Priča iz Afrike za Bljesak: Nama u BiH je dobro, ne znamo što ćemo od sebe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zapitamo li se ikada koliko je nama dobro u životu? Zakukuljeni u naše svakodnevnice, neprestano komentiramo sve što ne valja, prateći vijesti o nevidljivom virusu koji je okupirao misli, pa gotovo svima na planeti.

Zanima nas koliko je danas oboljelih i gdje, tko nam je 'Bože tragedije' zatvorio granice... Gledamo tko je pobijedio na izborima u Americi, ali rijetko tko od nas pročita vijest o nasilju i ugnjetavanju Afrikanaca, o stotinu ubijenih civila u Nigeriji, koji su ubijeni iz neke (ne)ljudske obijesti, o djeci koja svakodnevno umiru od gladi...

Iz BiH u Afriku...

Stefan Pejović, aktivsit iz Bosne i Hercegovine, ove godine otišao je  upravo u tu Afriku, da s Liječnicima bez granica (MSF) pomaže ljudima.

Stefan je kako kaže, kao klinac počeo raditi na Radiju 202 Sarajevo, koji je od 1971. godine emitirao sadržaj drugačiji od ispiranja mozga i jeftinih pop-balada, sve dok ga ljudi u skupim odijelima nisu ukinuli u parlamentu, navodno zbog nekakvog zakona o javnom emitovanju.

Rođen sam 1984. u Sarajevu, odrastao sam u Beogradu, potom živiou Temišvaru i Podgorici, a nadam se da ću u prvoj polovini 2021. uspješno završiti master „Međunarodni odnosi i diplomatija“ na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Nemam leđa ni štela, ne volim preljubazne ljude, laskavce i tapšanje po ramenu, volim planine i domaću rakiju, bio sam bubnjar u bendu Billy Andol na dva albuma i gasio sam požar na Čvrsnici kad je vatra prijetila najvećoj šumi munike u Bosni i Hercegovini.

''Tako su uskratili generacije klinaca da slušaju rokenrol, ali i da se nauče poslu, kao što je to moja generacija učinila i koja, danas, čini okosnicu raznih medija u BiH. Nakon 202-jke radio sam svuda, „u pogonu“ sam već 17 godina, a izdvojio bih Savjet Europe (CoE), Catholic Relief Services (CRS), Međunarodnu organizaciju za migracije (IOM) i, evo, na koncu i Ljekare bez granica (MSF). IOM je posebna priča, jer sam vodio operativni dio migrantskog kampa u Blažuju i to je nezaboravno iskustvo, koje sam dijelio sa vrhunskim profesionalcima i sjajnim ljudima. Inače živim sa suprugom i – zasad - dvije kćerke, na padinama Trebevića iznad Sarajeva, gdje smo se preselili prije nekoliko godina i počeli da živimo punim plućima, da sadimo svoju hranu, pravimo rakiju od svog voća i, uopšte, da gledamo klince kako odrastaju u normalnom okruženju. Trenutno sam u Maiduguriju, glavnom gradu države Borno, koja se nalazi na sjeveroistoku Nigerije, u blizini jezera Čad, gdje služim u MSF-u'', kazao je Pejović o sebi na početku razgovora za naš portal, u kojem opisuje svoje dosadašnje iskustvo i doživljaj iz Borna.

Stavovi izneseni u razgovoru su mišljenje Stefana Pejovića, a ne službeni stav MSF-a.

''MSF je u Bornu već šest godina, što samo po sebi govori kakva je situacija, jer MSF nije razvojna organizacija, nego uvijek radimo tamo gdje je kriza, rat ili neka druga vrsta vanrednog stanja. Nakon što se stvari koliko-toliko stabilizuju, MSF odlazi i predaje lokalnim vlastima na upravljanje sve što smo izgradili i stvorili. Pa, evo, nedavno ste vidjeli da je preko 100 ljudi obezglavljeno u mjestu udaljenom 20 kilometara od Maidugurija, u kojem služim i živim. I pravo da vam kažem bio sam zaprepašten nekakvim mlakim reakcijama u mainstream zapadnim medijima na to što se dogodilo'', kaže Stefan, a ruku na srce ova vijest je ili promakla ili prošla neistaknuta i u brojnim bh. medijima.

Preživljavanje s 3,5KM dnevno

Inače, Borno ima oko osam milijuna stanovnika i oko dva milijuna interno raseljenih ljudi.

