Njemačka uoči odlaska Angele Merkel: Svi dosadašnji kancelari

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Angela Merkel jedina je njemačka kancelarka, a u nizu velikih njemačkih političara koji su u uredu predsjednika savezne vlade sjedili nakon okončanja Drugog svjetskog rata, bilo je uistinu velikih vizionara, pragmatičara i ljudi spremnih na povijesne iskorake ratom poljuljanog njemačkog društva.

Samo je osam kancelara vladalo Saveznom Republikom Njemačkom (Bundesrepublik Deutschland) u zadnjih 69 godina, odnosno od njezina osnutka do danas.

Najduže je na čelu Njemačke bio Helmut Kohl, 16 godina, dok je Konrad Adenauer vladao 14 godina i jedan mjesec. Angela Merkel će Adenauera dostići u prosincu 2019., ali do kraja mandata neće se uspjeti izjednačiti s Kohlom.

Od 1945. do 1949. (Zapadna) Njemačka nalazila se pod kontrolom zapadnih zemalja pobjednica, a ako se te godine izuzmu kao vrijeme bez stvarnog političkog identiteta država koja je prouzročila Drugi svjetski rat, svih narednih godina i kancelarskih mandata bilo je od iznimne važnosti kako će se Njemačka ponašati svojom unutarnjom i vanjskom politikom.

Konrad Adenauer

Konrad Adenauer, punim imenom Konrad Hermann Joseph Adenauer, bio je prvi njemački poslijeratni kancelar, a saveznu vladu je predvodio od 1949. do 1963. godine. Nakon rata su ga saveznici prvo vratili na poziciju gradonačelnika Kölna, njegova rodnog grada, odakle Adenauer započinje svoj politički uspon.

Bilo je to vrijeme obnove zemlje i ponovne integracije Njemačke u svjetsku zajednicu. Posebno je bilo značajno izgraditi prijateljstvo s Francuskom, a ovaj kršćanski demokrat nije po tom pitanju imao lak zadatak.

Iako su Adenauer nacisti svrgnuli s mjesta gradonačelnika Kölna i bio u zatvoru Gestapoa, jer se nije uklapao u njihove vizije političkog dužnosnika, mnogim Francuzima nije bilo jasno zašto je njihov predsjednik Charles de Gaulle u jesen 1958. godine pozvao Adenauera u privatni posjet. Sastali su se u Colombey les Deux Églisesu, gdje se nalazilo de Gaulleovo imanje.

Pet godina kasnije francuski je predsjednik uz veliko oduševljenje građana dočekan u Bonnu. S balkona vijećnice tadašnjeg glavnog grada Njemačke, Charles de Gaulle je uzviknuo kako on ima ''povjerenje u veliki njemački narod", završivši svoj govor riječima "Neka živi francusko-njemačko prijateljstvo!".

Adenauer je imao još jednu veliku povijesnu zaslugu u njemačkoj politici i profiliranju njemačkih odnosa sa svijetom.

Naime, iako je Ludwig Erhard već tri godine obnašao dužnost kancelara Njemačke, Konrad Adenauer se 1966. godine susreo s jednim od osnivača države Izrael, Davidom Ben-Gurionom.

Ludwig Erhard

Što se tiče kancelara Ludwiga Erharda, uz njega se veže takozvano ''gospodarsko čudo'', koje neki teoretičari ipak dovode u pitanje.

Erdard je, kao profesor ekonomije, već 1948. godine započeo rad na važnim reformama, primjerice valutnog sustava i sustava tržišne ekonomije, kako bi se Njemačka lakše gospodarski razvijala.

1948. Bizonal Economic Council ga je izabrao za ministra ekonomije. Godinu kasnije izabran je u parlament Zapadne Njemačke, da bi te iste godine se pridružio CDU-u i postao ministar ekonomije kabineta Konrada Adenauera.

Nakon Adenauerove ostavke 1963. izabran je za drugog Zapadnonjemačkog kancelara sa 279 glasova za i 180 glasova protiv. 1965. dobio je i svoj drugi mandat na mjestu Zapadnonjemačkog kancelara.

26. listopada 1966. raspala se koalicija FDP - CDU, nakon što su ministri koji su bili članovi FDP podnijeli ostavke.

