Živote u Mostaru pod noge baca odabrana vrhuška

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Husein Oručević, kandidat za Gradsko vijeće Mostara Husein Oručević ispred neovisne liste Pravo na grad govori o mogućnoj koaliciji nakon izbora, o raznolikosti u Mostaru i neiskorištenim zlatnim kokama.

Ovaj mostarski aktivist kaže kako su Mostarci sa aktualnom vlašću ‘’dobili i živjeli kaos, sebičnost i kafanske dogovore preraspodjele plijena zvanog budžet Grada Mostara’’.

Šta očekujete od izbora 20. decembra i šta moraju biti prvi koraci novog saziva GV Mostar?
Jedina dobra stvar u vezi sa ovogodišnjim izborima je da će se oni održati. Sve ostalo je zakazalo,  tehnički i logistički poslovi koje provode izborne institucije od vrha države do lokalnih nivoa, politički subjekti se ponašaju kao da su se izborni ciklusi redovno odvijali, a Grad se razvijao punom parom. Ipak, biće izbori. O kolacijama nakon izbora ne želim da govorim, jer posao koji nam predstoji nakon formiranja zakonodavne vlasti, nakon punih 8 godina njenog nepostojanja, biće golem. Treba raskrstiti sa svim kriminalnim i nezakonitim radnjama izvršne vlasti tokom zadnjeg desetljeća i tu bismo trebali biti svi spremni na veliko pospremanje ukoliko želimo dalje ovdje živjeti i graditi Grad. Vijećnička koalicija pod nazivom “Inventura, pa tek onda dalje” je jedina koalicija koju vidim nakon što novo Vijeće bude izglasano i formirano. Tada neka ponovo zabruje kreativne političke i društvene ideje, ekonomska rješenja i investicije, a „Neovisna lista Pravo na Grad” će ih sa zadovoljstvom nuditi, budući da je naš program bez premca među takmacima za Gradsko vijeće Mostara na ovim izborima.

Za Mostar se vrlo često kaže da je grad sa poljuljanim međunacionalnim odnosima. Mostar je „grad slučaj” i kaska u razvoju za svijetom i BiH upravo zbog nerješenih međunacionalnih pitanja?
Sretan sam da živim u gradu koji vrije od raznolikosti. Stoga mi nije mi bilo teško susresti se sa velikim metropolama Europe, obitavati u njima. Mostar me je naučio kako živjeti sa drugim i drugačijima, pa su raznolikosti, kako nacionalne, tako i religijske, utkane u moj društveni i karakterni DNK. Kada ne vidite prednosti ove raznolikosti, kada je zasjenite sebičnim interesima, pa ih uz to instrumenatlizirate za dobrobit šačice ljudi, njihovih kumova i ahbaba, onda dobijete “grad slučaj”. Nacionalni odnosi su nategnuti onoliko koliko je nekome potrebno da dalje sebično grabi, bogati se na uštrb svih nas. Kada ne znate o čemu se radi, radi se o novcu.

Kada se naredni put zapitate: Kako je moguće da se političari još bave ovim desetljećima starim problemima? Gdje smo mi Mostarci i Mostarke, gdje su naši životi i druženja koji nam prođoše u netrpeljivosti i mržnji? Kako smo zanemarili svo ovo bogastvo susreta i raznolikosti, kulturu življenja? Naše prolazne i nesretne živote “pod noge baca” odabrana vrhuška, mala grupa kriminalaca koja pod plaštom nacionalnih interesa kreira probeme kako bi se održala na neiscrpnom financijskom izvoru dobiti, ali i da ne bi došla pred lice pravde, gdje bi je čekalo propitivanje o manipulacijama, malverzacijama, kriminalu i desetljećima dugom kreiranju vještačkog neredu.

