Dječakov grafit pokrenuo je rat u Siriji: Bila je to igra, danas mi je žao!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već godinama je vrlo nezgodno biti Mouawiya Syasneh. Ne toliko niti zbog toga što se ovaj 20-godišnji Sirijac već sedam godina bori u pojedinim postrojbama još rijetkih preostalih sekularnih pobunjenika Slobodne sirijske vojske u svom rodnom gradu Daraa skoro uz samu granicu s Jordanom. Nego više zato što ga već godina slave, a što više prolazi vrijeme sve ga više i pljuju kao onoga čiji su obični grafiti na zidu u Daraai u ožujku 2011. bili okidač za jezivi rat kojim je razorena nekoć predivna zemlja s predivnim ljudima.

Syasnehu je, zapravo, najgore zato što njega samog muči sve gori osjećaj krivnje. Imao je samo 13 godina kada je na zidu svoje škole sa svojim prijateljima krenuo pisati grafite, sve pod utjecajem onoga što su na internetu vidjeli da se u to vrijeme događalo u Arapskom proljeću u Tunisu. Tada još nisu mogli niti sanjati u kakav će pakao potonuti Libija unatoč protestima i protuudarima Muamara Gadafija. O njihovoj domovini da se i ne govori, piše Express.hr.

Klinci su naprosto vidjeli da u Tunisu pišu "Sloboda!", što je još i moglo proći u Siriji, ali su pisali i "Dolje režim!", što nije moglo proći. Syasneh je tako ispisao prvo "Sloboda!", pa "Dolje režim!", a onda i "Došao si i ti na red Doktore!".

Ono "Doktore" odnosilo se na predsjednika, diplomiranog oftalmologa. Nije prošlo dugo i jednog dana u 4 iza ponoći na vrata njegovog roditeljskog doma banula je policija.

Roditelji nisu imali pojma zašto, ostali su šokirani kad su vidjeli da mu stavljaju lisičine i odvode ga, jer im dječak nije rekao za svoju dječju zafrkanciju s grafitima. Da stvar bude gora, bila je to tajna policija. Na odlasku su rekli roditeljima neka ne brinu, vratit će ga vrlo brzo.

Ispalo je, međutim, da su osim njega tog jutra pohvatali cijelo njegovo društvo, sve dječake. Ispalo je i to da se "ispitivanje" izrodilo u batinanje dječaka.

Ranijih godina Syasneh je opisivao te dane: "Tukli su me kabelima, polijevali su me ledenom vodom, a onda tresli strujom. Objesili su me o zid ćelije za lisičine na zapešćima i ostavili me tako cijeli dan dok nisam priznao i dao im imena svih koji su tamo bili. Bilo je to jako, jako teško, bio sam samo dijete." Još dok su klinci bili u zatvoru, na ulicama Daraae počeli su se okupljati mali prosvjedi. A onda je slijedio domino efekt sve goreg od goreg slučaja.

Lokalni plemenski starješine, vrlo uvaženi predstavnici obitelji otišli su apelirati kod tajne policije da neka više puste djecu. Policija je tome udovoljila, pustili su dječake. Samo, bilo je to nakon već 26 dana i kada su djeca izišla, bila su tako izubijana, izmučena i u takvom stanju da je javnost grada poludjela. Nastali su veliki prosvjedi. Na velike prosvjede vlasti su lakomisleno odgovorile velikom silom. Stvari su kulminirale tako brzo da su vlasti u Damasku već u svibnju 2011. shvatile da se to što se događa neće moći riješiti golom silom.

Bašar al Asad ionako nije bio od istog materijala kao njegov otac Hafez i po svoj prilici je tada htio pokazati dobru volju, krenuti s bržim reformama. Ali su njegove vlasti to napravile toliko traljavo da su u svibnju 2011., kada su iz zatvora Sednaya počeli puštati političke zatvorenike, masovno puštali militantne vjerske fundamentaliste, salafiste. Odjednom su se po gradovima Sirije počeli ukazivati bradati tipovi s džihadističkom pričom koju su prodavali po trgovima.

