Razgovor pod sirenama za zračnu opasnost: Alla Tatarenko iz Lavova za Bljesak.info o stanju o Ukrajini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sirene za uzbunu oglasile su se i nad Lavovom, gradom u zapadnom dijelu Ukrajine u kojem živi nešto manje od 800 tisuća ljudi, a koji je od poljske granice udaljen nekih 70-ak kilometara. Iako je nebo nad Lavovom relativno mirno, niz naselja u blizini nema sreće jer raketiranje i dalje traje, izjavila je ovo Alla Tatarenko, sveučilišna profesorica, prevoditeljica, esejistica i velika promotorica južnoslavenskih književnosti, u razgovoru za Bljesak.info.

Stanovnici Lavova, objašnjava Tatarenko za Bljesak.info, imaju sreću da su udaljeni od ruske granice, ali zračna opasnost im i dalje prijeti.

Ljudi slabo i tiho govore

“Lavov sada prima izbjeglice. U velikom broju riječ je o Ukrajincima koji su izgubili svoje domove ili su ih morali napustiti. Dolaze iz središnje Ukrajine, Kijeva, te istočnih i južnih dijelova zemlje“, govori Tatarenko.

Na ulicama je, dodaje, relativno mirno, a ljudi su šutljivi.

“Još uvijek, hvala Bogu, nije kritično. Trećeg dana ruske agresije u trgovinama nema nekih namirnica kojih je do jučer bilo. Ljudi slabo i tiho govore. Nitko nije očekivao ovakav scenarij“, ističe.

U glavama ni jednog od Ukrajinaca, ističe Tatarenko, nije bila mogućnost rata.

“A s druge strane, već tjednima se objavljivalo kako ruski predsjednik Putin kaže da 'evo samo što nismo napali Ukrajinu', to je djelovalo kao šala, da se stvori dojam da Putin planira napasti, a u stvarnosti to ne bi uradio. Sada vidimo da to nisu bile šale“, rekla je.

Vjerojatno je, dodaje, netko mislio da će ruske trupe krenuti na istok zemlje kako bi pomogle kvazi-republikama Donjecku i Luganjskom, da ostvare to veći teritorij, ali ispalo je nešto sasvim drugo.

Rame uz rame

“Riječi su izgubile na težini, ali i na značenju. U ovom trenutku su i opozicija i vlast zajedno. Gospodin Zelenski je predsjednik države koja je u ratu. Ukrajinci stoje uz njega, stoje uz svoju vladu, a uz njih stoji i opozicija. Ovo je rat, izvanredno stanje. Važno je, inače da svaka zemlja ima jaku opoziciju koja mora nadgledati vlast, ali sada svi Ukrajinci stoje rame uz rame, zaboravili smo sve nesporazume. Ova situacija pomirila je sve protivnike, pomirili su ih neprijatelji Ukrajine", dodaje Tatarenko.

Želimo, nastavlja, da Ukrajina opstane kao nezavisna i suverena država, da se zaštiti od neprijatelja.

“To je najveća želja svih političara bez obzira koju stranku predstavljaju. Ukrajina je ideja koja ujedinjuje ljude, ljudi koji je vole i žele da postoji. Nemam razloga sumnjati u ljubav Ukrajinaca prema vlastitoj zemlji i njihovu želju da je sačuvaju“, dodaje Tatarenko.

S vremena na vrijeme, nastavlja, bilo je razočarenja koje osjeća svatko tko se nađe u teškoj, gotovo bezizlaznoj situaciju.

“Svi znamo koliko je ruska vojska moćna, dobro naoružana svjetska velesila, ali znamo i da se Ukrajina mora uzdati samo u sebe. Bilo je različitih trenutaka – pitali smo se hoće li Zapad pomoći, hoće li nametnuti sankcije, hoćemo li dobiti oružje. Sve to je bilo bolno za nas, znali smo i znamo da nitko neće dolaziti i poslati druge ljude da ginu za nas. Za Ukrajinu nitko neće umirati osim Ukrajinaca, a mi i ne želimo da ginu drugi narodi. Život je najveći dar i moramo ga braniti“, rekla je.

Dvije dobre stvari

Međutim, ova sveučilišna profesorica podsjeća, i da sve ovo što Ukrajina prolazi zadnja tri dana otkako je počela ruska invazija, jest tragično, ali su se dogodile dvije dobre stvari.

“Jedna je pitanje Swifta koji je jako važan. Molili smo se da se Zapad odluči na ovu vrstu sankcija protiv Rusije, a druga je da svi sada molimo za pomoć da se zatvori nebo iznad Kijeva i Černobila“, dodaje.

Černobilska zona je, ističe, opasno mjesto koje je pod kontrolom ruskih diverzantskih jedinica.

