Svi trikovi koje smo svjesno 'popušili'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako je automobil odavno prestao biti samo prijevozno sredstvo, te danas balansira između svakidašnje potrebe i modnog dodatka na ego, odnosno statusnog simbola, jasno je da riječ 'racionalno' i automobil često ne idu skupa.

To jako dobro koriste stručnjaci za modu i marketing (u zadnje vrijeme je to skoro pa isto), pa nam, uz zbilja korisne stvari koje donosi tehnološka evolucija, guraju pod nos i gomilu dodataka na automobilima koje 'jednostavno moramo imati', makar im je svrha veoma dvojbena ili im je nastanak uvjetovan pravim trikom – ili što bi rekli – klasičnom navlakušom. Odabrali smo neke od takvih.

Egzotični materijali – lim i plastika!

Automobili su općenito kroz godine postajali sigurniji, ali samim tim i masivniji, odnosno puno teži. Laki i egzotični materijali korišteni kroz minula desetljeća u automobilskom sportu, kao takozvanom poligonu za ispitivanje novih materijala koji imaju budućnost u masovnoj proizvodnji, uglavnom su za velikoserijske, svakodnevne automobile ostali pusti san.

Na stranu maloserijski i jako skupi supersportski i GT automobili, ali zbilja ćete malo te nekadašnje egzotike iz osamdesetih i devedesetih uopće pronaći u današnjim automobilima. Lake legure uglavnom su samo na felgama, kevlar se pojavljuje samo kao imitacija, kao i karbonska vlakna, a aluminij se stavlja samo ako se baš mora. Istina je da se većina automobila i dalje pravi od starog dobrog metala, koji, mora se priznati, ne hrđa kao nekad, ali je i dalje razmjerno jeftin za proizvodnju. I da, naravno, plastika!

Plastika se našla na svim mjestima gdje je mogla upasti, a jedini zadatak svakog proizvođača je da tu gomilu plastike maskira sukladno cijeni koštanja njegovog automobila. Čime? Imitacijama kevlara, karbona, metala ili drveta. Naravno, od plastike.

Što zbilja znači što je plastika mekana?

Kad smo već kod plastike – koji je vrag u njoj pa se kvaliteta automobila ocjenjuje po plastici na instrumentnoj ploči? Zašto je važno da je plastika armature mekana i da ima fin osjećaj pod prstima? Je li pipanje plastike neki važan čin u vožnji automobila? Sjedite li na toj plastici tokom vožnje pa vam je bitna mekoća? Ako čitate novinske testove automobila stječe se dojam da je mekaoća plastike u automobilu ključna stvar u čitavoj priči.

Općenito plastika na instrumentnoj ploči ima zadatak da drži na okupu prekidače i instrumente i da je spojena kako treba, da ne štrče sastavni dijelovi i da vas ne obreže pri rukovanju. I to je to. Ona ne bi trebala praviti odsjaj u vožnji koji smeta vozaču za sunčanih dana i ne bi trebala škriputati, jer to nervira. A da se ne lažemo, sve to može i ona tvrda plastika. Mekana plastika u eksploataciji nije ništa bolja od one tvrde, a često prije proškripi, jer je jako sunce vremenom pretvori u tvrdu plastiku koja se skuplja i širi više nego ona prvotno tvrda. 

Pa čemu onda? Uz čast izuzecima gdje mekoća plastike prati i finoću svega ostaloga, ona je tu prečesto samo da vam dadne dojam da sjedite u jako kvalitetnom automobilu – i, nažalost, često je tu da površinski skriva činjenicu da se iza u dubini ispod nje nalazi identična tehnologija kao i u onom automobilu tvrde plastike, a koju ste pritom prilično skuplje platili.

Ne zaboravite, jedno je dojam kvalitete, a drugo je istinska kvaliteta. Jedno vam nudi mekana plastika, a drugo pokaže vrijeme.

Kako smo lagano pristali na kamere i senzore?

