Zašto su vlasti pokušale zataškati najveću nuklearnu katastrofu zbog koje više ništa nije isto?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Eksplozija u noći s četvrtak na petak, 26. travnja 1986. godine, koja je odjeknula u jedan sat i 23 minute iza ponoći, promijenila je cijeli svijet.

Nuklearni reaktor br. 4 centrale u Černobilu, koji se nalazi stotinjak kilometara od Kijeva, te samo nekoliko kilometara od grada Pripjata, eksplodirao je tijekom ispitivanja sigurnosti.

Pročitajte još

Hercegovac u Černobilu: Put u središte apokalipse

Pripjat, gdje je živjela većina zaposlenika Černobila, pogodio je udarni val, a stanovništvo, koje je eksplozija trgnula iz sna, promatralo je kako iz nuklearke suklja crni gusti dim.

Eksplozija je iz reaktora ispustila velike količine radioaktivne prašine i radijacije koja niti poslije 33 godine nije nestala. Nuklearno gorivo gorjelo je idućih deset dana izbacujući u atmosferu radioaktivne čestice koje su se, po nekim procjenama, raspršile na tri četvrtine površine Europe.

Posljedice zračenja ponajviše osjetila Bjelorusija

Vjetrovi su više od 70 posto radioaktivnih čestica odnijeli prema Bjelorusiji, koja je posljedice osjetila više nego sama Ukrajina. Naime, posljedice od zračenja, koje je bilo jače od onog koje je ostalo nakon atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki, ponajviše su ostavile trag na trudnicama u južnoj Bjelorusiji gdje je zabilježen velik broj prijevremenih porođaja i rađanja djece s određenim poremećajima.

Prema istraživanjima, deset godina prije nesreće rak štitnjače dijagnosticiran je kod samo sedmero djece u Bjelorusiji, a u razdoblju od četiri godine nakon černobilske katastrofe taj broj povećan je čak 30 puta.

Sovjetske vlasti pokušale su zataškati ovu katastrofu, a oko 50 tisuća stanovnika Pripjata evakuirali su tek 36 sati nakon eksplozije. Pripjat je od tog trenutka postao grad duhova.

Vlasti zataškavale nesreću

Šutnja vlasti nastavila se i nakon toga, sve dok švedski meteorolozi nisu 28. travnja primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom i dignuli uzbunu. Vlasti više nisu mogle skrivati nesreću.

Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov odlučio je javno istupiti tek 14. svibnja i progovoriti o nuklearnoj katastrofi. Nakon toga dolazi do evakuacije stanovnika Černobila i okolnih naselja u krugu 30 kilometara od reaktora.

Gorbačov i Politbiro znali su što se dogodilo i tajnu koja se skrivala. Naime, znali su od 1975. godine i Lenjingradske nesreće, kada je, prema izvještajima, došlo do djelomičnog topljenja na rekatoru 1, kako postoji mogućnost da bi jedan njihov reaktor mogao eksplodirati.

Uzrok nesreće bila je ljudska pogreška te nesiguran dizajn reaktora, a broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.

Nuklearna katastrofa ostavila trag na okoliš

Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća. U izvješću Greenpeaca naslovljenom "Nuklearni ožiljci: Trajna ostavština Černobila i Fukushime", navodi se da ljudi koji još uvijek žive na tom području dolaze u dodir s opasno visokim razinama radioaktivnosti te da se radijacija nalazi u svemu što jedu i piju.

Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je ugašen 2000. godine pod pritiskom Zapada.

'Šest dana proveo sam u černobilskoj zoni izolacije, tu postapokalipsu ne mogu riječima opisati'

Černobilska katastrofa ostavila je trag i na okolišu. Okolne šume promijenile su boju zbog radioaktivnih čestica, a nebrojene životinje su u početku uginule od zračenja. Istraživanja stručnjaka pokazuju da se biljni i životinjski svijet na tom prostoru počeo oporavljati krajem devedesetih, a s godinama su se na to područje vratile neke autohtone vrste koje su ondje obitavale prije katastrofe poput vukova, divljih konja i jelena.

Nad oštećenim reaktorom, u kojem je ostalo više od 200 tona uranija, u kratkom vremenu je sagrađen sarkofag koji je trebao štititi okoliš od daljnje radijacije, a između njega i zgrada koje su i dalje bile u uporabi sagrađena je betonska barijera ukupne debljine 200 metara.

Černobilska zona postala turistička atrakcija

Zbog bojazni od njegovog potencijalnog raspadanja i novog onečišćenja izgradila se nova betonsko-čelična neprobojna kupola teška 36.000 tona, širine 275 metara i visine od 110 metara, a cijeli projekt gradnje koštao je 1,6 milijardi dolara.

U narednim desetljećima Černobil i Pripjat postali su popularna turistička atrakcija, pa se tako sve više ljudi diljem svijeta odlučuje posjetiti mjesto najgore nuklearne katastrofe u ljudskoj povijesti. Nekoliko ukrajinskih putničkih agencija u ponudi ima odlazak u Černobil, od jednodnevnih izleta do sedmodnevnih boravaka.

Oni koji se nađu unutar černobilske zone moraju potpisati izjavu kojom preuzimaju odgovornost i koja ih obavezuje da izbjegavaju kontakt s predmetima i vegetacijom.

Turisti se testiraju i na radioaktivno zračenje, a ako se oglasi alarm, čuvari čiste pojedinca od radioaktivne prašine prije odlaska.