Dozvole
Hrvati ludi za oružjem
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) bilježi posljednje tri godine porast broja podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja, a stručnjaci, premda se slažu da je Zakon o oružju nedorečen, dvoje oko razloga zašto su Hrvati postali "ludi za oružjem".
Prema podacima MUP-a, u vlasništvu građana je 314.783 komada oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog vatrenog oružja te 34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve i 6565 bitnih dijelova oružja.
Pročitajte još
Iznijeti podatak, ističu u MUP-u, obuhvaća i oružje koje pripada policajcima, pripadnicima oružanih snaga i pravosudne policije, zaštitarima, sportskim streljačkim i streličarskim organizacijama te pripadnicima drugih državnih tijela koji su ovlašteni držati i nositi oružje.
Za držanje je u Hrvatskoj registrirano 47.470 komada oružja, za držanje i nošenje 232.415, dok je za 34.898 komada oružja izdana potvrda o prijavi oružja kategorije C, precizira MUP.
U policiji napominju da Zakon o nabavi i posjedovanju oružja omogućuje nabavu oružja i u svrhu sakupljanja, međutim takvo oružje se ne može nositi niti se za njega može nabavljati streljivo. Isti zakon, dodaju u MUP-u, ne propisuje ograničenja u smislu broja komada oružja koje građani mogu nabaviti.
Osobna sigurnost, nakon lova, drugi razlog traženja odobrenja za oružje
Podaci s kojima raspolaže MUP ukazuju da je protekle tri godine narastao broj podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja. Tijekom 2020. podneseno je 18.392 takvih zahtjeva, a iduću godinu njih 20.057. MUP je tijekom 2022. zaprimio 21.226 zahtjeva za nabavu oružja, dok je do 22. veljače ove godine podnijeto 1893 zahtjeva.
MUP precizira da građani najčešće nabavljaju oružje radi lova, dok je osobna sigurnost druga najzastupljenija kategorija. Treća po redu je sportsko streljaštvo, dodaje policija.
Ovlašteni sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje te predsjednik Hrvatskog saveza za praktično streljaštvo (IPSC Hrvatska) Dubravko Gvozdanović u razgovoru za Hinu ocjenjuje da povećanje broja podnijetih zahtjeva za nabavu oružja nije u tolikoj mjeri značajno da bi mu se pridonosila veća medijska pažnja. Također napominje da se radi o podnijetim zahtjevima što ne znači da su svi ti zahtjevi i realizirani kupovinom oružja.
Gvozdanović ističe da tek oko šest posto Hrvata posjeduje legalno oružje, što nas, smatra, ne čini naoružanom nacijom u odnosu na ostatak svijeta. Međutim, Hinin sugovornik ističe kako postoje dva razloga da Hrvati posljednjih godina sve više legalno žele nabaviti oružje.
"Razlozi leže u općoj nesigurnosti uzrokovanoj pandemijom covida-19, ali značajno više zbog neizvjesnosti koja je prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu, a koja se u konačnici pretvorila u brutalni rat. Samim time, ljudi se osjećaju nesigurnima i osobno znam mnogo ljudi koji su poželjeli imati oružje radi samoobrane, a da ga prije nisu htjeli posjedovati", kaže Gvozdanović.
Stručnjak ukazuje kako u povećanom interesu za vatrenim oružjem na lokalnoj razini ne treba zanemariti ni uspjehe hrvatskih proizvođača oružja na stranom i domaćem tržištu.
Pritom skreće pažnju na hrvatsku tvrtku HS Produkt čiji su proizvodi postali svjetski prodajni hitovi, a riječ je o pištolju H11 kalibra 9x19 milimetara te dugoočekivane civilne poluautomatske inačice vojne puške VHS2 koja je standardna puška hrvatske vojske i policije. Radi se, kaže, o uistinu traženim artiklima čija prodaja također utječe na priču o povećanom broju zahtjeva za nabavu oružja.
Nejasna zakonska regulativa
Iza suhoparnih MUP-ovih statistika, kako kaže Gvozdanović, krije se i jedna "caka" prema kojoj ispada da se u Hrvatskoj najviše prodaje lovačko oružje. Tvrdi da je MUP nesklon izdavanju oružnog lista za držanje i nošenje vatrenog oružja za samoobranu pa građani preko lovačkih ispita i iskaznica nabavljaju pištolje ili civilne poluautomatske inačice vojnih pušaka koje načelno ne trebaju za lov, već ih jednostavno žele posjedovati što samo po sebi, kaže, nije niti smije biti problem.
Govoreći o Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana, Gvozdanović naglašava da je regulativa nejasna u mnogim segmentima pa čak i kontradiktorna.
"Aktualni zakon zahtijeva određene preinake, primjerice tim više što predlagatelj, odnosno MUP prilikom pripreme novog zakona 2018. nije bio voljan prihvatiti prijedloge o legalizaciji prigušivača koji danas postaju nužnost u Europi, posebice kod lovaca. Tu se vidjelo da predlagatelj zakona ne poznaje materiju, već isključivo djeluje putem zabrana i ograničenja", kaže stručnjak.
Također ističe da mnogi dvojbeno napisani članci zakona ostavljaju dojam pravne nesigurnosti jer, kako tvrdi, policijske uprave različito tumače članke zakona, što ne može biti cilj zakona. Uz to, ocjenjuje da je zakonodavac načelno nevoljkog stava da građanima dozvoljava legalnu nabavu oružja u svrhu samoobrane, a da pritom takav svoj stav nikada nije argumentirano pojasnio.
"U praksi to znači da vam MUP može, a i ne mora odobriti dozvolu za nošenje u svrhu samoobrane i uvijek je u pravu, dok im s druge strane nitko ne može osporiti takve odluke, bez obzira bile one pozitivne ili negativne. U javnosti je stvoren dojam da se radi o nekakvim posebnim provjerama koje MUP izvodi, a pojedinac ih mora proći. No, stvarnost je puno prizemnija, odnosno takve odluke, manje više, isključivo ovise u dobroj volji pojedinaca iz sustava", pojašnjava.
Premda je policija tijekom posljednjih 15 godina u sklopu kampanje "Manje oružja, maje tragedija" prikupila 356.656 komada vatrenog oružja, od čega 6273 automatskog te više od šest milijuna streljiva i preko šest tona eksploziva, Gvozdanović smatra da ta akcija traje predugo, a pritom nije jasno preciziran njezin cilj.
