Tekst članka se nastavlja ispod banera
Istražni odbor Rusije objavio je detalje stravičnog ubojstva carske obitelji Romanov, koje su počinili boljševici, uz znanje komunističkog Politbiroa, u Jekaterinburgu 1918. godine.
Ubojstvo je izvršeno vatrenim oružjem, a među ubojicama najviše je bilo Rusa.
Iz objavljenog materijala proizlazi da nije bilo nikakve "židovske zavjere" niti učešća u pogubljenju, kako se dugo nagađalo, prenijela je Srna. Godinama se nije znalo tko je zaista naredio likvidaciju carske obitelji.
Lenjin tražio smrtnu kaznu
Iz materijala koji je objavio Istražni odbor Rusije proizlazi da revolucionari nisu dijelili mišljenje u pogledu sudbine ruskog monarha. Jedni su predlagali hitnu likvidaciju, a drugi su željeli veliku predstavu od "posljednjih dana carizma".
Lider komunista Lenjin zalagao se za "svenarodno suđenje" koje bi se završilo smrtnom kaznom. Vođa je iz propagandnih razloga želio maksimalno javan proces.
Međutim, svi oni nisu računali da će snage lojalne Romanovima vojno napredovati, pa su sa Urala poslali pitanje komunističkom vrhu - šta da rade s carem?
Službene naredbe o ubojstvu, zapravo, nije ni bilo. Iz arhivskog materijala može se zaključiti da su iz centrale razmišljali kako da se "operu" poslije zločina, pozivajući se na navodnu ličnu inicijativu komunista sa Urala.
Međutim, prema nedvosmislenim svjedočenjima očevidaca, Politbiro je bio obaviješten.
Između bombi i metaka
Zbog toga je pogubljenje Romanovih bilo tajno. Smišljen je izgovor - navodno je carska porodica od posluge saznala o ofanzivi bijelih i razradila plan bijega.
Vladar sa suprugom, nasljednik i kćerke, lagali su boljševici, navodno su već pokušali pobjeći u Toboljsk.
Inače, neposredno poslije odricanja cara od prijestola, članovi carske obitelji bili su uhićeni i smješteni u Carsko selo. Posljednje utočište carske obitelji bila je kuća trgovca Ipatjeva u Jekaterinburgu.
Boljševici su dugo birali način na koji će izvršiti ubojstvo Romanovih. Bilo je onih koji su se izričito zalagali da ih pobiju bombama, smatrajući to "vrlo pouzdanim načinom".
Ali, šef osiguranja bio je protiv jer je s vrha stiglo naređenje da sve bude obavljeno u tišini.
Dio stražara odbio pucati u careve kćerke
Uvečer 16. srpnja utvrđen je sastav streljačkog voda. Za akciju su odabrani "Letonci" - tako su zvali stražare iz vanjskog oboda osiguranja.
Riječ je o dvojici stražara sa Baltika, jednom Mađaru i četvorici Rusa.
Na taj način postaje jasno da ubojstvo ruske carske obitelji nije bilo isključivo "djelo Židova", kako je taj antisemitski mit intenzivno širen desetljećima.
Međutim, većina članova te grupe određene za streljački vod, saznavši da trebaju da ubiju careve kćeri, odbili su sudjelovati u tome. Na kraju je pronađeno 13 osoba, pretežno Rusa.
Kneginjama pucali u glavu
U noći između 16. i 17. srpnja 1918. godine zatvorenike su probudili i naredili im da se "spreme za put" i pri tome da "ništa ne nose sa sobom".
Napolju se nalazio kamion koji je dovezen kako bi buka motora zaglušila pucnje.
Kada se dim od paljbe razišao, ispostavilo se da nisu svi ubijeni. Tri velike kneginje - Tatjana, Olga i Anastasija, careve kćerke, ostale su žive zahvaljujući dijamantima ušivenim u korzete.
Na kraju su Tatjani i Olgi, koje su čučale, pucali u glavu. Isto to uradili su i sa malim nasljednikom.
Anastasija, najmlađa careva kćerka, pretvarala se da je mrtva. Krvnici to nisu odmah shvatili, nego tek kada su tijela stavljali na nosila.
Kako je nesretna djevojka "strašno škripala", prema navodima u svjedočanstvu, dokrajčili su je bajunetama i kundacima.
Istražni odbor utvrdio je da nitko od carske obitelji nije preživio. Na taj način je definitivno razbijen višedesetljetni mit o Anastasiji, koja je navodno uspjela da pobjegne u Europu, prenosi Srna.
Većina ubojica ubijena
Prethodno je Ivan Plotnjikov, profesor povijesti na Uralskom državnom sveučilištu u Jekaterinburgu, utvrdio da su ključne figure u zločinu bile Jakov Jurovski, Grigorij Nikulin, Mihail Medvedev, Petar Jermakov, Stepan Vaganov, Aleksej Kabanov, Pavel Medvedev, V.N. Netrebin i Filip Gološčokin.
Petar Vojkov bio je zadužen za odlaganje tijela i nabavku 570 litara benzina i 180 kilograma sumporne kiseline za njihovo uklanjanje.
Nakon ubojstva, izjavio je da "nitko nikada neće saznati šta je uradio s tijelima".
Vojkov je poslije radio kao ambasador u Poljskoj, gdje ga je u srpnju 1927. godine ubio ruski monarhista.
Direktni suučesnici ubojstva živjeli su svega par mjeseci nakon zločina. Stepana Vaganova ubili su seljaci 1918. godine zbog učešća u brutalnim političkim represijama. Pavela Medvedeva, vođu straže u kući Ipatijevih, gdje je izvršena likvidacija, privela je Bijela garda veljače 1919. godine, a umro je u zatvoru od tifusa.
Aleksandar Beloborodov ubijen je 1939. godine tokom Staljinove velike čistke. Filip Gološčokin je strijeljan u listopadu 1941. godine u zatvoru Staljinove tajne policije NKVD.
Tri dana nakon likvidacije Romanovih, Jurovski je Lenjinu dostavio izvještaj o događajima te noći. Nagrađen je pozicijom u tajnoj policiji ČEKA. Umro je 1938. u Kremaljskoj bolnici, u 60. godini.
Prije nego što je preminuo, pištolje koje je koristio u ubojstvu Romanovih donirao je Muzeju revolucije u Moskvi. Nikada nije izrazio žaljenje zbog onoga što je učinio.
Carska obitelj rehabilitirana i kanonizirana
Dana 1. listopada 2008. godine, Vrhovni sud Ruske Federacije donio je odluku da su Romanovi bili žrtve političke represije, nakon čega su rehabilitirani.
Godine 2015, Ruska pravoslavna crkva zahtijevala je ekshumaciju i dodatne DNK analize ostataka Nikolaja i Aleksandre, koje su potvrdile da je zaista riječ o caru i carici.
Nakon toga, Ruska pravoslavna crkva kanonizirala je ubijenu obitelj Romanov zbog "skromnosti, strpljenja i pokornosti".
Između 2000. i 2003. godine, pored kuće Ipatijevih, mjesta likvidacije, sagrađena je Crkva na krvi.
Ruski car Nikolaj Drugi Romanov bio je veliki prijatelj Srba i Srbije. Godine 1914. objavio je rat Njemačkoj i Austrougarskoj i stao uz Srbiju u Prvom svjetskom ratu.
