Tekst članka se nastavlja ispod banera
Iz daljine se začuo zaglušujući zvuk mlaznih motora jurišnika J-22 Orao. Uskoro su nebo iznad Merdžan Glave, strateške kote za obranu Mostara gdje su se vodile borbe pripadnika 3. bojne i rezervista, nadletjeli borbeni zrakoplovi JNA. Ovi su avioni proizvedeni u pogonima tvornice Soko u Mostaru, a u ovom su smrtonosnom naletu sa svojih podvjesnih spremnika odbacili kazetne bombe na ljude koji su ih do jučer proizvodili.
Ubojiti rojevi bombi s padobranima otvorili su se nad glavama vojnika na tlu.
Ludim spletom okolnosti, vjetar koji je zapuhao većinom ih je raspršio i odnio prema oboru Merdžan glave. Da su ''zvončići'' pronašli svoj cilj, žrtve bi bile ogromne.
Ovo je samo jedna živa epizoda sjećanja iz borbi u Podveležju koje je 3. bojna, kao jedna od postrojbi, vodila od 26. lipnja za oslobođenje Mostara i doline Neretve.
Sastanak s Jaganjcem
Zapovjednik Jasmin Jaganjac pozvao je zapovjednika 3. bojne Ilu Vrljića, 26. lipnja 1992. ujutro u zapovjedništvo OS-a Mostar.
Jaganjac je tom prilikom rekao kako je upitna linija na Podveležju, pa je potrebno ubaciti jednu jaku postrojbu poput 3. bojne, navodi Ile Vrljić u svojoj knjizi ''Svjedok jednog vremena''.
Usput je zapovjednik Jaganjac napomenuo i kako će pripadnici bojne imati svu neophodnu topničku potporu, tenkove na raspolaganju, kao i sve drugo što bude potrebno.
Postrojavanje bojne izvršeno je istog dana u podne ispred Osnovne Škole u Cimu, a došao je i sam zapovjednik Jasmin Jaganjac koji se tada obratio vojsci, predočio im stanje i ponovio obećanje dato Vrljiću istog dana.
Postrojavanje pred školom
U 15 sati pred školu stižu 1. i 2. satnija iz Cima, a priključuju im se 3. iz Vihovića i 4. s prostora Bijelog Brijega, dok su izviđači i Interventni vod priključeni 1. satniji pod zapovjedništvom Marinka Ćorića.
Dvije satnije, 1. i 2. kreću ispred škole u Cimu, a usput im se pridružuju i ostale te se upućuju prema Starom mostu, dok je logistika već prešla preko HE Salakovac.
Nakon prelaska Starog mosta vojska se ukrcava u autobuse, a zapovjednik Vrljić s vozačem u Landroveru odlazi preko Zalika magistralom prema Podveležju.
Tu su sreli skupinu vojnika koji su se povlačili s Podveležja, što je u najmanju ruku bilo čudno jer im smjena nije došla.
Dolaskom na Podveležje, s desne strane nalazi se Merdžan glava, a ispod nje nalazi se topništvo HVO-a s posadama, a na samom ulazu u selo sreću i vojnike i zapovjednike.
Tu se upoznaju sa stanjem i informiraju ih kako bi trebali u selo Patkoviće preuzeti crtu, te kako bi na releju Velež trebalo zamijeniti vojnike za što bi bilo dovoljno 50 vojnika.
Kao najmalobrojnija, 2. satnija je izdvojena i upućena na relej Velež, 1. satnija dobiva zadaću preuzeti lijevo krilo na ulazu u selo Patkovići, 3. satnija ima zadaću osigurati desno krilo prema selu Jelovcu, a 4. satnija ide u selo Jelovac.
Dolazi jedan vojnik koji se predstavlja kako je iz posade VBR-a, smještene ispod Merdžan Glave i kaže da tamo nema nikoga sem njih.
Borba prsa u prsa
Tvrtko Miloš je rekao kako on ide tamo sa svojom grupom, a da mu Vrljić da jedno odjeljenje. Jedno odjeljenje 2. satnije pod zapovjedništvom Vlade Grbešića polazi tamo s Tvrtkom Milošem.
