiji? I ustaše i četnici su protjerivali Židove?

JAKOVINA: Antisemitski zakoni bili su doneseni i prije rata, ali broj Židova na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije bio osobito velik; oko 39.000 ljudi. Bilo je velikih gradova s velikim zajedniciama, kao Sarajevo i Zagreb, no riječ je o zapravo malenom broju ljudi, od kojih su se mnogi osjećali Hrvatima. U Srbiji je zajednica još manja, osim u Vojvodini, Beogradu. Minijaturne su zajednice na jugu: na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori – tamo nije bilo antisemitizma I tamo se tijekom rata broj Židova čak i povećao! Mada govorimo o fenomenu na razini obitelji, Kosovo i Albanija imali su više Židova, jer su Albanci koji su trgovali s nekim židovskim obiteljima iz Južne Srbije, Sandžaka, nakon početka rata dali su riječ i spasili su ih, preobukli u Albance, čuvali tijekom rata. U drugim sredinama nije bilo tako. Prva zemlja koja je postala “Judenfrei”, očišćena od Židova, bila je Srbija generala Milana Nedića. Na prostoru NDH uništeno je 82% cijele zajedncie i to je dovoljno kada govorimo o razmjerima Holokausta kod nas. Naši postoci su usporedivi s postocima u svim ostalim zemljama Istoka, jer je rat kakav se vodio na prostoru Jugoslavije bio po svemu usporediv s razaranjima i ubijanjima na europskom Istoku. Nijemci su znali da Židove ne žele, ali kako će ih se riješiti, o tome su još trebali misliti iplanirati, pa su 20.1.1942. konačno izašli s planom iz Wannseea. U NDH, ustaše su prvi logor osnovali 15 dana nakon što je formirana država i započeli s likvidiranjem Srba i Židova odmah. Logor je bio u “Danici”, na mjestu pogona propale kemijske industrije u Koprivnici. Dok nije otvoren Jasenovac, bilo je više takvih mjesta. Mnoga su i danas neoznačena, a još više mjesta stradanja koja su nekada imala spomen-obilježja, ostala su bez spomena.

Bljesak.info: U kojima logorima i možemo li govoriti o broju ljudi su završili Židovi s područja Mostara i Hercegovine, odnosno, Splita i Dalmacije? Postoje li neke specifičnosti u odnosu na veće gradove Beograd, Zagreb, Banja Luka?

JAKOVINA: U Hrvatskoj se, kad se već ne može izbjeći, govori samo o Jasenovcu. Jasenovac je bio jedan od logora, ima razloga zašto se govori o Auschwitzu Balkana, ali takvih mjesta bilo je više: Rab, Jadovno, Požega, Đakovo, Koprivnica, Lobor-grad. Sve su to mjesta u kojima bi se moglo govoriti o Holokaustu, govoriti o budućnosti. Načelno, sve zone NHD koje su bile pod talijanskom paskom ili blizu talijanskog teritorija, nudile su mogućnost lakšeg spasa za Židove, sretniji su uspjeli pobjeći od Kotora do Istre i tamo čekati kraj rata. Najsigurnije je bilo pobjeći u partizane.

Bljesak.info: Na koji način je BiH funkcionirala unutar NDH? Je li bilo formiranih logora s obzirom da je je taj teritorij bio bojno polje?

JAKOVINA: BiH je bila sastavni dio NDH i ne mislim da je potrebno govoriti o osobitostima koje bi bile veće od onih koje izviru iz većeg siromaštva ili složenijeg sastava stanovništva ili činjenice da je to glavno ratište na nekadašnjem jugoslavenskom teritoriju. Ideologija ustaša prihvaćala je dvije ravnopravne religije i to ju je činilo posebnom, pa je čini posebnom i u odnosu na većinu modrnih nastavljača ustaške ideologije. Naime, katoličanstvo nije smatrano sinonimom s hrvatstvom, što je danas u desnim i klerikalnim krugovima često slučaj. Na prostoru BiH vode se najvažnije borbe tijekom Narodnooslobodilačkog rata, Titov partizanski Vrhovni štab je tamo, tamo ima ogroman broj Srba, s kojima je trebalo uspostaviti suradnju – što su ustaše i učinile – jer država inače ne bi nikako mogla postojati. Tamo se, nakon 1942., pojavljuje i određeni broj Židova – liječnika, koji su iskorišteni za liječenje endemskih bolesti. Neki do tih došli su u bosanska sela i mjesta i bili su prvi ikada liječnici, još često izvrsno obrazovani i ostajali su nedirnuti do pred kraj rata, do ranijeg ili kasnijeg odlaska u partizane.

Bljesak.info: Možete li opisati vojni i politički tretman Židovda na području NDH, pa tako i BiH, u tom razdoblju?

JAKOVINA: Vrlo se često u konzervativnim krugovima Europe govori kako je za sve što se dogodilo Židovima presudna bila Njemačka. Nije. Naravno da su Nijemci svojim ponašanjem ohrabrivali, ali obračuni su bili “domaća radinost” i često nisu ni tražili impuls iz Berlina. Židovska zajednica tako je i prolazila, osiromašena, izbrisana, prisiljena najprije preseliti se u siromašne dijelove gradova,  a onda je, često još 1941., upućena u logore. S jedne strane riječ je bila i o pljački: ekonomije jugoslavenskih zemalja velikim su dijelom redistributivne, uzmete, pa preraspodijelite. Tako je i ovo shvaćeno kao mogućnost da uzmete i obogatite se bez da ste privredili i sami zaradili. No, to vrijedi samo za neke.

