Europska unija: 60 godina uspona i padova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od Rimskih ugovora do brexita, preko uvođenja eura i migrantske krize, prenosimo ključne trenutke u 60 godina razvoja Europske unije.

Nastanak

Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman postavio je kamen temeljac izgradnje europskog projekta 9. svibnja 1950. predloživši Njemačkoj, samo pet godina poslije njezine kapitulacije u Drugom svjetskom ratu, da se francusku i njemačku industriju ugljena i čelika integrira u organizaciju otvorenu i svim drugim europskim državama.

Pariški ugovor, kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), potpisan je 18. travnja 1951. Rođena je Europa "šestorice" (Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Luksemburg, Nizozemska).

Tih je šest država 25. ožujka 1957. u talijanskom glavnom gradu potpisalo Rimske ugovore o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom).

Osnovano je zajedničko tržište utemeljeno na slobodi kretanja i ukinute su carinske barijere između država članica. Institucije su uspostavljene početkom 1958.

U siječnju 1973. pridružili su im se Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska i Irska, a slijedile su Grčka (1981.), Španjolska i Portugal (1986.) te Austrija, Finska i Švedska (1995.).

Ugovor iz Maastrichta, drugi temelji akt europskog projekta, potpisan je 7. veljače 1992. Predviđa uvođenje zajedničke valute i osniva Europsku uniju. Od siječnja 1993. zajedničko tržište postaje stvarnost, a temelji se na četiri slobode - slobodi kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala. Schengenski sporazum od 1995. omogućuje građanima država potpisnica da putuju bez graničnih kontrola.

Euro i Unija s 28 članica

Euro je ušao u svakodnevni život gotovo 300 milijuna Europljana 1. siječnja 2002. Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska odlučili su zadržati svoje nacionalne valute.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. polako se nametnulo proširenje na zemlje istočne Europe. Deset novih članica ušlo je u EU u svibnju 2004.: Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Litva, Latvija, Estonija, Slovenija, Malta i Cipar.

Slijedile su Bugarska i Rumunjska 2007. te Hrvatska 2013.

Krizna vremena

U proljeće 2005. francuski i nizozemski birači odbili su prvi Europski ustav, što je izazvalo institucionalnu krizu u EU-u.

Rješenje je pružio Lisabonski ugovor usvojen u cilju boljeg funkcioniranja institucija proširene Europske unije, koji je ratificiran 2009., što također nije prošlo lako. Iste te godine, grčka vlada objavila je da joj je jako porastao deficit, što je bio prvi znak za uzbunu koji je upozoravao na dolazeću veliku financijsku krizu.

Grčka, a potom Irska, Španjolska, Portugal i Cipar, morali su zatražiti pomoć EU-a i MMF-a, koji su zauzvrat tražili stroge mjere štednje. Dužnička kriza srušila je niz europskih vlada i povećala nepovjerenje građana u Uniju.

Tek izašavši iz te financijske krize, Europa se suočila s najtežom migrantskom krizom od završetka Drugog svjetskog rata.

Azil su zatražile stotine tisuća ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike, bježeći pred ratovima i siromaštvom. Unija se duboko podijelila na one koji su tražili zatvaranje granica i one koji su pozivali na solidarnost s migrantima.

Mađarska, Poljska i Češka kategorički su odbile preraspodjelu tražitelja azila iz Italije i Grčke.

Brexit

Britanci su 23. lipnja 2016. glasali s 51,9 posto za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Dugi pregovori o uvjetima razvoda stavili su na veliku kušnju živce britanske političke klase i Europljana.

Prvi sporazum koji su dogovorili London i Bruxelles tri puta je odbacio britanski parlament. Drugi sporazum je sklopljen 17. listopada 2019., ali za njegovo usvajanje u parlamentu trebalo je pričekati izvanredne parlamentarne izbore u prosincu, na kojima su konzervativci premijera Borisa Johnsona ostvarili uvjerljivu pobjedu.

Brexit, inicijalno predviđen za 29. ožujka 2019., odgođen je triput. Dogodit će se naposljetku 31. siječnja 2020. točno u ponoć i Europska unija prvi će put ostati bez jedne države članice, prenosi Hina.