U sumrak iz 1. satnije javljaju kako su stigli na ulaz u selo Patkoviće, da je dolje malo vojske i da su ušli u sukob s neprijateljima, a javio se i zapovjednik 3. satnije Mile Ćorić i potvrdio kako su i oni ušli u borbena djelovanja.
Vodile su se borbe prsa u prsa, a 1. satnija stalno izvješćuje kako imaju problem s jednim tenkom.
Padao je mrak a zapovjednici javljaju o problemima sa streljivom, hranom i vodom, pa su angažirana tri lokalna mještanina da dopreme potrebne stvari, međutim oni nisu stigli na lice mjesta, a vojnici koji su trebali s Tvrtkom otići na Merdžan glavu još nisu bili krenuli.
Ponovno se angažiraju četiri vojnika nekog lokalnog komandanta Isića, a ovi su odradili posao.
Stižu informacije o prvim ranjenima, koji su uspješno izvučeni, a crta se počela smirivati i uspostavljati.
U okruženju
Oko 11 uvečer pred zapovjedništvo stiže vojnik zadihan i u panici vičući: "Ovamo je sve izginulo", dok skoro istodobno vezisti potvrđuju kako je na njih pucano s Merdžan glave.
Kako nam je potvrdio Vrljić, tad postaje svjestan kako je u okruženju i kako je jedina komunikacija od Mostara prema Podveležju presječena.
On u Mostaru u pričuvi ima jednu satniju i želi je angažirati, a u međuvremenu je uspostavljen i kontakt s zapovjednikom Jasminom Jaganjcem, kojem je pojašnjeno kako stanje nije onakvo kako ga je on izložio pred vojskom u Cimu.
Javio se zapovjednik 5. bojne iz Ilića Marinko Bošnjak Manja, i prihvatio da krene u pravcu Merdžan glave.
Stipe Zlomislić dobiva zapovijed krenuti s raspoloživim snagama pravac Svetigora, gdje je bilo topništvo i čekati signal za napad.
Prebačeni su i jedan transporter s dva bestrzajna topa zarobljeni u Bijelom Polju, a na raspolaganju su i 4 minobacača kalibra 60 mm, za koje doduše nije bilo ljudi koji su znali rukovati tim oruđem.
Odnekud se pojavljuju dva vojnika u punoj ratnoj opremi, koji su govorili engleski jezik i tvrdili kako su pripadnici Kažnjeničke bojne, te kako znaju rukovati tim oružjem.
S njima komunicira Slavko Puljić jer priča engleski jezik.
Na poziciji
Pred zoru javlja se Marinko Bošnjak Manja negdje u blizini Podveležja, a dozapovjednik Stipe je stigao s momcima na dogovorenu poziciju.
Vrljić je oko 5 sati ujutro osmatrao Merdžan glavu i vidio neprijateljske vojnike pa izdaje zapovijed za paljbu minobacačima po njima, nakon čega nastaju panika i metež među neprijateljskim vojnicima.
Na zapovijed Stipe sa svojim vojnicima kreće ka Merdžan glavi, a neprijatelj se pod vatrom minobacača počeo izvlačiti uz gubitke.
Stipe je prvi došao do bunkera i zatekao izmasakrirana tijela Tvrtka Miloša i nekoliko njegovih vojnika, kao i vojnika 3. bojne koji su išli s njim Drage Sertića, Vlade Grubišića, Stanka Drežnjaka, Zorana Krešića i Dražana Marića.
Uskoro pristiže i 5. bojna koja osigurava Merdžan glavu.
Zapovjednik 1. satnije Marinko Ćorić javlja kako se na njegovu dijelu uspostavlja crta uz djelovanje neprijateljskog pješaštva i topništva.
Iz 3. satnije tada javljaju kako je zapovjednik Mile Ćorić – Čule teško ranjen.
On biva izvučen i prebačen u mostarsku bolnicu, a potom u Split, gdje je nažalost za nekoliko dana preminuo, a tada je poginuo i Zdenko Džidić iz 3. satnije.
