''Diplomacija drugim sredstvima''
Ratovi koji će obilježiti 2019. godinu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U današnjem svijetu čini se kako velike sile i oni koji upravljaju njima mogu nekažnjeno proći s čim god požele. Testiraju oni svoje limite, naše limite, pokazuju mišiće i svoj utjecaj, a posebno to čine i uplićući se u međunarodne sukobe.
Sukobi iz 80-ih i oni iz 90-ih u Bosni, Ruandi, Somaliji, pa sukobi nakon napada na 11.9. u SAD-u, dogodili su se zbog dominacije SAD-a. Američka moć savezništvima je godinama oblikovala zbivanja na međunarodnom planu. I dok utjecaj Zapada opada a američki predsjednik Donald Trump mu pomaže na tom putu, lideri diljem svijeta istražuju koliko daleko sami mogu ići. Na svom domaćem terenu mnogi su prihvatili štetnu politiku nacionalizma i autoritarnosti, koja potječe prije svega iz populizma koji slavi uski društveni i politički identitet, omalovažava manjine i migrante, krši vladavinu prava i neovisnost tiska i podiže nacionalnu vlast, iznad svega, piše Foreign Policy.
Iako je Trump najvidljiviji, on nije najekstremniji vođa. Tu je i sistem u Mianmaru, onaj u Siriji, rad vlade u Venezueli protiv svog stanovništva, utišavanje disidenta u Turskoj i Egiptu, što su samo neki od primjera. Ne smijemo zaboraviti ni Rusiju i njihovu aneksiju Krima, sukobe u Ukrajini, Saudijsku Arabiju i rat u Jemenu, stravično ubojstvo novinara Jamala Khashoggija u konzulatu u Istanbulu, i mnogo druge.
To nije ništa novo, no veličina utjecaja u djelovanju se uvelike razlikuje. Zajedničko im je to što polaze od pretpostavke kako će biti malo posljedica za kršenje međunarodnih normi. Američka vlada nije baš bila nevini promatrač. Trumpov prezir prema ljudskim pravima i sklonost transakcijskoj diplomaciji postavili su izrazito negativan ton.Uz sve stvari koje su se događale i koje se događaju, opasnosti današnjeg slobodnog svijeta u kojima vođe imaju veliki rizik od pogrešne procjene, a oni pak sami su uvjereni u svoj imunitet, mogu izazvati neočekivane reakcije od drugog, pa to stanje može lako eskalirati bez prisustva vjerodostojnog i sposobnog arbitra koji može preokrenuti situaciju. No ne prolazi sve i uvijek glatko, međunarodni pritisci ipak negdje imaju utjecaja na stanje u zemlji možda ne u tako velikoj mjeri kako se očekuje, ali ipak se osjete.
Neki će čelnici, koji su očekivali kako će proći nekažnjeno, možda čak biti i iznenađeni ozbiljnošću odgovora međunarodne zajednice, kao što je slučaj Vladimira Putina i tvrdih sankcija nakon aneksije Krima i pokušaja ubojstva bivšeg agenta na britanskom tlu, i kritika i optužbi na račun saudijskog prestolonasljednika Mohammed bin Salmana nakon Khashoggijeva ubojstva.
No lako je pomisliti kako su ovo samo iznimke koje potvrđuju pravilo koje pokazuje kako pravila zapravo nema. I šalju poruku kako zapravo ne znamo što bi se moglo dogoditi na tom opasnom putu rješavanja sukoba koji prevladavaju. U nastavku donosimo pregled sukoba čiji ćemo razvoj pomno pratiti u ovoj godini.
1. Jemen
Nakon četiri godine rata više od 16 milijuna stanovnika ove zemlje, kako upozorava UN, prijeti opasnost od "ozbiljnog nedostatka hrane".
Sukob je započeo 2014. godine, nakon što su Huti pobunjenici protjerali međunarodno priznatu vladu iz glavnog grada. Zatim se uključila Saudijska Arabija, i zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima počeli su bombardirati i blokirati Jemen, kako bi ponovno instalirali izbačenu vladu. Zapadne sile uvelike su podržale saudijsku kampanju. Odsječeni su putovi kojima se hrana doprema do stanovnika a UN i na svojim konferencijama i samitima upozorava kako zemlji prijeti "velika, strašna glad".
Američki pritisak zaustavljanja sukoba mogao bi se povećati u ovoj godini. Senat je već glasovao za razmatranje zakona kojima se zabranjuje sudjelovanje SAD-a u ratu, a nakon što demokrati preuzmu kontrolu nad zastupničkim domom, mogli bi se agresivnije kretati u tom smjeru. I dok sve zemlje uključene u ovaj sukob vjeruju kako je vrijeme na njihovoj strani, samo pritisak iz Europe, i SAD-a može dovesti do promjene u Jemenu.
