Tekst članka se nastavlja ispod banera
Sukob u pojasu Gaze, gusto naseljenom području koje čini uzak primorski pojas između Izraela i Egipta, dužine 40 i širine 10 kilometara, dio je arapsko-izraelskog sukoba koji traje od nastanka države Izrael, piše Tanjug.
Nakon raspada Osmanlijskog carstva, dio njegovih teritorija na Bliskom istoku bio je pod britanskom kontrolom pod mandatom Lige naroda.
Generalna skupština UN-a je 1947. godine usvojila Rezoluciju prema kojoj je britanski mandat prestao postojati i preporučeno je da se na toj teritoriji do 1948. osnuju dvije države - arapska i židovska.
Arapsko-izraelski sukob
Arapska zajednica je ovu podjelu Palestine smatrala nepoštenom, jer su na teritoriji živjeli mnogi Arapi koji su, prema planu UN-a, dodijeljeni židovskoj državi.
Odmah nakon proglašenja Izraela svibnja 1948., Liga arapskih država objavila je rat novoj zemlji. U napadu na Izrael bili su uključeni Egipat, Sirija, Transjordan, Irak i Libanon.
Tako je počeo arapsko-izraelski sukob, koji se smatra jednim od najdužih u modernoj povijesti.
Srž konflikta nalazi se u tome da Palestina traži punu neovisnost od Izraela, te napuštanje svih izraelskih vojnika sa njenih teritorija, dok izraelski ortodoksni Židovi, nacionalisti i desničari to odbijaju, jer smatraju da Zapadna obala i Gaza povijesno pripadaju Židovima.
Smatraju da Palestinci nisu narod, da nisu postojali prije osnivanja države Izrael 1948. godine, već da su palestinski nacionalizam izmislile arapski vođe kako bi uništili Izrael.
Status Jeruzalema
Usprkos dugogodišnjim naporima međunarodne zajednice da se riješi ovaj spor i usprkos tome što je Izrael sklopio mir s Egiptom i Jordanom, Izraelci i Palestinci do danas nisu uspjeli postići mirovni dogovor.
Glavni kamen spoticaja su status Jeruzalema, koji obje strane smatraju svetim mjestom, međusobno priznanje, granice, sigurnost, pravo na vodu uz rijeku Jordan, izraelska naselja na Zapadnoj obali, palestinska sloboda kretanja i pravo Palestinaca na povratak unutar granica Izraela nakon egzodusa nastalog uslijed izraelskog rata za nezavisnost.
Prestanak sukoba se često navodi kao moguće rješenje dvije države, a prema istraživanjima većina Izraelaca i Palestinaca smatra da je to najbolja solucija.
Prva i druga Intifada
Ipak, nepovjerenje i trzavice su često znale eskalirati: prva i druga Intifada su odnijele na hiljade života na obje strane, uz izostanak bilo kakvog rješenja.
Obje strane su odbile dijeliti isti teritorij s drugom stranom, iz straha od dominacije.
Jaser Arafat postao je formalni vođa pokreta za samostalnu Palestinu u 20. stoljeću, ali izraelski službenici gledali su na njega negativno i optuživali ga da podržava terorizam protiv Židova.
Nakon Arafatove smrti 2004., njegov nasljednik Mahmoud Abbas pokušao je pokrenuti novu rundu mirovnih pregovora, ali bez uspjeha.
Iako se odnos u međuvremenu poboljšao sa Zapadnom obalom, stanje ostaje eksplozivno u Gazi, gdje su vođena dva rata, od kojih je zadnji bio 2014. godine.
Dozvole za prebivalište
Između 1993. i 2000. broj izraelskih doseljenika povećao se za 117 posto u Gazi i najmanje 46 posto u Zapadnoj obali.
Izrael je, također, ukinuo dozvole za prebivalište Palestincima u istočnom Jeruzalemu koji nisu imali dokumente kojim bi dokazali da je njihovo središte života unutar Jeruzalema.
Tako je 1.641 Palestinac izgubio pravo na boravak u Jeruzalemu između 1996. i 1998. godine.
Sukob odnio preko 20.000 života
Sukob je odnio preko 20.000 života od 1948. na obje strane.
Posljednji mirovni pregovori prekinuti su 2014. godine.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je 2015. da neće dozvoliti palestinsku državu zapadno od Jordana.
Od pedesetih godina 20. stoljeća, grupe terorista redovno su se infiltrirale na teritoriju Izraela iz pojasa Gaze, organizirajući sabotaže i terorističke napade.
Izraelska vojska poduzela je odmazde, a zbog akcija arapskih terorista Izraelu je preuzeo kontrolu nad pojasom Gaze.
Područje Gaze čini uzak primorski pojas između Izraela i Egipta, dužine 40 i širine 10 kilometara.
Nakon proglašenja neovisnosti Izraela 1948., tu je formirano nekoliko izbjegličkih kampova za protjerane Palestince, u kojima se još uvijek nalazi oko 500.000 ljudi.
Siromaštvo
S ukupno milijun i pol stanovnika, Gaza je jedno od najgušće naseljenih i istovremeno najsiromašnijih područja na svijetu.
Rašireno siromaštvo, zajednička granica s Egiptom preko koje se mogu prokrijumčariti oružje i eksploziv i prije svega, krvavi obračuni s Izraelcima stvorili su od nje najtvrđe uporište ekstremističkih palestinskih organizacija.
Hamas, Islamski džihad i ostali uvijek su u Gazi imali više pristalica nego na Zapadnoj obali.
Ni izraelsko povlačenje 2005. nije mnogo promijenilo situaciju.
Duž čitave granice s Izraelom sagrađen je visok zid s dosta brisanog prostora s palestinske strane, da bi spriječio upade militantnih odreda i bombaša samoubojica.
Pravilo koje ne važi
Izrael pod kontrolom drži i granične prelaze, zračni prostor i obalu, dovod vode i struje, uvoz i izvoz, naplatu poreza i čitav protok novca s inozemstvom uključujući i donacije, tako da se Gaza može vrlo brzo i efikasno izolirati od ostatka svijeta.
Najnoviji sukobi između Izraelaca i Palestinaca eskalirali su od ponedjeljka kad je u sukobima u Jeruzalemu ozlijeđeno oko 300 Palestinaca i dvadesetak policajaca.
Policija je upala i u džamiju Al Aksa, što Palestinci smatraju skrnavljenjem te islamske svetinje.
Istog dana su Židovi slavili Dan Jeruzalema, godišnjicu zauzimanja Istočnog Jeruzalema u Šestodnevnom ratu 1967. godine.
Masovni prosvjedi Palestinaca počeli su zbog najave da bi neke obitelji mogle biti izbačene iz kuća koje su ranije pripadale Židovima u arapskoj četvrti Šeik Džarah.
Prema zakonu, Židovi čiji su preci odande protjerani u ratu 1948. mogu dobiti kuće nazad, dok to pravilo ne važi za protjerane Palestince.