Nedovršena investicija mostarskog pročistača grad je dovela u nezavidnu situaciji. Milionski krediti, diplomatski skandali, trovanje građana, krivične prijav protiv čelnih ljudi Grada, sve se to veže za pomenutu investiciju. Kako najkraće opisati propuste i nered oko ovog, kako su ga mnogi nazvali, najvažnijeg infrastrukturnog projekta u Gradu?  
Već sada se zna da je to investicija koja nas je koštala milione, a dobili smo saobraćajni, kanalizacijski i komunalni kolaps. Ni do danas ne znamo gdje je završio otrovni mulj koji se prikupljao iz otpadnih voda u bazen pročistača. Neki vele da je prevožen kamionima te istovaran u Neretvu, drugi da je spaljen u Termoelektrani Gacko, a mi pouzdano znamo jedno - 6,3 tone otrovnog mulja prokrijumčareno je na Deponiju Uborak zajedno sa ostalim komunalnim gradskim otpadom. Dokumentaciju smo predočili javnosti i predali je Kantonalnom tužiteljstvu gdje su od dva i pol kilograma pripremljene dokumentacije nastale četiri krivične prijave protiv čelnih osoba Grada. Za sve propuste urađene na projektu kolektora, trovanju Mostaraca i Mostarki odgovaraće oni koji su mešetarili našim novcem i krili od javnosti dokumentaciju koja govori o opasnim po život otrovima koji su nađeni na mostarskom pročistaču. I to zasigurno neće biti kraj loših poteza i nereda koje će dosadašnje vlasti Mostara ostaviti u amanet građanima i novom Vijeću. Ipak, bez obzira na sve, ovaj grad ima prijatelje. Nažalost, i oni su po pitanju kolektora bili iznevjereni i prevareni. Strane ambasade, investitori, koji očito žele gradu bolje nego njegove vlasti, na ovom projektu su prevareni i poniženi. Zadnje dvije godine radili smo kontinuirano sa prijateljima u svijetu na tome da vratimo povjerenje investitora u Mostar, jer pred nama je veliko pospremanje Grada, ulaganje u ljude, u kreativne i vrijedne zajednice i njihove objekte. Dobićemo pravog Gospodina Mostar.

Da li je aerodrom u Mostaru financijski i infrastrukturno propala priča ili ga možemo i dalje smatrati neiskorištenom „zlatnom kokom” Balkana, BiH i Mostara?
Aerodrom Mostar se našao u teškoj situaciji, jer je i tu, baš kao i kod svih ostalih gradskih institucija, nestručnost i neefikasnost uzela ogroman danak. U posljednje dvije godine smo se pozivali na REDAH-ovu Studiju izvodljivosti za Aerodrom Mostar koja se opirala na dovođenju niskobudžetnih aviokompanija. Do sada su slične poslovne strategije proveli mnogi gradovi u regionu, čak i oni koji nemaju gotovo nikakve tradicije vazduhoplovstva. Dobar primjer je tuzlanski aerodrom, koji je u zadnjih nekoliko godina ovom gradu donio vrlo vrijedne poslove, o kojima Tuzla ranije nije mogla ni sanjati. U vrlo kratkom vremenskom periodu postali su prepoznatljiv avio-hub, kako u državi, tako i regionu. REDAH-ova studija jasno govori kako jedna uložena marka u Aerodrom i ugovore sa niskobudžetnim kompanijama donosi gradu Mostaru deset maraka. Pored toga, Aerodrom je mogao biti novi infrastrukturni mostarski most. Mogli smo povezati njime sve Mostarce raseljene širom svijeta. Tada bi im njihov Mostar bio svega sat -  dva od njihovih europskih novih domova, a grad bi time dobio višestruko bogatstvo – susret svih onih koji grad vole, susret onih u mostarskoj vali sa memorijom nekadašnjih građana Mostara. Međugorje bi postalo predgrađe Mostara, ako ne i njegova buduća izborna jedinica. Samo nestručni ljudi ili rigidni mrzitelji Mostara i Hercegovine mogli su propustiti takvu razvojnu šansu i financijsku dobit. Na Aerodromu, baš kao i na propaloj investiciji kolektora, oslikava se nesposobonost dosadašnje vlasti, a ono što me više od njihove nestručnosti brine, ogromna je mržnja i nemar prema gradu, osunčanoj i jedinstvenoj Hercegovini, njenim stanovnicima.