“Ne daj Bože da se tamo dogodi nešto, da dođe do nuklearne katastrofe, to bi bilo strašno. Ukrajina još uvijek ne može utjecati na to jer černobilski pojas drže Rusi“, objašnjava.

Danas je (26. veljače, op.a.), dodaje, došlo do tragedije u Kijevu jer je projektil pogodio stambenu zgradu u kojoj je poginuli nekoliko ljudi na 18. katu.

“Najvažnije je da se zatvori nebo nad Kijevom i Černobilom, nebo nad Ukrajinom. Sve ovo se događa uz kopnenu invaziju. Ruska vojska je ušla na prostor suverene države i krči sebi put, ali je zaustavljena. Ono što očekujemo od Zapada jest zatvaranje neba“, dodaje.

Iako je, ističe, do prije tri dana, izgledalo kao da će sankcije protiv Rusije biti bezazlene.

Esej Miljenka Jergovića

“Uz sve ove trenutke, mislili smo da će Zapad Rusiji nametnuti neke minorne sankcije. U trenutku kad je izvršen napad, svijet se srušio. Imali smo trenutak slabosti, pitali smo se 'što sada', 'čemu se nadati', 'što možemo očekivati', ali brojne zemlje pokazale su da stoje uz Ukrajinu“, dodaje.

Zahvalna je, dodaje, svim zapadnim državama na materijalnoj pomoći, u oružju, novcu, u svemu onom što pomaže obraniti zemlju.

“Mi ne tražimo oružje za ofenzivu jer Ukrajini ofenziva ne treba. Tražimo oružje da bismo se obranili jer smo napadnuti. Ukrajina nikog nije napala, ali mora imati sredstva štiti sebe i braniti vlastiti narod“, dodaje Tatarenko.

Ukrajinci su, nastavlja, zahvalni svima koji ih podržavaju – od objava na društvenim mrežama, profesionalnog izvještavanja novinara, pa do intelektualaca koji su dignuli glas za istinu o Ukrajini.

“Danas je objavljen izuzetan esej Miljenka Jergovića, intelektualni tekst, Ukrajinci mnogo duguju tom čovjeku jer priču o Ukrajini čini vidljivom i objašnjava da nije riječ samo o teritoriju nego o jednom narodu, o zemlji naseljenoj ljudima koji imaju svoju kulturu, književnost, baštinu“, ističe.

Nadu da će Ukrajina preživjeti daju, dodaje, i brojni skupovi podrške u Europi, od Zagreba, Beograda, Sofije, Pariza, drugim gradovima.

Putinova verzija

“Sveučilište u Zagrebu i njegovi studenti su nas podržali, hrvatski PEN Centar objavio je pismo  podršku“, dodaje.

Povijest rusko-ukrajinskih odnosa je, objašnjava profesorica Tatarenko, složena i komplicirana, ali lako shvatljiva za one koji to žele.

“Za Putina je njegova verzija povijest jedina istinita, a ta je verzija, poprilično bizarna. Ono što je ključno jest negiranje ukrajinskog identiteta i povijesti ukrajinskog naroda. Problem je, zapravo, u dalekoj povijesti, onom što nazivamo – korijenima koji se najskuplje plaćaju“, objašnjava.

Kremlj Ukrajinu vidi kao mladu tvorevinu, republiku unutar bivšeg Sovjetskog saveza, zemlju Lenjinovu.

“Zato je važno vratiti se u daleku prošlost. Kijevska Rusija je bila osnovana znatno prije Moskve, a ukrajinski kijevski knez osnovao je Moskvu. To je stara povijest, teško se odvojiti od tog razdoblja. Država je tada imala centar u Kijevu, a Rusi za to razdoblje i tadašnju državu kažu 'drevna Rusija', 'stara Rusija. A ime Rusija će doći puno kasnije, stoljećima je to bilo Moskovlje“, objašnjava.

Čak i u staroj ukrajinskoj književnosti i znanosti o književnosti, područja se tako nazivaju, ali u srednjem vijeku koji će kasnije biti ispunjen ratovima, podjelom zemlje, dolazi do trenutka, dodaje Tatarenko, kada su ruske i ukrajinske veze bile čvrste, isprepletene.

“Unatoč napetostima i konfliktima, došlo je do ujedinjenja, potpisan je ugovor između Ukrajinaca i Rusa, tzv. Perejaslavski sporazum s konca 17. stoljeća koji i danas izaziva kontroverze.

“Teško je pronaći originalne dokumente. Smatra se da su izgubljeni, a obje strane Sporazum tumače drugačije.Međutim, nije moguće ustanoviti uvjete tog saveza jer svaka strana ima svoju priču. Od tog trenutka se kulture Rusije i Ukrajine međusobno preklapaju, pa kijevske akademije postaju dio ruskih, a kijevski pisci prelaze na ruski jezik. To je što se tiče istočnog dijela Ukrajine, dok je zapadni dio zemlje bio neko vrijeme u okviru Poljske i Austro-ugarske“, dodaje.

