Korak bliže imenovanju
Troje protiv, dvoje suzdržanih: Četiri ruke guraju Cikotića u ministarsku fotelju
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Članovi Povjerenstva za pripremu izbora Vijeća ministra Bosne i Hercegovine pri Parlamentarnoj skupštini BiH većinom glasova podržali su kandidaturu Selme Cikotića za ministra sigurnosti BiH.
Povjerenstvo je većinom glasova preporučilo imenovanje Selme Cikotića na mjesto ministra sigurnosti BiH. Za su glasala četiri člana Komisije, troje je bilo protiv, a dvoje suzdržanih.
Pročitajte još
Odluku o njegovom imenovanju prethodno je potpisao predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija a članovima Povjerenstva dostavljene su i provjere koje su za Cikotića tražene iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Središnjeg izbornog povjerenstva, javlja BHRT.
Kako je pojasnio predsjedavajući Povjerenstva Halid Genjac, sjednici je nazočio dovoljan broj članova, njih devet, a Povjerenstvo odlučuje prostom većinom glasova.
Članovi Povjerenstva su postavljali pitanja Cikotiću koji je također nazočio sjednici.
Član Pojerenstva Predrag Kožul iz Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja Cikotiću stavlja na teret protjerivanje Hrvata iz Bugojna u prošlom ratu zatražio je od njega odgovore da li ima saznanja što se dogodilo s ubijenim jer su pronađeni posmrtni ostaci tri ubijena, a ne i 20 ostalih.
Uz konstataciju da je za Hrvate to pitanje svih pitanja, Kožul je zatražio odgovore i o tome da li je vođen sudski postupak protiv Cikotića u vezi s tim, ali Cikotić je kazao da je Armija RBiH štitila Hrvate tog kraja te da je tražen prekid dejstava između Armije RBiH i HVO-a.
''Armiju RBiH ne možete smatrati odgovornom za protjerivanje, završen je drugostupanjski sudski postupak u tom slučaju koji je pokazao da nije bilo nikakve veze s tretmanom zarobljenih niti nestankom grupe od 23 osobe'', kazao je Cikotić.
Također kazao je da nema saznanja da je protiv njega vođen bilo kakav sudski postupak osim što je bio svjedok u dva suđenja jednom u Haagu i drugom u Sarajevu.
Cikotić je naglasio da je poslije povratka iz Sjedinjenih Američkih Država tražio pokretanje istrage protiv njega i da ga se tretira u skladu s rezultatima istrage, te napomenuo da se stavio na raspolaganje da odgovori o svemu.
Nakon tog odgovora uslijedila je pauza u zasjedanju jer u tom trenutku nije bilo kvoruma, a nakon nekoliko minuta je nastavljena postavljanjem pitanja Cikotiću.
Selmo Cikotić ne zna gdje su nestali Hrvati Bugojna
Bugojno je, uz Travnik, največi stradalnik kada su Hrvati u pitanju. Po popisu stanovništva iz 1991., Hrvata je u ovom gradu živjelo nešto više od 16 tisuća (35 posto), kraj rata u svojim domovima dočekalo ih je tek oko 800, a svi ostali su prognani.
Čak 2550 njihovih obiteljskih kuća i stanova je opljačkano i devastirano, a oko 1700 kuća je zapaljeno ili srušeno. Ubijeno je 311 Hrvata, od toga 70 civila, a među njima petero djece i desetak staraca. Kroz 12 logora ABiH prošlo je 1060 zarobljenih vojnika i civila, a oni koji su imali sreću dočekati puštanje na slobodu u zatočeništvu su proveli 240 dana.
Dvadeset i trojica, svi registrirani kod Međunarodnog crvenog križa (MCK), kao ratni zarobljenici su odvedeni iz logora, posmrtni ostaci trojice su pronađeni, dok se za sudbinu 20 njih ništa ne zna, iako je jasno da je tragična. Još uvijek se traga i za 14 civila hrvatske nacionalnosti.
Tijekom rata i u poraću oštećene su i devastirane crkve u Kandiji, Drvetini, Humcu i Glavici, a od podmetnutog eksploziva nakon rata teško je oštećen veliki zvonik župne crkve sv. Ante u središtu Bugojna.
Poslije rata registrirano je više stotina izgreda, fizičkih i oružanih napada, pokušaja ubojstava (odvjetnik pokojni Stjepan Vukadi, dipl. ing. Ivo Mršo...).
Sve to i još mnogo toga što je nemoguće pobrojati u ovakvoj priči, znatno je usporavalo povratak prognanih koji je već odavno prestao pa sada u Bugojnu živi tek 5000 Hrvata. No, kada je Selmo Cikotić u pitanju, u prvi plan treba staviti pitanje sudbine 20 uglednih Hrvata Bugojna.
Jer, Cikotić zna gdje su i kada odvedeni. To, nedvojbeno potvrđuje i službeni dopis Cikotića nadređenom mu generalu Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa ABiH, sa sjedištem u Zenici (haaški osuđenik, pet godina zatvora).
“U tom smislu vas želim upoznati”, navodi Cikotić u tom dopisu od 19. rujna 1993., “da smo ovdje u Bugojnu tijekom djelovanja zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih 383 imaju status ratnih vojnih zarobljenika. Zbog nepostojanja razloga za držanje u zatvoru otpušteno je 66 zarobljenika, a u zatvoru imam 317 zarobljenika, plus 2 zarobljenika u Gornjem Vakufu – ukupno 319. Od ovih 319 ljudi za sve postoji osnova za suđenje, nisu za puštanje, a 23 zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman. Molim vas da mi u što kraćem roku, tijekom današnjeg dana, date vaše mišljenje i odgovor na spomenuta pitanja...”, navodi se u dopisu. Promptno, istog dana, general Hadžihasanović odgovara Cikotiću poručivši mu “...prebacite ih kod mene u KPD Zenica, pa ću se ja tada natezati s UNPROFOR-om, europskim promatračima, MCK oko njihovog puštanja“.
Cikotić tu zapovijed nije realizirao, a što se vidi iz drugog službenog akta generala Hadžihasanovića upućenog Cikotiću 7. listopada 1993. u kojemu „vam skrećem pozornost da prebacite u KPD Zenica ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pričali da su počinili velika zlodjela”,
Cikotić je u izjavama posljednjih godina navodio kako ne zna gdje su nestali Hrvati Bugojna, kao ni što je s njihovim sudbinama.