''MSF je, tokom prvih osam mjeseci ove godine, tretirao skoro šest hiljada djece protiv malarije – taj broj će biti nekoliko puta veći, jer se vrhunac malarije upravo završio - bolesti koja najviše na svijetu ubija Nigerijce. U istom periodu smo uspjeli tretirati i četiri hiljade neuhranjene djece, ali, kao i sa malarijom, vrhunac međusezone, odnosno perioda između sjetve i žetve, je završen i brojevi su porazni. Ovo su podaci za ukupno četiri bolnice i dvije, uslovno rečeno, ambulante kojima MSF upravlja u državi Borno. Generalno, loše je, ali ono što me tješi da ima neko da svu tu patnju, koliko je to moguće, olakša'', kaže Pejović.

Iskreno, Afrika je zaista drugi svijet, kaže Stefan govoreći o svojim dojmovima Afrike.

''Gledam naše ljude kako se žale na nekakve gluposti, troše vrijeme na jalove i sulude svađe, a zapravo im je dosadno, nisu gladni, žedni, imaju i više nego što im treba, pa ne znaju šta će od sebe. O većini i prosjeku govorim, naravno, a svjestan sam i naših siromašnih ljudi, mada to što mi zovemo siromaštvom je ovdje pristojna srednja klasa. Iskreno, mislim da u BiH živi puno ljudi koji misle da im je neko nešto dužan samo zato što su rođeni u BiH. Zato je sve kako i jeste, a volio bih da ih mogu dopremiti ovdje gdje je najniža plata 70 dolara, a vreća riže 55 dolara, ili gdje je jogurt u prodavnici za lokalce 3,5 KM. Od 220 miliona Nigerijaca, 105 miliona živi u ekstremnom siromaštvu, preživljavaju sa manje od 3,5 KM dnevno. Radi samo jedno u porodici u 99.99 posto slučajeva. A djecu treba obući, hraniti, školovati... Ovdje se ljudi bore, ubiše se radeći, nema vikenda ni odmora, a opet su ljubazni, skromni, dobri, pomažu jedni drugima i to pogotovo u ovo teško vrijeme iskušenja za njihovu državu'', kaže Pejović.

Dodaje, da nema agresivnosti i očaja kakav srećete na licima ljudi u BiH, iako su uvjeti neizrecivo teži.

Nama u BiH je zaista dobro...

''U Bornu živi 200 etničkih grupa, priča se na stotine jezika koji su potpuno različiti, a zemlja je škrta jer je Sahel na par kilometara sjeverno. Sušna sezona, bez ijedne kapi kiše, traje od oktobra do aprila. Trenutno je +35 dnevni prosjek. BiH proizvodi više struje nego cijela Nigerija, o cestama da ne govorim, kao i o nekoj komunalnoj infrastrukturi u smislu kanalizacije ili vode za piće. Naravno, ništa nije crno-bijelo i ne treba biti naivan, imamo i frakcije tzv. Islamske države koje su prisutne u nekoliko regija u Bornu i protiv kojih se vojska svakodnevno bori. Da zaključim, svim prijateljima sa kojima se čujem kažem da ujutru, kad izađu iz kuća i stanova, prvo poljube zemlju na kojoj žive, pa onda nastave dalje. Pojma nemamo koliko smo sretni'', poručio je Srefan.

Kod nas ljudi, kaže, imaju dovoljno i imamo sve preduvjete da budemo najsretniji ljudi na svijetu. Nama je fokus, smatra, na nekim stvarima koje se nikada neće promijeniti i ljudi su odlučili da se svađaju oko nečega oko čega se nikada neće složiti.

''Mislim da je to odlika malih društava, nekakve intelektualne periferije i mentaliteta provincije, da uvijek tražimo razlog za nezadovoljstvo. Nama ne valjaju ni loši ni dobri, a valjaju nam i dobri i loši. A u suštini, nama je, zaista, dobro, samo to trebamo skontati'', smatra Stefan.

Tu su još uvijek u tijeku sukobi, koliko ljudi živi u izbjegličkim kampovima? Kakvo je općenito njihovo zdravstveno stanje?