Crtu u 3. satniji tada preuzima Vjeko Marić, koji poslije preuzima i zapovjedništvo 3. satnije.
Tuga zbog poginulih
Dan poslije 27. lipnja u Mostaru je bio pakleno vruć ali je vladala i tuga zbog poginulih bojovnika na Podveležju.
Vrljić u 11 sati uspostavlja vezu sa zapovjednikom osiguranja releja na planini Velež, koji mu je rekao kako je gore sve mirno uz povremena granatiranja.
On je s vozačem Draškijem Miličevićem u Landroveru u pratnji nekog Splićanina u Pinzgaueru punom plastičnog eksploziva krenuo put releja.
Tamo je izbjegao smrt za dlaku, kad je pala granata kod Landrovera pri čemu teško bivaju ranjeni Draški Miličević, Pero Raič i Mario Krešić.
Zapovjednik bojne uzima Pinzgauera na kojeg nabacuju teško ranjene i voze ih prema Podveležju gdje se nalazi sanitet, a granatiranje ne prestaje.
Maria i Peru predaje sanitetu, a Draškija, pošto je životno ugrožen, vozi prema Mostaru.
Taj dan u zapovjedništvu OS Mostar Vrljić izvješćuje Jaganjca o stanju na terenu, koji mu je obećao zamjenu za iscrpljene postrojbe.
Kontakt s Arifom Pašalićem
Ujutro 28. lipnja uspostavljen je kontakt sa zapovjednicima satnija, gdje je ustanovljeno kako je posebno aktivno bilo na crti 1. satnije s kojima su bili izviđači 3. bojne.
Dan je protekao u uobičajenom granatiranju, a uskoro je javljeno je kako je poginuo Zdravko Marojević.
Ujutro 29. lipnja zapovjedništvo Mostara još jednom obećava da će poslati smjenu i javiti kad krene.
Već 30. lipnja na upit o smjeni uspostavljen je i kontakt s Arifom Pašalićem, zapovjednikom Mostarskog bataljona, koji je kazao kako se sprema krenuti na Podveležje ali ima problema s materijalno-tehničkim sredstvima.
On je stigao u prijepodnevnim satima, a počeli su pristizati i vojnici Mostarskog bataljona.
Jedan autobus je preuzeo 2. satniju koja se povlačila s releja, a kad su pripadnici 3. bojne stigli u Mostar bio je već mrak.
Sastanak
Na sastanku održanom 1. srpnja s Petrom Zelenikom, načelnikom stožera Radom Bošnjakom, zapovjednikom OS Mostar Jasminom Jaganjcem, Slavkom Puljićem i Zdravkom Zorićem, Vrljić je rekao kako se osjećao izdanim i ostavljenim, ali su uspjeli stabilizirati crtu i predati je Mostarskom bataljonu.
Također je zatraženo da se provede istraga kako nikog nije bilo na Merdžan glavi i kako je Tvrtko Miloš sa svojom skupinom upao u zasjedu.
Održan je sastanak i u zapovjedništvu bojne u Cimu isti dan.
Dana 4. srpnja je bio sastanak u OS koji je sazvao Jaganjac, gdje je govoreno o pripremi za napadna djelovanja na prostoru Podveležja.
Prema predočenom planu 2. bojna je dobila pravac napada lijevo od puta na ulazu u Patkoviće, 3. bojna pravac desno od puta na ulazu u Patkoviće, selo Jelovac i iz pravca Merdžan glave, a bit će uključen i MUP koji će pokrivati desno krilo 3. bojne, dok će postrojbe iz Gnojnica krenuti iz svog smjera prema Patkovićima.
Gostine kuće
Kako je kazao Vrljić, nakon proučavanja mape shvatili su kako bi najbolje bilo smjestiti se u Gostinim kućama.
Ujutro 6. srpnja opet hitan sastanak s detaljnijim planom napada po postrojbama, uz napomenu da se vojska na plato Podveležja izvede u sumrak a napad kreće u zoru pod zapovjedništvom Jaganjca.
S mrakom pristiže vojska u Gostine kuće, a minobacači se raspoređuju u Gostinoj šumi.