S obzirom na broj pomagala u modernom automobilu teško je vjerovati da za volanom danas ima i znalaca. Do prije deset, petnaest godina niste ni razmišljali o senzorima za vožnju unatrag, zar ne? Auti su nazad bili pregledni, bilo je dovoljno osvrnuti se nakon prebacivanja u rikverc ili jednostavno navigavati preko oba bočna retrovizora.

Stražnji prozor je bio dovoljno velik i njegovi rubovi potisnuti u kuteve C nosača, tako da ste mogli lako razviti intuiciju. Uz sve to, i svjetlo za vožnju unatrag bilo je veliko i osvjetljavalo je prostor iza automobila. Pogledajte samo Golfa Keca, Audi 80 „jaje“, na kraju krajeva – Yugo!

Danas su se ta svjetla strašno smanjila, često su smještena negdje dolje u branik, na neku čudnu foru njihovo svjetlo jednako je slabijoj svijeći, a jedino što se još više smanjilo je stražnji prozor! Svaki vozač, pa i najmanjeg gradskog automobila pretvoren je u vozača kombija koji ne može živjeti bez senzora i kamere.

Stražnji prozor kao puškarnica

Naravno, pod etiketom borbe za sigurnost putnika i ojačanje karoserije, stražnji kraj automobila je od nekada prozračnog dijela automobila postao klaustrofobična pećina.

Na nekim modelima je toliko malen taj stražnji prozor da već skoro ima površinu unutarnjeg retrovizora, na nekima je veličine puškarnice, a stražnji brisač, koji je na većini auitomobila nekad bio identičan veličinom prednjem brisaču, danas je dužine kemijske olovke.

Naravno, u takvoj situaciji gomila senzora, zvučnih dojavljivača i kamera za vožnju unatrag su obavezni. Dodamo li pritom čudesno nabujali dizajn bokova automobila – kamera 360 stupnjeva i iz ptičje perspektive se nameće kao realan izbor od dodatne opreme. I onda se pitate zašto su liste dodatne opreme tako duge, a vama najednom sve to očajnički treba?

Idemo na Mars, ali još lim čekićem ispravljamo

Rekli smo već da se automobili, makar nas stalno hoće uvjeriti u rapidan napredak, rade od lima, kao i prije stotinu godina. A lim je jako nezgodan prilikom sudara, jer i pri najmanjem udarcu se deformira. Pa onda morate iskucavati ili mijenjati čitav dio, što, naravno košta. Slično je s bojom, lakiranje je tek neznatno napredovalo unatrag pola stoljeća.

Zapravo, na ovoj razini razvijenosti industrije i znanosti, pravo je čudo kako se nitko nije sjetio napraviti neki elastičan materijal koji bi lako odgovarao na, barem, one gradske sudare i lako se vraćao u prvobitni položaj, pri tom ne gubivši boju.

Osim par eksperimenata sa plastičnim blatobranima, nije se dogodilo ništa epohalno na ovom polju, a razlog leži vjerojatno u većoj isplativosti ovoga što je sada i oduvijek – i u činjenici da i limare i lakirere treba držati u poslu.

Gdje su i kako nestali branici?

Branici na automobilu stvoreni su još na početku automobilizma. Cilj im je bio preuzeti prvi udar, poglavito pri gradskoj vožnji, te time zaštititi ostatak automobila i spriječiti veću štetu – i pogibelj.

Dugo vremena su branici bili metalni, a onda su nas uvjerili da je plastika bolja i jeftinija za popravke. I taman kad smo se navikli na to, branici su se počeli utapati u karoseriju, ispočetka stidljivo (skupa sa spojlerom u jednu cjelinu), a onda u potpunosti.

Umjesto nekadašnjeg branika koji se šarafio na karoseriju na dva mjesta, a koji bi jednostavno zamijenili ili iskucali nakon udara, danas je čitav prednji dio automobila jedan veliki lakirani branik, koji je, naravno, osjetljiv i na najmanji udar.

Drugim riječima, ne treba puno štete pa da morate farbati čitav branik, a samo malo jači udarac i morate mijenjati sve – od blatobrana do blatobrana. Tko je ono spomenuo jeftino? Zaštita pješaka i aerodinamika, jebiga, koštaju.

