Pukovnik Muammar Gaddafi postao premijer Libije prije 55 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 15. siječnja 1970. godine kontroverzni pukovnik Muammar al-Gaddafi postao je premijer Libijske Republike. Gadafi je zapravo na vlast došao 1969., kao vođa skupine časnika koja je bez krvoprolića s prijestolja svrgnula kralja Idrisa.

Tog su kralja mnogi smatrali previše popustljivim prema zapadnim silama, prvenstveno SAD-u i Francuskoj. U to vrijeme Gadafi je imao svega 27 godina, a njegova mladost, energija i karizma dali su mnogima nadu da će Libija pod njegovom vlasti imati svijetlu budućnost.

Muammar Gaddafi rodio se 7. srpnja 1942. godine u beduinskom šatoru na području pustinjske pokrajine – u Sirtu

Još kao tinejdžer Gadafi se divio egipatskom premijeru Gamalu Abdelu Naseru, te je svoju politiku u velikoj mjeri zasnivao na načelima arapskog nacionalizma i socijalizma. Gadafijeva Libija je, slično Naserovom Egiptu, bila i aktivna članica Pokreta nesvrstanih.

Aktivan već kao tinejdžer

Sa a samo 14 godina sudjeluje u demostracijama protiv Izraelsko-francusko-britanske invazije Sinaja i Sueskog kanala. Tri godine kasnije Gaddafi postaje član konspirativne grupe, a 5. listopada 1961. godine on je vođa svoje vlastite grupe s kojom održava lokalne demonstracije protiv sirijskog izlaska iz unije s Egiptom zbog čega će biti izbačen iz škole.

Kada je 4. kolovoza 1969. godine libijski kralj Idris potpisao abdikaciju u korist svog nećaka princa Hasana, Muammar Gaddafi je shvatio kako je zadnji čas za državni udar prije no što na vlast dođe potencijalno jači državni vladar.

U skladu s takvim razvojem događaja 1. rujna 1969. godine Gaddafijeva grupa mladih časnika izvodi beskrvni državni udar protiv kralja Idrisa koji se tada nalazio na liječenju u Turskoj.

Novi režim je stvoren istog dana, a na njegovom čelu se našao Revolucionarni komandni savet od 12 članova pod Gaddafijovom kontrolom koji ukida monarhiju i proglašava novu Libijsku Arapsku Republiku. 

Narod oduševljen

Narod je državni udar dočekao s oduševljenjem, a kao jedina opasnost se pojavila mogućnost britanske invazije koja ubrzo otpada dogovorom kralja Idrisa i Revolucionarnog komandnog savjeta po kojemu on kralj priznaje rezultat državnog udara, a revolucionari garantiraju sigurnost njegove obitelji u Libiji.

Zamljivo je i da je Gadafi bio satnik u vrijeme spomenutog puča, no ubrzo nakon toga promaknut je u pukovnika, čime je po vojnom činu postao jednak svom idolu Naseru, te nikad nije postao general.

Gotovo odmah nakon preuzimanja vlasti, Gadafi je poduzeo korake po kojima je diljem svijeta ostao zapamćen kao ekscentričan vođa. Već iste godine kada se proglasio premijerom, Gadafi je protjerao većinu talijanskih državljana iz svoje zemlje (Libija je nekoć bila talijanska kolonija).

Godine 1972. se odrekao titule premijera, koju je i ukinuo 1977., a 1979. se proglasio "Bratskim vođom Libijske revolucije", čime je želio naglasiti svoj tobožnji položaj "prvog među jednakima". Iako je njegova država prvotno bila republika, Gadafi ju je već 1977. pretvorio u tzv. džamahiriju, što se otprilike može prevesti kao "svenarodna republika".

Diktatura u džamahiriji

Džamahirijom je nominalno vladao kongres kojem je narod povjerio vlast izravno kroz narodne komitete, no zapravo je gotovo svu vlast Gadafi uzeo u svoje ruke, te članove vlastite obitelji postavio na položaje moći.

Iako je odbio uzeti čin generala, Gadafi je kao pukovnik imao najviši čin u libijskim oružanim snagama, te na taj način stavio vojsku čvrsto pod svoju kontrolu. 

Gadafi je nekoliko puta promijenio kurs svoje vanjske politike – ona je imala panarapsko, islamističko i panafričko razdoblje, a čak i razdoblje stanovite pomirbe sa Zapadom.

Gadafi je ostao poznat i po svojoj tzv. "Zelenoj knjizi" (izdanoj 1975.), političkom manifestu u kojem je zacrtao politiku "trećeg" puta između kapitalizma i socijalizma, no ona je obično smatrana populističkim djelom koja je zapravo imala cilj opravdati njegovu autoritarnu vladavinu.

Postaje mostarski zet

Zanimljivo je da je tijekom vojnog školovanja u 1960-ih Gaddafi osim Velike Britanije posjetio i tadašnju Jugoslaviju gdje upoznaje medicinsku sestru Sofiju Farkaš iz Mostara koja mu je postala druga žena 1970. godine.

Nakon smrti prvoga Gadafijeva uzora, Gamala Abdela Nasera 1970. godine, jedan od najvećih Gaddafijevih prijatelja postaje Titova Jugoslavija čija politika nesvrstanosti među blokovima postaje uzor njegovoj politici nesvrstanosti.

Taj odnos bio je daleko od jednostranog, jer je Libija s jedne strane dobivala tehničku pomoć i određen broj vojnih instruktora, a Jugoslavija je s druge strane dobivala naftu. 

Popravljanje imidža

Nakon završetka hladnog rata, Gaddafi je nastojao odbaciti svoj nekadašnji radikalni imidž te sebe predstaviti kao 'novog' i 'reformiranog', odnosno umjerenog političara. Od polovice 1990-ih je uspio poboljšati odnose s do tada neprijateljskim bliskoistočnim državama.

Gaddafi je također pokazao želju za popravljanje svoje slike u zapadnom svijetu. Godine 1999. je Libija pozvala međunarodnu zajednicu da se počne boriti protiv Al-Kaide te je, kao znak dobre volje, ponudila svoj program oružja masovnog uništenja međunarodnoj inspekciji.

Gaddafi je 2003. diplomatski iskoristio i američku invaziju na Irak te objavio kako je Libija posjedovala aktivan program oružja za masovno uništenje, ali da ga je voljan uništiti pod međunarodnim nadzorom.

Ministarstvo vanjski poslova SAD-a je 15. ožujka 2006. objavilo da će ponovo uspostaviti pune diplomatske odnose s Libijom. Ovo je došlo nakon objavljivanja libijskog programa za masovno uništenje tako da je SAD također izjavio da će Libija biti uklonjena s liste nacija koje podržavaju terorizam.

Pobuna naroda i pogubljenje Gaddafija

Nakon narodnih pobunu u Tunisu i Egiptu tijekom zime 2010. – 2011. godine, a nakon svrgavanja tuniskog predsjednika Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Cirenaici 15. veljače 2011. izbija treća velika pobuna u zadnjih 20 godina.

Nakon brojnih izvještaja o masovnom krvoproliću i brojnim ljudskim žrtvama za koje se odgovornim drže Gaddafiju odane vojne i policijske snage, 27. veljače 2011. je Vijeće sigurnosti UN jednoglasno usvojilo rezoluciju kojom se protiv Libije uvodi embargo na uvoz oružja i odobrava krivični postupak protiv Muammara Gaddafija na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine.

Uhvaćen je 20. listopada. 2011. u rodnom gradu gdje je istog dana likvidiran metkom u želudac i glavu.