2. Afganistan
Kao što je Jemen poprište najgore svjetske humanitarne krize, tako je Afganistan poprište najsmrtonosnijih borbi. U prošloj godini tako je stradalo više do 40.000 ljudi. Iako je primirje dio svakog razmišljanja o okončanju ovog sukoba, susjedne zemlje i drugi koji su uključeni u sukob u Afganistanu, osobito Iran, Pakistan, Rusija i Kina žele da se Amerikanci povuku, no nitko od njih ne želi da to bude opasno povlačenje. Možda su skloniji podržati američku diplomaciju ako vjeruju da će se Washington na kraju odreći svog strateškog uporišta u Južnoj Aziji.
Način na koji se pozdravio prekid vatre u lipnju otkrio je da ipak postoji široka potpora miru i da postoje znakovi kako su glavni protagonisti rata otvoreni za dogovor. Hoće li do njega i doći, pokazat će 2019. godina.
3. Napetosti između SAD-a i Kine
Iako nije riječ o smrtonosnom sukobu, trgovinski rat između SAD-a i Kine, ako se nastavi pogoršavati, mogao bi imati velike geopolitičke posljedice. SAD Kinu doživljava protivnikom i rivalom, komunističkom zemljom, a u svojoj strategiji nacionalne obrane 2018. godine navode kako je njihova glavna zabrinutost, nakon što je to dugo vremena bio terorizam, "međudržavna strateška konkurencija", a primarnim konkurentima imenovani su Rusija i Kina. Rizici direktnog sukoba nisu veliki, no pitanje Južno kineskog mora je i dalje problematično područje.
Peking i Washington mogli bi doći do nekog oblika trgovinskog sporazuma tijekom sljedećih mjeseci, što bi pomoglo ublažiti napetosti. No, svaka odgoda je vjerojatno kratkotrajna. Na obje strane, čelnici vjeruju da je dugotrajni geopolitički i ekonomski sukob dosegnuo točku pucanja.
4. Saudijska Arabija, SAD, Izrael i Iran
Slično kao što je to bilo i 2018., i ova godina predstavlja opasnost od sukoba, namjernog ili nenamjernog, na relaciji SAD, Saudijske Arabije, Izraela i Irana.
Washington se povukao iz nuklearnog sporazuma iz 2015. godine i obnovio sankcije, pojačao retoriku i prijetnje osvetom u slučaju iranske provokacije. Rijad je prihvatio taj ton, vođen Muhamedom bin Salmanom, najavio da će uzvratiti udarac i nastojati suprotstaviti se Iranu u Libanonu, Iraku i Jemenu, pa čak i na iranskom tlu.
Izrael se usredotočio na Siriju, ali je također zaprijetio da će ciljati iransku militantnu skupinu Hezbollah u Libanonu. Svi ovi sukobi mogli bi eskalirati, a Jemen je najopasniji. U Siriji je Izrael do sada bio vješt u napadanju iranskih ciljeva bez poticanja šireg rata.
Iran, bez sumnje, svjestan potencijalnih troškova takve eskalacije, kalkulira kako može apsorbirati takve napade bez ugrožavanja svojih dubljih interesa i dugoročnije prisutnosti u Siriji. No i dalje rizik predstavlja vjerojatnost pogrešne procjene ili napada na pogrešan način.
Pritisci će se povećati i zbog ubojstva novinara Khashoggija, što se neće smanjiti ni kada demokrati preuzmu kontrolu nad Domom. Možemo se nadati kako će to dovesti do većeg američkog pritiska na Rijad kako bi se zaustavio rat u Jemenu i na veću provjeru politike SAD-a i Saudijske Arabije prema Iranu.
5. Sirija
Krajem prošle godine činilo se kako će se sirijski sukob nastaviti istim putem. Činilo se da će režim Bashara al-Assada, uz iransku i rusku pomoć, pobijediti u borbi protiv opozicije. Rat protiv Islamske države tako bi se približio cilju. Strani akteri bi održali krhku ravnotežu u raznim dijelovima zemlje: između Izraela, Irana i Rusije na jugozapadu; Rusija i Turska na sjeverozapadu; i SAD i Turska na sjeveroistoku.
No u telefonskom pozivu turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu Trump je najavio povlačenje američkih vojnika, i tako preokrenuo tu ravnotežu; povećali su izglede za krvavi sukob koji uključuje Tursku, njene sirijske saveznike, sirijske Kurde i Asadov režim; i na taj način, potencijalno omogućili Islamskoj državi novi život, rast tog kaosa na kojem inače uspijeva.
6. Nigerija
NIgeriju početkom godine očekuju izbori za predsjednika i sve dužnosnike, što je tradicionalno praćeno nasiljem.
Predsjedničko natjecanje između sadašnjeg Muhammadu Buharija i njegovog glavnog suparnika, bivšeg potpredsjednika Atiku Abubakara, bit će teška bitka. Zemlja još uvijek pamti demonstracije nakon izbora iz 2011. godine diljem sjeverne Nigerije u kojima je poginulo 800 ljudi. Kriminal i opća nesigurnost i dalje je visoka diljem zemlje. Civili u dijelovima sjeveroistoka nose najveći teret brutalnog sukoba između vladinih postrojbi i islamističkih pobunjenika Boko Harama.