Već u kolovozu Abu Bakr, kasniji utemeljitelj ISIL-a, iz centrale al Kaide iz Iraka zadužio je svog čovjeka Ahmeda Husseina al-Shar’a da oformi al Kaidinu vojsku, što je ovaj uz dovoljno novca i oružja odasvud iz inozemstva, posebno rutama preko Jordana i iz Saudijske Arabije i Katara, ekspresno i masovno i učinio. Već u prvoj godini namnožilo se još frakcija više ili manje povezanih s al Kaidom, Muslimanskim bratstvom, kime sve ne.

Porušene su cijele gradske četvrti, sjekle su se glave, milijuni su raseljeni, nakon al Kaidine Jabhat al Nusre (danas Hayat Tahrir al Sham), nastao je jednako okrutan, drogiran i brutalan, ali još puno moćniji ISIL... Otada je, prema SCPR-u iz Damaska, u sedam godina rata poginulo i pobijeno 470.000 ljudi. Mouawiya Syasneh danas je i dalje u svom gradu Daraa, koji je prije rata s predgrađima imao 150.000 stanovnika.

Posljednjih dana Sirijska vojska, dakle vojska vlade iz Damaska, krenula je u onačno oslobađanje pokrajine Daraa u kojoj su počeli prvi protesti prije sedam godina. Prethodno su, što vlada iz Damaska uz pomoć Rusije, što Kurdi na istoku zemlje uz pomoć SAD-a, totalni razbili ISIL diljem zemlje. Ostalo je tek nešto malo suludih džepova tog islamističkog kulta smrti, ali i to se polako "rješava". Na sjeverozapadu Sirije još se drži prostor od kakvih 10 posto površine zemlje gdje ima svega; od al Kaide do niza islamističkih frakcija koje direktno podržava Recep Tayyip Erdogan s nešto vlastitih trupa na terenu.

Tamo vlada zbilja totalni kaos i bezakonje. Sirijska vojska, pak, na jugu "čisti" pokrajinu Daraa i posebno ovih dana bilo bi zanimljivo vidjeti što se događa s Mouawiyem Syasnehom, koji je vjerojatno još uvijek u svom gradu kao jedan od posljednjih sekularnih pobunjenika. Samo nekoliko dana uoči početka ofenzive, Der Spiegelov Claas Relotius uspio je dobiti Syasnehaa internetskom vezom na video razgovor. I naravno da su u prvom redu pričali o onim njegovim dječjim grafitima iz 2011.

Ili nerazumijevanje prijetnje da će se puki građanski protesti iz 2011. u samo nekoliko tjedana izroditi u masovnu, groznu džihadističku najezdu iz inozemstva, pokolje i masovnu posrednu vojnu intervenciju nekih najgorih od najgorih, poput Katara i Saudijske Arabije. Syasneh je sve te godine proveo s puškom u ruci u Daraai i danas više ne sanja kao što je nekoć kao dijete sanjao, da ode na fakultet, da postane vojni pilot u Sirijskoj vojsci.

Od ona četiri dječaka koji su šarali po zidu, jedan je poginuo, dvojica su otišla iz zemlje kao izbjeglice. Syasneh se više ne nada niti da bi jednog dana mogao osnovati obitelj. I dok su mnogi njegovi kolege iz škole stradali od metka vladinih snaga ili samoubilačkih džihadističkih eksplozija, tako i njegov otac, koliko god mu ne pada na pamet odustati od borbe, jer nikada ništa drugo nije niti radio, kada ga je novinar još prije 15 mjeseci pitao što bi napravio da može vratiti vrijeme, prvo je malo zastao, a onda je ovako odgovorio: "Da sam tada znao ovo što znam sada, mislim da ne bih to napravio.

Nisam očekivao da će se ovako dalje događati. Nisam očekivao da će moj otac poginuti ili da će poginuti očevi tisuća drugih dječaka. Žao mi je što je toliko nedužnih ljudi umrlo."