Živimo li u sigurnom gradu, gradu koji ima načina oduprijeti se nedaćama klimatskih promjena, epidemijama...?  Kako Mostarci mogu biti bolje informirani o važnim dešavanjima i aktivnosti GU i Gradonačelnika? Možemo li biti zadovoljani medijskim sadržajima i pokrivenošću aktualnih problema u Gradu?
Zadnje desetljeće nam je pokazalo, kroz niz teških klimatskih i epidemioloških izazova, kako ulazimo u globalno nepredvidivo razdoblje. Klimatske promjene, epidemije su pokazale svoju i zlu ćud i stanovnicima Mostara. Enormne količine snijega 2012., vodene bujice i poplave, požari, učestali potresi, a zadnjih mjeseci epidemija COVID-19, još jednom su razotkrili sve slabosti našeg sistema odbrane i sigurnosti u takvim situacijama. Gradske vlasti nemaju obučenog ljudstva, hitne i interventne službe su prepuštene same sebi, procedure djelovanja i upravljanja kriznim situacijama su manjkave i zastarjele, dakle, građani su prepušteni sami sebi, komšijama, ljudima dobre volje, a solidarnost u tim situacijama pokazuje se kao najljekovitija za zajednicu. Nepogode zorno pokazuju politici i političarima u kom pravcu mogu ići u kreiranju sigurnog grada, jačanju solidarnosti u lokalnoj zajedici, procedurama koje treba donositi ranije, a ne ad hoc, kad nas nešto loše zatekne. Blagovremeno planiranje, provedba zakona i držanje se dogovorenih procedura, najslabija su karika ovdašnje politike, a sve pobrojano pripada civilizacijskim dostignućima koja su svijet sačuvala od niza katastrofalnih situacija. Umjesto pomenutih prednosti koje daju civilizacijska dostignuća, Mostarci su sa aktuelnom vlašću dobili i živjeli haos, sebičnost i kafanske dogovore preraspodjele plijena zvanog budžet Grada Mostara.

U trenucima kada se građani nalaze u opasnosti, bilo da se radi o klimatskim promjenama, vremenskim nepogodama koje su u nekoliko navrata prijetile životima stanovnika Mostara, političke vlasti su uglavnom prešućivale posljedice, čekale da sve prođe, šutjele. Takvo ponašanje je bilo moguće i zbog nepostojanja javnog medijskog servisa grada Mostara kojeg su vlasti na čelu sa gradonačelnikom Bešlićem ukinule, jer im je tako bilo mnogo lakše ne odazivati se na pozive medija, šutjeti i nikome ne odgovarati na pitanja o nagomilanim problemima kao i nesagledivim posljedicama nanesenim gradu njihovom političkom i indvidualnom sebičnošću, ali i degutantnom politikom „zatvorenih vrata” Gradske uprave. Gradskom medijskom servisu kojeg bi plaćali iz budžeta morali bi se odazvati, tu ne bi bilo isprike, a prenošenje sjednica Vijeća bilo na gradskom radiju, TV i portalu otvorilo bi vijećničke rasprave široj zajednici. Medijske debate bile bi neizbježan sadržaj medijskog servisa, a odgovaranja na pitanja bilo bi gradskim vjećnicima jeftinije od izlaska na poznatoj „kafu sa građanima”. Gradski servis ne bi imao bilo kakav prefiks osim onoga da je „mostarski” ili „gradski”. Bio bi na usluzi zajednici, a mostarski novinari imali bi konačno zadovoljstvo u radu, novinarskom istraživanju, praćenju razvoja grada i uticaju na probleme s kojima se grad susreće. Servis bi bio objedinjavao informacije gradskih institucija, do onih iz kulture, preko sporta, turizma, pa do politike. Bila bi to platforma koja bi građanima ponudila brzu, efikasnu i tačnu informaciju, a sve promjene u administriranju gradom bile bi objašnjavane pravovremeno, kako bi se zajednica na promjene mogla naviknuti. Bio bi to medij u službi informiranja i edukacije, praćenja rada onih koji nas predstavljaju u gradskom parlamentu, mjesto adekvatnog i pravovremenog informiranja. I na kraju, osvrnuo bih se na pitanje sigurnosti građana u nepredvidiva vremena i važnosti informiranja i posjedovanja gradskog medijskog servisa. U nekoliko navrata, u trenucima kada se Mostar nalazio u teškim trenucima i trpio teške posljedice elementarnih nepogoda (snijeg, poplave, požari, epidemije...) grad nije imao svoga transparentnog oglašivača, dok je služba za informiranje prešućivala posljedice s kojima smo se suočavali pokušavajući skriti glavu u pijesak. Gradski medijski servis bio bi mjesto objedinjavanja svih životno važnih informacija za građane Mostara, medij koji bi propitivao vrhuške zakonodavnog i izvršnog segmenta vlasti.