Hipik u duši

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što smo vratili automobil nakon sedam dana druženja, sjeli smo sabrati dojmove o Berlingu. Obično auto testiramo tako da se smjenjuju trojica vozača, te ga svaki vozi u uvjetima za koje on misli da su svakodnevnica ili moguća svakodnevnica za većinu naših vozača. Dvojica od trojice su, nakon druženja s zelenim Citroenom doslovno ponovili  onu Đurinu „Da se ja pitam, svi bi vozili ovakav auto“, a ni treći nije bio protiv toga.

Zapravo, sa čovječanstvom dosta toga odavno već nije u redu, radimo gomilu nesuvislih radnji i donosimo nimalo racionalne odluke – tako je i u pogledu automobila. Kupujemo automobile zbog drugoga, a ne zbog sebe, kupujemo auta koja su nepraktična ili skupa za održavanje, auta u kojima se i ne osjećamo baš najbolje, sjedimo prenisko, previše gimnastike nam treba da uđemo u njega, gledamo da pretjeramo sa veličinom motora i snagom, samo da nam netko ne bi prigovorio, a opet uglavnom život u automobilu provodimo na vazda istim cestama na kojima ne prelazimo ni 80 „na sat“.

Uz sve navedeno, lako mi je objasniti kako to da do sada nismo, kao solidan broj ljudi na Zapadu, otkrili koliko je zapravo lakše živjeti uz automobile poput Berlinga, kojima je jedina mana zapravo to što će ti susjed u prolasku reći kako voziš dostavno auto. Ako vam takve stvari smetaju, onda ste još na niskoj razini svijesti.

Ratnik, radnik, ali i džentlmen.

U današnje vrijeme kada monovolumeni izumiru k'o dinosauri (doduše, Citroen još vjeruje u svoje C4 Spacetourere, nekadašnje Picasso modele) i kada na tržištu ostaje samo prava ekipa – ona koja nikada nije lagala da je tu prije svega zbog praktičnosti i prostora, nekako se opet javlja prostor za auta poput Berlinga.

Monovolumeni su, podsjetimo,  htjeli biti limuzine sa prostranošću kombija, ali su postali preskupi i prekomplicirani, a opet ne dovoljno atraktivni kao SUV-ovi, koji su ih pomeli. SUV-ovi su, pak, i dalje uglavnom preskupa i precijenjena zabava, tako da doista nije sramota, ako vam treba prostor i praktičnost, pogledati što nude auti poput Berlinga.

Uostalom, ovakvi modeli nastali su baš u vrijeme kada su monovolumeni postali moderni (krajem devedesetih) i prva serija Berlinga, skupa sa Peugetovim bratom i Renault Kangoo-om, pokazat će da postoji jednako efikasna, a jeftinija varijanta priče o prostoru. Za razliku od monovolumena, koji su nastajali na osnovu putničkih automobila, Berlingo i ekipa su nastajali na temelju dostavnjaka, što je zapravo bilo sve samo ne velika razlika. Odnosno, ako je razlike i bilo – išla je u korist Berlinga, jer je robusnost i nosivost takvih modela bila izraženija, za razliku od finije ugođenih i osjetljivijih monovolumena.

Sve proguta, poždere i sakrije, a opet je fin

Što je današnji Berlingo? Ne krije da je oblikom, pogotovo straga, u njegovim genima dostavna kocka. Sprijeda je, baš kao i dijelom dostavni model, sada „poravnat“ s ostatkom Citroenove game. Specifična svjetla i „svemirski look“ dominiraju prednjim dijelom vozila kojeg uvezuje citroenovski „double chevron“. Ovako skockan, Berlingo zapravo djeluje moćno na cesti, te odbacuje običnost kakvu obično diktira uloga koju ovakva vozila odigraše u povijesti. Iza velikih prednjih vrata – prostor! Gomila prostora! 

Čak 186 litara raznih pretinaca može se naći po Berlingu, čak i usprkos činjenici da je između prednjih sjedala prazan prostor! Naime, tu za razliku od 99 posto automobila danas, osim ručne kočnice nema ništa! Zato je Berlingo dobar za vođenje ljubavi. Pravi francuski automobil!

