Formiranje europskih obrambenih snaga podržava i NATO

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predstavnici 23 države članice Europske unije potpisale su u ponedjeljak pakt o formiranju zajedničkih europskih obrambenih snaga, ali ideja je to koja datira još iz pedesetih godina, naglasili su u razgovoru za Fenu stručnjaci iz obrambeno-sigurnosnog sektora.

Konačno potpisivanje pakta planirano je za prosinac, a ovo je prvi put da države pismeno iskazuju želju oformiti zajedničke europske snage i povećati izdvajanje za obranu te je predviđeno i uspostavljanje fonda od pet milijardi eura.

Direktor Centra za sigurnosne studije (CSS) Denis Hadžović u razgovoru za Fenu podsjeća da je takva odluka i službeno donesena 2009. godine, ali smatra da se s njezinom implementacijom čekalo, jer je primjedbu imala Velika Britanija, koja više nije dio Unije.

Mišljenja je da je na takvu odluku utjecala i neizvjesnost kada je u pitanju stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o Sjevernoatlantskom savezu (NATO), a radi se i o prilagođavanju novim prijetnjama te dodaje da je pozitivno i to što je odluka donesena u bliskoj koordinaciji s NATO-om.

''Iako se ne zna hoće li to biti jedna vojska ili deklarirane snage kao NATO, Bosna i Hercegovina i to je u određenoj mjeri počela provoditi i prije ove odluke slanjem dva vojnika u Misiju za sprječavanje krize koja se vodi pod pokroviteljstvom EU na osnovu Sporazuma o vojnoj suradnji kojeg su BiH i EU potpisale 2015. godine'', naglasio je Hadžović.

Govoreći o fondu od pet milijardi eura, pojasnio je da se radi o novcu kojeg je potrebno izdvojiti za podršku strukturama, a vjerojatno će se raditi na principu kao što to čini NATO, koji nema svoju vojsku nego svaka članica doprinosi Savez, osiguravajući dio svojih snaga da bi se, u slučaju potrebe, izvršila neka operacija.

Budući da je BiH opredijeljena ka članstvu u EU, kaže Hadžović, samim tim trebat će se prilagođavati vanjskopolitičkim ciljevima EU te uspostaviti bližu suradnju s EU-om u ekonomskom, obrambenom, vojnom, obavještajnom i policijskom smislu.

''BiH je mala zemlja za koju je bolje da živi u okruženju koje joj može osigurati adekvatnu sigurnost kako bi imala više mogućnosti da napreduje na ekonomskom planu. Kao manja država, BiH može imati više koristi nego štete od ovakvog poteza jer teritorijalno pripadamo Europi i opredijeljeni smo za europsku priču'', zaključio je direktor CSS-a Denis Hadžović.

S druge strane vojno-politički analitičar Neven Kavazović u razgovoru za Fenu kaže da sve ove zemlje već pripadaju NATO savezu te formiranje ove nove strukture obrane pokazuje da između SAD-a i Europe stalno postoje neke vrste nesuglasica.

Za njega pet milijardi koje trebaju izdvojiti 23 zemlje ne predstavlja veliki iznos, a istovremeno postoji veliki pritisak SAD-a koji poziva da te zemlje izdvajaju više sredstva za NATO jer oko šest posto izdvaja SAD i sada se traži da ove zemlje izdvajaju dva posto svog bruto nacionalnog dohotka (BDP) za NATO.

''Ukoliko bi EU željela svoje obrambene snage to bi koštalo puno više nego dva posto BDP-a za NATO iako postoji nekoliko zemalja koje izdvajaju više od dva posto BDP-a, ali radi se o zemljama koje su najbliže saveznice SAD-a i nalaze se na geostrateškim pozicijama gdje im je potrebna NATO zaštita'', pojašnjava Kavazović.

Za sada, zaključio je, formiranje takvog saveza nema nekog značajnog utjecaja na BiH i što se tiče uopće NATO koncepta i oružanih snaga, BiH izdvaja onoliko koliko je to u mogućnosti.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Mirza Smajić kaže za Fenu da je oblast vanjske i sigurnosne politike EU oduvijek predstavljalo vrlo osjetljivo i kompleksno pitanje oko kojeg su članice (ne)rijetko imale različite poglede.

Ipak ne smije se, dodaje, zanemariti činjenica i uloga NATO-a, gdje je i većina zemalja članica EU, kao temelja europske obrambene arhitekture, te njegove uloge u određenim povijesnim, ali i budućim geopolitičkim okolnostima i kretanjima.

Konkretno, ta inicijativa koja još je u određenoj fazi razvoja je primarno fokusirana na zajedničke projekte u oblasti obrane i nabavke obrambenih sredstava. U tom smislu, tu se može govoriti o nekom modelu uspostave ''europske obrane'' kroz određene mehanizme koordinacije, koja se temelji na odredbama Lisabonskog ugovora.

''Kao krajnji cilj možemo vidjeti mogućnosti jačanja europske komponente obrane, a što bi zasigurno značilo i jačanje NATO-a. U svakom slučaju ne treba doći do dupliranja ili stvaranje paralelnih obrambenih struktura, već razvoj partnerskog odnosa s NATO-om te ovo vidim kao europski doprinos NATO-u'', ističe Smajić.

Mišljenja je da se ta inicijativa i njezini efekti neće značajno odraziti na pojačano prisustvo obrambenih snaga EU u BiH jer već postoji operacija ''Althea'' za koju nema trenutno namjere da se osnažuje, a s druge strane glavni vanjskopolitički cilj BiH upravo je pristupanje EU i NATO-u.

Kada je u pitanju pet milijardi težak fond, Smajić naglašava da se tu prvenstveno radi o razvojnom projektu, odnosno Fondu koji će se koristit za zajednička istraživanja u oblasti obrane.

To više promatra u funkciji jačanja europske komponente unutar NATO-a, jer ako se izuzme Velika Britanija, gotovo 80 posto finaciranja Alijanse dolazi od neeuropskih članica.

''U tom kontekstu, se možemo složiti s glavnim tajnikom NATO-a da ovaj Fond odnosno 'europsko izdavanje za obranu neće biti konkurencija savezu, već komplementaran partner','' zaključio je profesor Smajić.

Nakon što su se ministri vanjskih poslova i obrane 23 države EU sastali početkom ovog tjedna u Bruxellesu pripremajući teren za konačno potpisivanje pakta, njemački šef diplomacije Sigmar Gabriel kazao je da je time napravljen povijesni korak.

Pakt su potpisale sve članice osim Velike Britanije kao i Danske koja se izuzima iz pitanja obrane te Irske, Portugala i Malte. Austrija se u zadnji trenutak priključila dogovoru. Podršku je dao i NATO.