Bljesak.info: Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Židova više nije bilo u Jugoslaviji, a čini se, sve ih je manje i danas u zemljama nastalim njenim raspadom? Imate li možda konkretne brojke koji govore o demonskom uništavanju jednog naroda?

JAKOVINA: Razmjeri Holokausta kod nas, usporedivi su s onima u Poljskoj ili Ukrajini. Neki su preživjeli, ali zajednice u mnogim gradovima razmišljaju kako urediti muzeje, koji će ostati budućim generacijama, kao znak podsjećanja. Jer nije daleko trenutak kada više nijedan Židov neće biti tu, kada će to biti stare zajednice. To je rezultat Holokausta, udar koji je onemogućio da se oni koji su bili toliko važni i korisnik europskoj civilizaciji, više nikada ne oporave, već nestanu.

Bljesak.info: Smatrate li da su se hrvatsko, srpsko i bh. društva suočila sa zločinima iz Drugog svjetskog rata ili je to još uvijek svojevrsna tabu-tema?

JAKOVINA: Posljednjih trideset godina, Drugi svjetski rat je mjesto aktualne i aktivne politike naših nacionalističkih partija i to je dovelo do posvemašnjeg relativiziranja pogleda na prošlost. Ako vam se nekada učini da je tretman Holokausta pomalo drukčiji barem u siječnju, kada se obilježava Međunarodni dan sjećanja na Holokaust, neka vas to ne zavara. Razgovor o Holokaustu bez da se spomene sudbina Židova u NHD i da se jasno kaže tko je odgovoran za njihovo stradanje, samo je način na koji se izbjegava razgovor o Drugom svjetskom ratu i način na koji izbjegavamo govoriti o našim, međusobnim, hrvatsko-srpskim ratovima i mržnjama. To je jedna od varijanti nedovoljnog suočavanje s prošlošću. Ne možete govoriti o Jasenovcu, a da ne govorite o Romima i Srbima, ubijenim antifašistima. Ne možete govoriti o Holokaustu, a da ne osvijestimo da je obračun počeo i prije nego su Nijemci započeli su masovnim, grupnim likvidacijama. To se uopće ne događa. Ne može briga za romske žrtve biti jedino briga manjinskih partija i zastupnika. To je odgovornost većine. Ne može se dogoditi da 2022. ponovo govorimo o pjevačima rep ili narodne glazbe, koji posve relativiziraju sve što se dogodilo, a o čemu imamo tisuće dokaza i dokumenata. 

Bljesak.info: Zašto se povijesni revizionizam, relativizacija i otvorene simpatije prema jednoj tiraniji kakva je NDH nesumnjivo bila, tako lako ‘primaju’ danas među najširom javnosti?

JAKOVINA: Povijesni revizionizam – a bolje bi bilo govoriti o negacionizmu – pratitelj je naših politika, pa onda i povjesničara, čitavo vrijeme ovih 30 godina na jedan način, a prethodnih 80 godina, na drugi. Primjerice, jeste li čitali neku biografiju hrvatskih političara iz 1990. Koji bi pitali koliko je “sumnjivo” da je 97.000 članova SKJ prešlo u HDZ? Jesu li ti ljudi možda radili u reeksportnim poduzećima i tako bili vrlo podobni u Jugoslaviji, a poslije postali silno podobni u Hrvatskoj? Imate li znanstvene radove o hrvatsko-srpskoj suradnji tijekom posljednjeg rata? Nemate. Nećete niti imati još neko vrijeme. E, to je sve sklonost negacionizmu, zaboravu, namjernom iskrivljavanju, kukavičluku. Ta o Holokaustu, temi o kojoj svi u svijetu pišu, a katedre za holokaust u genocid otvaraju se posvuda u svijetu, od 2006. u Hrvatskoj nije obranjen niti jedan jedini doktorat. A od 2006. do danas, zapravo i prije, djeluje 10 studija povijesti, koji uključuje i onaj u Mostaru. Je li to slučajno? Možda je samo nama imanentno da ne želimo biti ukorak s vremenom i odgovarati na važna pitanja društva u kojem živimo, što jest zadaća povjesničara. Sve se to preslikava i na NDH. Zamislite kako bi sjajna bila tema da netko iznova napiše što se događalo na Neretvi ili Sutjesci ili u Drvaru 1943. I 1944. Sada su svi ti dokumenti vani, njemački, američki, naši… zar ne bi bilo sjajno pokušati napisati novi pogled na bitke u kojima je stradalo na tisuće Dalmatinaca, a uglavnom su ionako ginuli Hrvati? Eh, kad bi nama žrtva bila važna, onda bi se to događalo. Hrvatski nacionalizam je nažalost ekskluzivan, njemu ne treba nitko, on se može uvući u svoju kućicu i misliti da je sve super i da može sam. Pogledajte rezultate popisa stanovništva i “indeks sreće”. To vam je najbolji odgovor na nacionalizme i nacionalističke koji vladaju ovim prostorima I njihovu sposobnost. To je I okvir iz kojega se rađao revizionizam i negacionizam o našoj prošlosti. Volio bih reći da postaje ili da će biti bolje, ali ja to još ne vidim.