Silovanja, otmice, ubojstva, nažalost su svakodnevnica

''Već sam rekao da je prije par dana ubijeno preko 100 ljudi na brutalan način. Međutim, ubistva i kidnapovanja, pa i silovanja, ovdje su „rutinske“ vijesti, svakodnevnica sa kojom ljudi moraju da žive, pogotovo u ruralnim područjima. Dva miliona izbjeglica živi u formalnim i neformalnim kampovima, posjetio sam nedavnojedan formalni kamp u kojem živi 43.000 ljudi. Brojke su nezamislive, kao i glad, malarija i sve druge bolesti koje ubijaju djecu masovno. Ljudi bi se vratili u svoju kuću, kao i svi na ovome svijetu, ali ne mogu, zbog sigurnosnih uslova. Teško je naći neki generalni zaključak u vezi sa opštim zdravstvenim stanjem, ali vam mogu reći da smo tokom oktobra imali od 400 do 500 prijema dnevno samo u jednoj bolnici, koja je specijalizovana za dječiju neuhranjenost, u kvartu u kojem žive izbjeglice. U drugoj, koja liječi razne bolesti, popunjenost od jula do danas je i više od 100 procenata, a imamo oko 180 kreveta na raspolaganju. Pacijenti su isključivo djeca. Jedno je vidjeti bolesnu i neuhranjenu djecu na fotografiji, a drugo je svjedočiti svemu tome. Mislim da su to scene koje promijene čovjeka zauvijek, jer dio beskorisnog njega umre, a novi dio se rodi sa jasnim ciljem u životu'', kaže Stefan.

Govoreći o financijskoj podršci i MSF-u i drugim organizacijama, Stefan kaže da odgovor na to pitanje nema i ne bi ulazio u to što i kako rade drugi, ali kaže MSF je poznat po tri principa: neutralnost, objektivnost i nepristranost.

''To nam omogućava da djelujemo tamo gdje drugi ne mogu, između ostalog i zbog potpune finansijske neovisnosti, koja je preduslov za svaku drugu neovisnost. Tokom 2019. godine oko šest i po miliona ljudi, uključujući i privatne kompanije, donirali su 96,2 posto sredstava za budžet MSF-a, koji je za navedenu godinu iznosio 1,63 milijardi EUR. Dva posto su donacije nekih državnih institucija, a velika većina donatora su ljudi, narod, koji razumije šta MSF radi i koliko je to važno za one u potrebi. I hvala im na tome, a dužan sam reći da je osoblje MSF-a vjerovatno najslabije plaćen kadar u svijetu međunarodnih organizacija, što govori o motivima kolega sa kojima dijelim isti krov i na šta sam beskonačno ponosan'', kaže Stefan, poručujući da svi koji sumnjaju u plaće osoblja iste mogu provjeriti na www.msf.org.

Zahvaljuju na lijekovima, ali traže hranu

''Da ne zaboravim, MSF ne prima donacije od Evropske unije, njenih zemalja-članica i Norveške, od 2016. godine, zbog njihovih štetnih politika u vezi sa migracijama. Osim toga, ne primamo donacije ni od farmaceutskih i biotehnoloških kompanija, industrije ekstrakcije (nafte, zlata, dijamanata, plina itd.), duvanske industrije, kao ni od proizvođača oružja'', podvukao je.

Ljudima najviše nedostaje ono osnovno hrana.

''MSF u vanrednim okolnostima dostavlja i hranu, ali naša je primarna zadaća zdravstvena njega. Hrana je potrebna, naravno, lično sam svjedočio kako ljudi, izbjeglice i oni koji to nisu, zahvaljuju na medicinskoj pomoći, ali traže hranu. Svjetski program za hranu Ujedinjenih nacija, WFP, dobio je nedavno Nobelovu nagradu za mir i izuzetno mi je drago zbog toga, pa tvoje pitanje treba uputiti kako njima, tako i korporacijama i svima ostalima koji dozvole da cijene hrane stalno rastu i stvaraju svijet u kojem je litar poznatog gaziranog soka jeftiniji od litra vode'', kaže Stefan, komentirajući pitanje, kako poboljšati situaciju.

Nedavno je u i BiH obilježen Međunarodni dan djeteta, gdje se upućivalo na prava djece, a u Africi svakodnevno djeca umiru od pothranjenosti (u rujnu je u Bornu 15 djece umrlo od gladi). Upitan koliko  zapravo svjetske organizacije pravilno usmjeravaju svoje djelovanje i kako pomoći toj djeci, Stefan kaže kako su brojevi, trenutno, puno gori, gotovo nezamislivi.