Ludwig Erhard je 1. prosinca 1966. podnio je ostavku na mjesto Zapadnonjemačkog kancelara. Njegov nasljednik bio je Kurt Georg Kiesinger (CDU), koji je poveo veliku koaliciju (SPD - CDU).

Kurt Georg Kiesinger

Vladavina Kurta Georga Kiesingera (1966. do 1969.) nije prošla najsretnije.

S jedne strane je velika koalicija bila nešto posve novo, a s druge strane ovaj dugogodišnji pokrajinski predsjednik vlade u Baden-Württembergu od 1933. godine bio je član Hitlerove Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke.

Jedan od povijesnih trenutaka po kojima će biti zapamćen je onaj iz 1968. godine kada ga je ošamarila Beate Klarsfeld, koju su kasnije prozvali "lovcem na naciste".

Willy Brandt

Willy Brandt postao je njemačkim kancelarom 1969. godine, iako je na izborima sa svojim SPD-om po treći put osvojio tek drugu poziciju. Brandt je, međutim, našao partnera u stranci liberala (FDP), s kojom je imao većinu u Bundestagu.

Povijest pamti njegovo padanje na koljena u Varšavskome getu 1970. godine, kada je zamolio za oprost. Bila je to ujedno i poruka njemačkim susjedima u istočnom, takozvanom socijalističkom bloku, za miran suživot.

Dakako, ta poruka vrijedila je i za Istočnu Nječaku (DDR). Willy Brandt se nešto kasnije sastao s Willijem Stophom, predsjednikom vlade u Istočnom Berlinu. Susret je organiziran u Erfurtu, a okupljeni su slavili samo Willija iz Zapadne Njemačke, bez obzira na ogroman broj Stasi-agenata u masi okupljenih građana DDR-a.

"Može li biti emocionalniji dan mu mome životu od tog dana u Erfrutu?", napisao je kasnije Willy Brandt u svojim memoarima.

Povijesno je bitan i njegov posjet Moskvi 1973. godine, ali je nedugo zatim Brandt podnio ostavku zbog špijunske afere koja je nastala u vezi s obavještajcem Günterom Guillaumeom.

Helmut Schmidt

Helmut Schmidt bio je njemački  kancelar od 1974. do 1982. godine.

Njegov je mandat bio obilježen borbom protiv ekonomske recesije i RAF-terorista.

Francuski predsjednik Valéry Giscard d’Estaing bio je Schmidtov idealni politički partner. Sve ekonomske inicijative Njemačke prema vodećim industrijskim zemljama, kancelar je koordinirao s d’Estaingom.

Helmut Schmidt je slijedio političku filozofiju kako Njemačka jest velika ekonomska sila, ali zbog svoje prošlosti treba ostati politički patuljak. U svojim je knjigama kasnije uvijek upozoravao domaće političare na tu vrstu odgovornosti.

Njegov biograf  Theo Sommer napisao je kako je Helmut Schmidt bio ''filozof u političaru".

Helmut Kohl

Kancelar Helmut Kohl smatrao je sebe prvenstveno povjesničarom. Ovaj kršćanski demokrat bio je istoga gledišta kao socijaldemokrat Schmidt kako Njemačka trajno mora biti vezana uz Europsku uniju. Na kancelarskoj poziciji ostao je od 1982. do 1998. godine.

I Kohl je njegovao bliske odnose s Francuskom. Njegov je politički partner na francuskoj strani bio François Mitterrand, a simboličnom je postala slika njih dvojice kako se drže za ruke na vojnom spomen-groblju u Verdunu.

Naravno, najveće Kohlovo postignuće je ujedinjenje dvije Njemačke. Imao je svojevrsnu sreću što se na mjestu kancelara našao u vrijeme pada Berlinskog zida, ali sve te promjene nisu došle bez njegova utjecaja.

On je dvije godine prije otvaranja istoka u Bonn pozvao tadašnjeg šefa DDR-a, Ericha Honeckera, što imalo velikoga odjeka.

Osim toga, njegovao je dobre odnose i s američkim predsjednikom Georgeom Bushom starijim, a odnosi s Mihailom Gorbačovim su vremenom postali prijateljski, tako da su se Kohlu zvijezde uistinu 'poklopile' u željenom trenutku.