Kolijevka triju slavenskih naroda

Kijev se smatra kolijevkom triju slavenskih naroda, ali ključno je uvijek bilo pitanje: tko je stariji brat.

“To je ono što je za Ruse najvažnije. U novijoj, suvremenoj povijesti, imamo mnogo ljudi koji, primjerice, nisu etnički Rusi poput Gogolja koji je pripadao ruskoj kulturi jer je pisao ruskim jezikom, ali je pisao o Ukrajini. Imali smo pisce koji su koristili ukrajinski narodni jezik koji je apsolutno suvremeni ukrajinski jezik, danas svakom ukrajinskom čitatelju posve jasan i razumljiv“, dodaje.

A da već stoljećima postoji svijest da ukrajinski i ruski jezik nisu jedno teisto, a još manje da je ukrajinski neka 'loša' varijanta ruskog, dokazuje i ukrajinski prijevod Virgilijeve 'Eneide' iz 18. stoljeća, uz koju je objavljen i dodatak – rječnik na ruskom jeziku, kako bi i tamošnjim čitateljima bilo moguće čitati.

“Tada je u ruskoj književnosti dominirao klasicizam, a kada je Eneida prvi put objavljena na ukrajinskom jeziku, 1799. godine, rodio se Aleksandar Sergejevič Puškin. Ukrajinska Eneida je bila duhovita, vesela, pametna i do gotovo zadnje riječi jasna i razumljiva današnjem čitatelju što dokazuje da je narodni jezik već tada imao izražajna sredstava za jedan ep takvog karaktera“, objašnjava Tatarenko.

Putinova Rusija danas, dodaje Tatarenko, negirajući Ukrajinu, njen narod, negira i jezik, tvrdeći da je čista izmišljotina.

“Zamislite da danas netko kaže da Hrvatska ne postoji, da ju je izmislio Tito, da je hrvatski jezik izmišljen za te potrebe. Ali sve ovo je karakteristično za imperije kakva je Rusija – oni žele porobiti, asimilirati i zanijekati različitost ili eventualno drugim narodima dopustiti da budu na razini folklornih zajednica. U Carskoj Rusiji Ukrajince se nazivalo 'malim rusima', a Ukrajinu 'malom rusijom'“, objašnjava.

Složena povijest

U djelima masovne literature s kraja 20. stoljeća, dodaje, Ukrajinci i Bjelorusi su prikazivali kao glupi, bezazleni i prostodušni, ali nakon raspada Sovjetskog saveza u djelima znanstvene fantastike i ratne tematike, o Ukrajincima se piše kao o zlim ljudima koji žele napasti Rusije.

“Povijest Ukrajinca i Rusa je složena, ali pitanje tko je važniji, je važno samo Rusiji koja želi dominirati, a da je ostali slušati. Prema njihovom tumačenju, Ukrajinci i Bjelorusi bi trebali slušati. Ukrajinski jezik je zabranjivan u 19. stoljeću, a pisati na njemu je bilo izuzetno opasno jer je zabranjena njegova javna upotrebna. Knjige na ruskom su imale distribuciju po cijelom Sovjetskom savezu, a one na ukrajinskom, samo u Ukrajini“, dodaje.

Biti ukrajinskim piscem je bilo vrlo opasno, objašnjava Tatarenko, 30-ih godina prošlog stoljeća, koje se naziva i 'sretno' vrijeme.

“Tada su strijeljani mnogi ukrajinski intelektualci, pisci, prevoditelji, kulturna elita. Slično se nastavilo i u SSR-u jer je i tada bilo opasno pisati na ukrajinskom jezikom čemu su se brojni autori protivili“, dodaje.

Alla Tatarenko, na koncu razgovora za Bljesak.info, ističe kako vjeruje da će Ukrajina imati snage preživjeti i fizički i psihički ove napade.

“Kada vidim da Poljaci, s kojima Ukrajinci imaju kompliciranu povijest i čiji su odnosi obilježeni međusobni optužbama za zločine, daju krv za ukrajinske ranjenike, to ohrabruje. To je nešto što je važnije od povijesti“, ističe.

Plaši se idućeg dana, priznaja, jer neprestano stižu ranjenici među kojima ima i civila i djece, a doza krvi je sve manje.

“Ipak, djeca se rađaju. Djevojčica je rođena u kijevskom metrou, a dvojica dječaka u podrumu rodilišta. To je znak da život ide dalje, da život pobjeđuje. To je najvažnija poruka koju moramo izvući iz svega ovog, da se moramo i trebamo boriti za život“, zaključila je Alla Tatarenko, sveučilišna profesorica iz Lavova, za Bljesak.info.