Novi zakon o radu zbunio godišnje odmore

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Novi Zakon o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 26/16) službeno je stupio na snagu 4. 4. 2016. godine, međutim još uvijek postoje nedoumice u pogledu prava radnika na korištenje godišnjeg odmora, piše portal Poslovni Svijet.

Zakon o radu kaže kako radnik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana, a najduže u trajanju od 30 radnih dana. U slučaju prekida radnog odnosa do 15 dana (do sada je ovo razdoblje bilo do osam dana) godišnji se odmor ostvaren kod jednog poslodavca prenosi na drugog poslodavca.

Zakon o radu je usklađen s europskim poveljama koje radnicima osiguravaju najmanje četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora, s tim da su dani godišnjeg odmora izraženi u radnim danima (20 radnih dana) radi praktičnije primjene.

Što to znači u praksi? Imamo slučajeve kada je zaposleniku radni tjedan raspoređen na 5 radnih dana, te slučajeve gdje je radni tjedan raspoređen na 6 radnih dana. Broj dana godišnjeg odmora te raspored radnih dana (5 ili 6 tjedno) utvrđuje se kod svakog poslodavca u skladu s autonomnim izvorima radnog prava, a to su: pravilnici o radu, ugovori o radu ili kolektivni ugovori. Budući da je Zakon usklađen s europskim poveljama koje radnicima osiguravaju najmanje četiri tjedna godišnjeg odmora, doći će do određenih razlika pa će neki zaposlenici imati 20, a drugi 24 radna dana godišnjeg odmora na raspolaganju. Pri obračunu godišnjeg odmora to svakako treba uzeti u obzir i urediti nekim internim aktom unutar gospodarskog društva, posebno jer se obračuni ne mogu temeljiti na tjednima već na točnom broju radnih dana, dakle najmanje 20, tj. 24 dana u spomenutom slučaju. U razvijenim državama poslodavci pokušavaju maksimalno uravnotežiti raspored radnih dana u tjednu kako bi što je moguće više zaposlenih imalo radni tjedan koji traje 5 radnih dana.

Ako je radno vrijeme raspoređeno na pet radnih dana, subota se ne može računati u radni dan prilikom određivanja godišnjeg odmora niti se to može propisati pravilnikom o radu, jer bi to bilo nepovoljnije pravo za radnika, što je suprotno članu 19 stav (1) Zakona o radu, koji propisuje da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi nepovoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom.

Pored toga, članom 49 stav (3) Zakona o radu propisano je da se pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora smatra da je radno vrijeme raspoređeno na način kako je utvrđeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, što znači da, ako je subota neradna, neradna je i prilikom utvrđivanja trajanja godišnjeg odmora.

U vezi s ograničenjem maksimalnog trajanja godišnjeg odmora, postavlja se pitanje koje zaposlenike će ovo ograničenje pogoditi. U tzv. privatnom sektoru godišnji je odmor u minimalnom trajanju (18 radnih dana) gotovo pravilo, tako da će povećanje broja dana sa 18 na 20 pogodovati većini radnika iz ovog sektora.

S druge strane, veći broj dana za godišnji odmor predstavlja pravilo u javnom sektoru, pa će i maksimalno ograničenje na 30 radnih dana pogoditi uglavnom radnike zaposlene u javnom sektoru i državnim poduzećima.

Ipak, postavlja se pitanje radnika koji rade na opasnim poslovima i kojima bi trebalo osigurati veći broj dana za odmor, u zavisnosti od prirode posla, što bi mogao biti predmet ili posebnog propisa ili nekih budućih amandmana na Zakon o radu FBiH. Zadržano je rješenje da radnik koji nije iskoristio prvi dio godišnjeg odmora tijekom kalendarske godine nema pravo prenošenja godišnjeg odmora u sljedeću godinu, što je svakako i praksa. Međutim, u vezi s tim uvedena je jedna novina koja se odnosi na obvezu poslodavca da radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmor? krivicom poslodavca, a kojem je prestao radni odnos isplati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu koji bi primio da je koristio cijeli, odnosno preostali dio godišnjeg odmora, što ide u korist radnicima. Radniku koji nije iskoristio godišnji odmor krivicom poslodavca, a kojem je prestao radni odnos poslodavac treba isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Radnik koji je koristio dio godišnjeg odmora kod prethodnog poslodavca ima pravo kod tog poslodavca i na regres, bez obzira na broj dana korištenja.

Godišnji odmor se mora iskoristiti do 30. lipnja ukoliko je radnik u prethodnoj godini iskoristio najmanje 12 dana godišnjeg odmora. Radnik koji ne iskoristi dio godišnjeg odmora od najmanje 12 dana u tekućoj godini nema pravo prenošenja godišnjeg odmora u sljedeću godinu (član 50 Zakona o radu).

Onim radnicima koji koriste kolektivni godišnji odmor mora se omogućiti korištenje jednog dana kad to zatraže, bez obzira što će time biti povećan broj radnih dana godišnjeg odmora na koje radnik ima pravo, ali ih koristi s drugima u okviru kolektivnog godišnjeg odmora. Na ovo poslodavac mora računati jer među radnicima ima onih s 20 radnih dana i onih sa npr. 30, a svi koriste kolektivni od 30 radnih dana.

U čl. 51 Zakona o radu FBiH uređeno je pravo na godišnji odmor i tog se prava radnik ne može odreći. Pravo na godišnji odmor radniku se ne može uskratiti niti mu se izvršiti isplata naknade. Ako ne omogućimo radniku najkraći godišnji odmor ili sklopimo sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno isplatimo radniku naknadu, to predstavlja najteži prekršaj poslodavca. Iz navedenog proizilazi da radnika, čak i protiv njegove volje, poslodavac mora poslati na godišnji odmor.

Pravo na godišnji odmor je naizgled jednostavno i lako ostvarivo pravo iz radnog odnosa, ali i pravo koje prati vrlo česte promjene na relaciji zaposlenik – poslodavac. Međutim, koliko god postojale spomenute barijere, svakom zaposleniku na osnovu njegovog radnog odnosa pripada pravo na godišnji odmor i dužan je da ga iskoristi!