Zanimljivo je podsjetiti kako je Kohl u jednome intervjuu za Newsweek, u listopadu 1986. usporedio Gorbačova s Goebbelsom, ali je nakon toga sve više pozornosti poklanjao SSSR-u i nakon jednog susreta s Gorbačovim 1990. godine na Kavkazu, ujedinjenje Njemačke bilo je gotova stvar. Džemper u kojem se Kohl pojavio na tom susretu postao je kultom u svijesti Nijemaca.

Gerhard Schröder

Gerhard Schröder bio je kancelar od 1998. do 2005. godine. Jednima je predstavljao revolucionarni iskorak, a drugim nazadak Njemačke.

U svojim memoarima "Odluke" branio je platformu „Agenda 2010“, koja je imala za cilj oživljavanje gospodarstva kroz politiku smanjenja nezaposlenosti. Jedan od rezultata njegove politike je i kontroverzni zakon "Hartz IV", jer je Schröder bio i ostao zagovornikom takve vrste socijalne pravde koja omogućuje pravednije raspoređivanje društvenog bogatstva nastalog gospodarskim uzletom.

Schröder je na vanjskopolitičkom planu bio protivnik rata kojeg je Georg W. Bush poveo 2003. godine protiv Iraka.

S druge strane, njegova vlada bila je prva koja je, u okviru NATO intervencije na Kosovu, njemačke vojnike poslala u inozemstvo.

Mnogi mu zamjeraju što je Vladimira Putina nazvao "demokratom bez greške", a njegov kasniji angažman u dobro plaćenim poslovima za ruska poduzeća, bio je potvrda neke vrste ''trgovanja utjecajem".

U svojim je memoarima napisao kako je neosporna potreba da se Rusiju prihvati kao sastavni dio Europe.

Angela Merkel

Angela Merkel u novije vrijeme ljude najviše podsjeća na selfije s izbjeglicama, ali njezine su zasluge za današnju Njemačku puno kompleksnije od slikanja s ljudima u nevolji.

Dok su jedni isticali njezinu ljudskost i razumijevanje koje je pokazivala za milijune ljudi koji su se pokrenuli u pravcu Zapadne Europe, drugi su ju zbog toga žestoko kritizirali.

Neosporno je kako Angela Merkel ima velike analitičke sposobnosti, ostavljajući pritom emocije po strani, što joj je osiguralo mnoštvo dobrih poteza na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu.

Za vrijeme njezine vladavine Njemačka je postala značajnijom na vanjskopolitičkom planu nego ikad u modernoj povijesti Europe, koliko god njemačka i svjetska javnost to službeno ignorirali.

Gospodarstvo Njemačke pokazalo je superiornost, a njemačko društvo neumorno radi na integraciji drugog i drukčijeg u svoje okrilje, koliko god da povremeno dolazilo do incidenata koje klasičan njemački građanin nije niti će moći razumjeti.

Angela Merkel za milijune će ostati ''Mutti'', a za političke protivnike i cinike samo žena koja je njemačku pedanteriju i disciplinu kao na dlanu isporučila ''hordama pridošlica".

Traži se nasljednik Angele Merkel

Tko god naslijedi Merkel, imat će za vratom desničarsku AfD i mnoštvo drugih pokreta koji traže povratak Njemačke svojim korijenima i tradiciji.

Neki analitičari zagovaraju Njemačku koja se vraća patriotizmu, ali nikako nacionalizmu, dok drugi žele Njemačku koja će biti u potpunosti otvorena, a ne etnički definirana.

Jedan od onih koji bi mogli naslijediti Angelu Merkel na čelu CDU je Friedrich Merz, političar kojega je kancelarka svjesno potisnula u drugi plan, ali koji trenutačno ima najviše pristalica među članovima stranke.

S Merzom ili bez njega, nasljednici Angele Merkel imat će kompliciran zadatak u vođenju Njemačke.

Je li rješenje u takozvanome "Ustavnom patriotizmu", koji podrazumijeva identifikaciju s državom bez obzira na porijeklo i društveni status građanina, pri čemu je država odvojena od vjere i vjerskih ustanova, ili će se Nijemci opredijeliti za povratak tradicionalnom njemačkom društvu, nitko u ovome trenutku ne može sa sigurnošću kazati.

U svakom slučaju, sve relevantne političke opcije u Njemačkoj ne smiju izgubiti iz vida Europsku uniju. Bez Unije ni Njemačka neće biti ovakva kakvom je poznajemo niti će to biti Europska unija bez Njemačke.