''Znaš kako, mislim da su nas fino i planski istrenirali da  kažemo „jao, pa da, ali vidi koliko ljudi živi u Africi ili Nigeriji, koliko je to u postotcima“? Nama je sve postalo postotak: i PPP i GDP i BDP i svaki drugi P. Ja ne mogu da prihvatim da je jedan život postotak. Svaki zvuk sa monitora na koji je prikopčano dijete koje umire, svaka suza majke, oca, braće i sestara, svaki napor doktora da spasu to dijete nisu postotak nego realnost. Svi mi vrlo dobro znamo šta se dešava, ali ljudi biraju da i dalje uživaju u obilju, da skrenu pogled. Zbog konzumerizma i obijesti uništavaju se šume, zemljišta, truju vode, umiru i djeca i ljudi, samo zato da bi se neko, svaki dan, mogao slikati sa ogromnim hamburgerom ili kobasičurinom na pjatu i to, sa ponosom, kačiti po društvenim mrežama. Možda ružno zvuči, ali meni se takvi ljudi gade, mislim da bi trebali da se zapitaju zašto su na ovoj planeti'' poručio je Pejović.

Službeno, bez korone

S obzirom da je u BiH cijepljenje postala jedna od glavnih tema, te su se pojavili brojni protivnici cijepljenja, Pejović kaže da cjepiva spašavaju milijune života u Nigeriji.

''U prvih osam mjeseci, MSF je samo u Bornu vakcinisao preko 20.000 djece protiv raznih bolesti, a to su, uglavnom, vakcine koje i mi koristimo: BSG, PCV i protiv ospica, meningitisa, hepatitisa B pri rođenju, difterije, polio-virusa, žute groznice... Vakcinisanje je, odjednom, postala tema oko koje se, kao, raspravlja i u vezi sa kojom svi imaju mišljenje. Ja nemam nikakvo mišljenje o vakcinama, niti ga, kao čovjek koji je završio fakultet društvenog usmjerenja, mogu imati. Vjerovao sam našim doktorima i ranije, a mogu reći da sam sada samo potvrdio tu vjeru, vidjevši i praksu MSF-a i činjenicu da vakcine spašavaju stotine hiljada, ako ne i milione života u Nigeriji. Ali mi je zabavno da vidim da su "antivaxxeri" i sami vakcinisani, a to mi izgleda kao da uspijete da uđete u čamac za spasavanje na brodu koji tone i onda vrištite na druge da ne trebaju ući u čamac, jer je to pogrešno'', smatra Pejević.

S obzirom da je Stefan otišao u Afriku u jeku pandemije koronavirusa, koja je izazvala veliku famu u cijelom svijetu, nismo mogli, a ne upitati Stefana, živi li Afrika, točnije Borno u nekoj drugoj stvarnosti?

''Pa mislim da se iz odgovora iznad da naslutiti da C19 više nije top-news, odnosno Borno i nema aktivnih slučajeva, zvanično. Mi se, naravno, pridržavamo svih pravila, nosimo maske, peremo ruke, poštujemo fizičku distancu gdje je to moguće'', Kaže Stefan.

Ovo je inače njegov drugi susret sa Afrikom, nakon Senegala 2018. godine.

''Afrika je ogromna, bogata, lijepa, divlja, njeni ljudi su srdačni, skromni i rado će pomoći. Uostalom, kao i naši ljudi, ta odlika srdačnosti je nešto što dijelimo. Ali, sa druge strane, posljedice izrabljivanja, eksploatacije i nezakonitog bogaćenja vidljive su na svakom ćošku. Ogroman kontrast između bogatstva i siromaštva vidljiv je u glavnom gradu Nigerije, tromilionskoj Abudži – koja nema organizovan javni prevoz - gdje imate krdo krava koje tjera čobanče obučeno u dronjke, odmah ispod ogromne mermerno-staklene zgrade od 20 i kusur spratova u kojoj je smještena Centralna banka Nigerije. Moj dobar prijatelj je odlično primijetio da, u ovom trenutku, bogatstvo Afrike nije na korist, nego na prokletstvo Afrikancima. Ali, suštinski, mislim da itekako ima smisla ovdje biti i raditi, jer su mnoge afričke države u pravoj potrebi za bilo čim što bi moglo da doprinese tome da ljudi barem malo bolje žive'', zakjučio je Stefan.