Na polasku su zapovjednici dobili trake raspoznavanja i razgovornik sa šiframa za radio-vezu.
Topništvo je počelo djelovati u svanuće i krenula je akcija, a neprijateljsko topništvo je zasulo po vojnicima koji su bili u napredovanju.
Pod zapovjedništvom Marinka Ćorića 1. satnija je već bila na ulasku u selo Patkoviće gdje je bio okršaj s neprijateljem.
Jedna grupa izbila je na kotu Drežnjača i eliminirala bunker gdje se istaknuo Ivica Skoko Jole.
Uz njih je bila i jedan skupina iz 5. satnije koju je predvodio zapovjednik voda Zvonko Vidović Ježa.
Utihnulo je pješačko oružje na lijevom krilu gdje je bila 2. bojna, što je značilo kako je ovo krilo ugroženo.
Zapovijed o povlačenju
Vrljić izdaje zapovijed pod vatrom, da se povlači tko se može povući, a uspostavlja i vezu sa zapovjednikom 5. satnije Miroslavom Mirom Šunjićem.
Među ranjenicima koje su izvlačili vojnici s lijevog krila na ulazu u Patkoviće bio je i Zvonko Vidović Ježa, koji je ispričao kako je čuo da je poginuo zapovjednik 1. satnije Marinko Ćorić.
Zapovjedniku 5. satnije je naloženo da svim raspoloživim snagama ide prema putu na ulazu u Patkoviće i osigura lijevi bok, što je on uspješno i izvršio.
U popodnevnim satima neprijateljski zrakoplovi su bacili kazetne bombe, koje je na sreću vjetar otpuhao prema oboru Merdžan glave.
Pripadnici 1. satnije potvrdili su kako je zapovjednik Marinko Ćorić poginuo.
Istureno Zapovjedno Mjesto, gdje je bio Jasmin Jaganjac sravnjeno je sa zemljom.
Navečer su zapovjednici prezentirali stanje i sa žaljenjem konstatirali kako akcija nije uspjela.
Zaključak je kako je akcija „provaljena“ te kako je neprijatelj spremno čekao u punoj borbenoj gotovosti.
Izvješće o gubicima
Pokušalo se sa izvlačenjem tijela Marinka Ćorića, ali to nije pošlo za rukom.
Ujutro 8. srpnja Vrljić uspostavlja vezu sa zapovjednikom OS i izvješćuje ga o gubicima i povlačenju na početne položaje.
Od zapovjednika 4. satnije stigla je vijest da je 8. srpnja 1992. poginuo njegov vojnik Ivo Kovač.
U ponoć je zatražen hitan sastanak u Mostaru u zapovjedništvu OS, gdje je Jaganjac rekao kako je linija u rasulu, da je gore otišla vojna policija i da ima poginulih.
U popodnevnim satima 9. srpnja javljeno je da je vojna policija u kojoj je udarna snaga bila iz Cima vratila Merdžan glavu i da je poginuo Ivan Krešić.
Crta se polako uspostavljala od 10. srpnja a 3. bojna i još nekolko postrojbi stavljene su u pričuvu.
Do kraja srpnja uz stabilizaciju crte, neprijatelj je ovladao prostorom Releja, Svetigore, Merdžan glave i prostorom južno iznad Dračevica.
Za 3. Cimsku bojnu operacija Oslobađanja doline Neretve i grada Mostara je počela početkom lipnja a završila u drugoj polovici srpnja, kad se crta stabilizirala.
Svjedok jednog vremena
lija Ile Vrljić, general bojnik u mirovini, napisao je knjigu pod nazivom ''Svjedok jednog vremena''. Autor je u knjizi pisao o Cimu, Trećoj bojnoj, Drugoj brigadi i njezinim postrojbama u Domovinskom ratu. Razdoblje obuhvaćeno knjigom ide od 1991. do 1995., ne računajući prva dva poglavlja koja ukratko govore o cimskom kraju i Vrljićevoj obitelji te o društveno-političkim i gospodarskim prilikama u Cimu, Mostaru i Hercegovini prije i poslije prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990.
Knjigu možete nabaviti u knjižari Antonio Commerce