Kako je u genima dostavnjak, onda se pripremite na gomilu nespektakularne plastike, ali sve je dizajnirano tako da na plastiku nitko neće odmah obratiti pažnju. Dok oko uhvati sve te krivine i dizajnerske fazone koje su u Citroenu ugradili u Berlingo (a dolazi iz ostalih njihovih vozila) proći će dovoljno vremena da skužite kako je plastika zapravo OK, ne cvrči i ne zvrnda, a opravdava ulogu automobila u kojemu će se puno toga prevoziti i u kojem će djeca grebati, šarati i prljati. Stoga je, zapravo, iza sve te razigranosti dizajna, zapravo, jako dobro zakamuflirana praktičnost koju neki neupućeni mogu nazvati upotrebom lošijih materijala. Ali, zbilja, kad imate auto koji će se koristiti za sve, najgore što možete tražiti u njemu je koža i velur. Nema finih materijala, ali zato možete unutra obarati sjedala i stvarati prostor, pa čak i daska od tri metra može ući u ovaj Citroen. O vrećama krumpira, cementa, babi, tetki, punici, djeci i rođacima da i ne govorimo!

Odavno to više nije sirova mašina

Berlingo je ergonomski sasvim OK, vozi se ugodno, upravljač je savršeno lagan u gradu i ovaj 4,4 metra dug auto zapravo je nevjerojatno lako parkirati čak i u vrijeme velikih gužvi. Berlingo se doima većim nego što jeste, ali je, iako gospodar prostora sa prtljažnikom od čak 775 litara, zapravo još uvijek u dimenzijama kompakta. Dobro, ako vam treba još prostora, možete posegnuti za 4,75 metara dugom XL verzijom.

Tu i tamo je Citroen zadržao prava na nelogičnosti i neka čudna rješenja. Nismo još skužili zašto su kederi na prednjim vratima napravljeni tako da štrče u odnosu na staklo, u smislu da zaklanjaju dio stakla u donjem rubu. Vjerojatno neka dizajnerska caka koju nitko nije stavio pod znak pitanja. Automobil u opremi Feel ima dvozonsku automatsku klimu, ali je zato ekran infotainment sustava dosta jednostavan i bez puno opcija.

No, kažemo, vožnja u Berlingu je prilično ugodna – prije svega jer je auto očekivano prilično udoban (makar mu je ovjes nešto malo tvrđi od Citroen standarda jer mora osigurati teretnu nosivost od 820 kilograma!), a nazad mogu sjediti i odrasli sa pregršt mjesta za glavu i noge. Sjedala nam se općenito više sviđaju nego u modelu C4 Cactus i ne zamaraju na duže staze.

Novi dizelaš dobro vuče i malo troši

Motor je, naravno, dizelaš. I to novi dizelaš, nastao na tradiciji svih prethodnih koji su već radili u Berlingu. Nosi naziv Blue HDi. Zapremina mu je 1,5 litara, a snaga 102 KS. Nije puno, ali nije ni malo. Nekako je taman. S obzirom na karakter vozila. Okretnog momenta (maksimalno 250 Nm) ima dovoljno da bi se i dupke pun Berlingo mogao othrvati s teretom (naravno, ne vozite sportski auto, ali zbilja neće previše stenjati pod teretom). Ono što je posebno potrebno naglasiti – motor je izvrsno utišan i teško je vjerovati da dizelaš može u jednom ovakvom autu biti toliko tih i uglađen. Čak i kada ga gazite ne bi li dosegnuli što brže od stajanja do 100 km/h (to nam je uradio za 12 sekundi, prazan, samo s vozačem) – ili ako se trudite kazaljku brzinomjera natjerati što dalje (180 km/h po satu, ali realno je to bilo deset manje). 

U normalnim uvjetima vožnje, mješovito, što znači grad 70 posto, otvorena cesta 30 posto, Berlingo će vam trošiti do 5 litara. Ako više vozite po gradu i ako ne mazite pedalu gasa, onda će vam, kao i kod nas na testu, potrošnja ići i do 5,5. No, stvarno smo se uvjerili da normalna i tek malo pažljivija vožnja nikada ne traži više od 5 litara nafte.

Stvarno, zašto nema više ovakvih na cestama?

Rekli smo i ponovit ćemo – Berlingo se lijepo vozi, fino šalta i općenito je to jedan uglađen auto koji vam se mora svidjeti. Naravno, zaboravite li sve one susjede koji će vam prigovarati, a zapravo nema druge nego nisu dosegnuli višu razinu svijesti. To je ona ista razina koja kaže da je puno ljepše živjeti u kući na obodu grada, u kontaktu s prirodom, nego se gužvati u 40 skupih kvadrata u centru. Eto, to je otprilike ono što smo vam htjeli reći o Berlingu. O modernom hipiku u obliku zelenog auta. Koji, ovakav kakav je na testu, može biti vaš za cca. 35.000 KM. Uostalom, posjetite Citroen.ba radi više informacija.