Zaštitne lajsne koje ni sebe ne mogu zaštititi

Sličan zadatak kao i branici imaju plastične lajsne. U gradskom prometu nešto najgore što se može dogoditi je da vas papci izudaraju po bočim stranama automobila dok otvaraju svoja vrata. Kako je ta pojava, zahvaljujući sve manjem prostoru na parkingu za sve šira auta i veća vrata, danas poprimila razmjere epidemije, plastične lajsne su se nametnule kao idealno rješenje za zaštitu laka.

No, kao i u svemu ostalome, i tu trpimo bisere automobilske industrije. Osim što se bezobrazno skupo doplaćuju, u međuvremenu su lajsne postale više stilski nego efikasan dodatak – u većini slučajeva ne stoje na mjestima gdje će vas najčešće netko udariti, nego tamo gdje najbolje „čuče“ uz liniju automobila!

Uz sve to, njihova izvorna zamisao jako je kompromitirana činjenicom da ih se većina lakira u boju karoserije, te je popravak ili zamjena istih ponekad skuplji manevar od jednostavnog iskucavanja lima. Stoga se postavlja pitanje – zašto lajsne?

Colovi, golovi

SUV manija je bitno promijenila ukus masovne publike i sada svi žele što ušminkanije i povišenije automobile – i shodno tome pristaju na lakiranje i na povećanje svega – a ponajviše veličine kotača i guma.

Nekada su 15-ice bile velike i svi smo svršavali na njih, a danas svaki auto puca na 17, 18, 19, pa i dvadeset cola. Osim što se cijena koštanja guma povećava sa rastom cola, ponekad se samo od sebe nameće pitanje – je li šminka zbilja vrijedna tolikih novaca?

Još kada na takvu colažu krene šminkerski „sportski profil“ (još viša cijena) jer „to tako treba“, ne čudi da četiri nove gume koštaju kao tri prosječne plaće u Federaciji. A zauzvrat dobijete uglavnom samo po bubrezima od svake rupe i svakog ležećeg policajca. I onda se čudite kada vas pokupi prijatelj s autom koji ima stare i prevaziđene 14-ice – joj, kako je ovako udoban? I jeftin, samo da znate. Ali to valjda nije cool.

Farbamo li vas?

Vratimo se lakiranju. Makar se svako malo pojavi vijest da je netko izumio boju koja se sama obnavlja i kako je evo samo što nije u proizvodnji, i dalje se svi mi mučimo sa reckama, ogrebotinama i ptičjim govnima na laku automobila. Iako nas svake godine uvjeravaju da je tomu kraj – nema tog laka koji je otporan na ključ u ruci manijaka. A crvena boja i dalje nakon pet godina neobično gubi pigment. Kao i plava, između ostalih.

Panorama, mama

Stariji se još uvijek sjećaju šibera na krovu. Ima ih još, naravno, ali istisnuo ih je klima uređaj i bolja ventilacija kabine. Šiber je bio prijelazna faza u napretku čovječanstva – sada imamo klimu – a na mjestu šibera preko čitavog krova stakleni panoramski krov! Ju-hu! Osim što se skupo doplaćuje služi i da bi se sigurnosnim zakonima zbijena unutrašnjost malo vizualno „prozračila“. I da djeca gledaju u nebo i zvijezde ili dok dobuje kiša. I da dosadi svima nakon par otvaranja.

Spušteni SUV

Iako je sama klasa SUV/crossovera prilično nelogična i eventualno ima smisla ako imate kronične probleme s leđima ili na govnetu od ceste kakve su ovdje kod nas, ali ne baš na cestama razvijenih zemalja (čemu podignuti auto ako stalno voziš po finom asfaltu?), još nelogičnija stvar je kada netko nabrije SUV i pritom ga sportski spusti!

Čemu uopće SUV/crossover ako ćeš ga spuštati? Zašto jednostavno ne kupiš već spušteni sportski automobil istog proizvođača? U konačnici je jeftiniji od kupljenog, pa onda spuštenog SUV-a. Ovako, moramo se pitati, votafak?