Sukobi na relaciji kršćana i muslimana pojačavaju se a u njima je poginulo oko 1500 ljudi. Političari te razlike koriste za svoje političke ciljeve a tenzije bi se samo mogle pojačati.
7. Južni Sudan
U ratu koji je izbio prije pet godina poginulo je 400.000 ljudi. Krajem prošle godine predsjednik Salva Kiir i njegov glavni rival Riek Machar potpisali su sporazum o prekidu vatre i zajedničkoj vladavini do izbora 2022. godine. Iako se ne zna koja mu je budućnost sporazum je zasada smanjio nasilje. U međuvremenu, u Sudanu se Bashir suočava s onim što bi moglo biti ozbiljan izazov njegovoj vlastitoj vladavini. Sredinom prosinca prosvjednici su izašli na ulice u mnogim gradovima osuđujući visoke cijene i pozivajući predsjednika da odstupi. Kako će završiti prosvjedi još nije jasno. Međutim, dugotrajna kriza njezina sjevernog susjeda mogla bi biti krajnje destabilizirajuća za Južni Sudan. Promatrači pa i SAD su s povukli i sa strane, pitanje je što će biti ako se sporazum ne bude poštivao, pa bi i tako mir koji trenutačno vlada, mogao nestati, prenosi Express.hr.
8. Kamerun
Kriza u Kamerunu na rubu je eskaliranja u građanski rat i prijetnja je destabilizaciji zemlje koja se nekoć smatrala relativno mirnim otokom u problematičnoj regiji.
Prosvjedi su polako eskalirali od 2016. godine kada su na ulice izašli engleski učitelji i odvjetnici i prosvjedovali zbog sve veće upotrebe francuskog jezika u obrazovanju i legalnom sistemu. Pretvorili su se u veće demonstracije oko marginalizacije engleske manjine, koja čini jednu petinu stanovništva. Mnogi su aktivisti zatvoreni, a prosvjednici su postali dio separatističkih grupa čiji su napadi započeli krajem 2017. godine. Stanju nisu pomogli sporni predsjednički izbori u kojima je pobijedio 85-godišnji Paul Biya.
Procjenjuje se kako je u sukobima stradalo oko 500 civila, 200 vojnika i 600 separatista, a UN procjenjuje kako je u Nigeriju stiglo 30.000 anglofonskih izbjeglica a njih više od 400.000 u Kamerunu. Pozitivni pomaci k završetku sukoba mogli bi se napraviti oslobađanjem aktivista kao što se to napravili u Kamerunu kada je pušteno 289 aktivista, no pitanje je da li takva oslobađanja mogu potaknuti separatiste na razgovore umjesto na borbu.
9. Ukrajina
Čini se kako sukobu u Ukrajini nema kraja, ono što je potaknuto aneksijom Krima 2014. godine, nastavilo se i sukobom na Azovskom moru.
Kako Kijev to vidi, napad na ukrajinske vojne brodove i zarobljavanje dvadesetak mornara predstavlja vrhunac ruskih pokušaja da istisne ukrajinske brodove iz tih voda, kršeći bilateralne ugovore iz 2003. godine kojim je objema zemljama zajamčena slobodna trgovina. Rusi to smatraju provokacijom ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka prije predsjedničkih izbora koji su na rasporedu u ožujku 2019. godine.
U međuvremenu se sukobi u Donjeckom bazenu nastavljaju, a najveću cijenu plaćaju civili. Prijedlozi za moguće mirovne sporazume nisu otišli daleko. Stanje će se vidjeti ponovno nakon izbora, no mogućnost eskalacije stalno je prisutna.
10. Venezuela
Uz ogromne rezerve nafte, Venezuela bi trebala biti susjed kakvog bi samo mogli poželjeti. No umjesto toga Latinska Amerika zabrinuto promatra kako stanje u ovoj zemlji prijeti izazivanjem regionalne krize.
Zemljom vlada siromaštvo, neuhranjenost i bolesti zbog čega je tri milijuna ljudi napustilo zemlju. UN procjenjuje kako će se broj popeti na 5,3 milijuna do kraja ove godine. Predsjednik Nicolás Maduro odbija priznati u kakvoj je agoniji zemlja ili prihvatiti humanitarnu pomoć. Za nekoliko dana započet će sa svojim drugim mandatom iako mnogi smatraju kako on sam nema kredibilitet. Opozicija poziva strane sile da Madura svrgnu sa vlasti.
Europa i SAD nametnule su sankcije i financijske restrikcije, a neki predlažu i prekid diplomatskih veza, iako će to samo još i više izolirati zemlju. Trebalo bi se zalagati za mirnu tranziciju, uključujući i pregovore o političkoj i gospodarskoj reformi, i nekom obliku prijelazne uprave. Nije za očekivati kako će Maduro pristati na takav korak, a s pritiscima bi mogli nastaviti i susjedi. Kolaps ove zemlje čini se izgledan, kao što je i patnja njezinog naroda.
