"Drill, baby, drill"
Koje zemlje otvaraju najveća naftna polja, dok čitav svijet priča o klimatskim ciljevima?
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na putu prema neto nultim emisijama do 2050. godine, zemlje proizvođači nafte ove su godine ubrzale izdavanje dozvola za nove crpne stanice, a tvrtke su povećale ulaganja u potragu za novim bušotinama, prenosi Forbes BiH.
Prije tri godine Međunarodna agencija za energiju (IEA) je u svom scenariju ugljično neutralnog društva do 2050. godine među uvjetima za postizanje cilja navela da se od 2021. više ne otvaraju nova crpilišta nafte i prirodnog plina. Taj prijedlog je izostavljen jer su u posljednje dvije godine otvorena nova naftna polja i ubrzana odobrenja. Taj trend uvelike pokreću razvijene zemlje, koje su najviše posvećene smanjenju emisija prema Pariškom klimatskom sporazumu iz 2015. godine.
Istraživanje kanadskog Međunarodnog instituta za održivi razvoj (IISD) iz svibnja ove godine također preporučuje da se cilj ograničenja globalnog zagrijavanja na najviše 1,5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na predindustrijski nivo postigne ne otvaranjem novih naftnih i plinskih bušotina. Prema njihovim izračunima, postojeći projekti su dovoljni za energetske potrebe svijeta (uz povećanje udjela obnovljivih izvora), pa zabranu otvaranja novih izvorišta vide kao dobar i politički lakši prvi korak na putu prema napuštanju fosilnih goriva.
Među zemljama koje se smatraju vodećima na području mjera borbe protiv klimatskih promjena, a istovremeno rekordno brzo izdaju dozvole za crpljenje nafte i plina, uglavnom su SAD, Kanada, Velika Britanija, Norveška i Australija. Uz tradicionalno velike proizvođače Rusiju i Saudijsku Arabiju, nova polja otvaraju i Kina i Brazil.
Rosneftova nova naftna polja
Najveća naftna polja, na kojima se očekuje početak proizvodnje u nadolazećim godinama, nalaze se u Rusiji i Kanadi, a među prvih deset su i ona u Iraku, Namibiji i Brazilu, pokazuju podaci analitičke tvrtke GlobalData, koje sažima portal Offshore Technology.
Najveći novi naftni i plinski projekt je rusko Zapadno-Irkinskoye, koje je dio arktičkog kompleksa kojim upravlja Vostok Oil. Crpna stanica je u 100 posto vlasništvu državne naftne kompanije Rosnjeft. Nalazi se u sibirskoj regiji Krasnojarskog kraja. Očekuje se da će proizvodnja započeti ove godine i iznositi 450.000 barela nafte dnevno, dok se rezerve ne potroše 2085. godine.
Irački projekt Eridu, čija bi proizvodnja trebala početi sljedeće godine, također je u većinskom vlasništvu ruske naftne kompanije. Lukoil ima 80 posto udjela u naftnom polju koje je odobreno za rad prošle godine. Prema GlobalData, očekuje se da će proizvodnja od 250.000 barela dnevno započeti 2025. godine. To je jedno od najvećih nalazišta nafte u Iraku u posljednja dva desetljeća, napisao je ruski većinski vlasnik prošle godine, a moglo bi proizvoditi do 2071. godine.
Naftni pijesak u Kanadi
Nakon dva ruska projekta slijede četiri planirana nova polja u Kanadi, u pokrajini Alberta. Sva četiri projekta proizvode naftu iz tzv. naftnog pijeska. Riječ je o nekonvencionalnoj metodi vađenja nafte koja je Kanadu učinila jednim od najvažnijih proizvođača nafte i zemljom s trećim najvećim rezervama u svijetu, no u isto vrijeme metoda izaziva podjele zbog degradacije okoliša koju uzrokuje.
Očekuje se da će četiri kanadska projekta započeti proizvodnju između 2025. i 2028. godine. Prema GlobalData, ukupna proizvodnja bi iznosila oko 910.000 barela nafte dnevno. Mogli su djelovati do kasnih 70-ih ili kasnih 80-ih godina ovog stoljeća. Tri projekta (May River, Voyager South, Narrows Lake) u vlasništvu su kanadskih proizvođača, a jedan (Dover Commercial Project) preko podružnice pripada kineskoj China National Petroleum Corporation (CNPC).
Kanada se 2021. godine obavezala postići nultu neto emisiju do 2050. godine. Istovremeno, prošle godine je crpila gotovo pet miliona barela nafte dnevno, što je povećanje od 40 posto u odnosu na posljednje desetljeće. Ove je godine proizvela 5,8 miliona bpd, što je nadmašilo predviđanja analitičara, a 3,3 miliona bpd (57 posto) dolazi iz naftnog pijeska, prema kanadskom udruženju proizvođača nafte.
Nakon mnogo godina odgode, uključujući proteste prvih naroda i ekoloških organizacija, prošireni Trans-Mountain Pipeline počeo je s radom u svibnju ove godine, što je jedina poveznica za transport nafte iz nalazišta u Alberti do Zapadne obale, odakle se može izvoziti. Proširenjem se kapacitet naftovoda gotovo utrostručio, s 300.000 na 890.000 barela nafte dnevno.
Pripreme za "drill, baby, drill" u SAD-u
SAD se sprema za promjenu u Bijeloj kući, u koju se vraća bivši predsjednik Donald Trump. Republikanac je tijekom kampanje obećao da će SAD pod njegovim vodstvom povećati proizvodnju nafte uz slogan „buši, dušo, buši“. No, kako podaci pokazuju, tijekom aktualnog mandata demokrata Joea Bidena, koji je obećao energetsku tranziciju Zakonom o smanjenju inflacije (IRA), broj odobrenih dozvola za vađenje nafte već je skočio na rekordnu razinu.
SAD je tijekom Bidenovog mandata izdao 1453 nove dozvole za naftu i plin, polovinu ukupnog broja u svijetu u tom razdoblju i 83 posto svih dozvola koje su izdale razvijene zemlje. Ujedno je to za petinu više nego tijekom prvog Trumpova mandata, objavio je britanski Guardian na temelju podataka IISD-a. U protekloj godini SAD je izdao 412 licenci za pumpanje od 1042 izdane na globalnoj razini, prema podacima IISD-a u studenom.
Najviše se reklamiralo Bidenovo odobrenje projekta Willow u državi Aljaska prošlog ožujka. Projekt, u vlasništvu naftne tvrtke ConocoPhillips, proizvodio bi do 180.000 barela nafte dnevno, prema procjenama kompanije ove godine, a mogao bi proizvesti 600 milijuna barela tijekom svog životnog ciklusa. Sud je potvrdio Bidenovo odobrenje prošlog studenog nakon tužbe ekološke skupine Earthjustice koja je pokušala zaustaviti projekt, tvrdeći da je u suprotnosti s Bidenovim obećanjima o smanjenju emisija.
Čak i u SAD-u prevladava nekonvencionalna metoda ekstrakcije, u ovom slučaju hidrauličko frakturiranje ili fracking, koje se odvija u velikim nalazištima škriljevca u Teksasu i Novom Meksiku. Otkrićem ovih rezervi nakon 2010. godine, SAD je posljednjih godina postao najveći proizvođač nafte i plina na svijetu, ispred Saudijske Arabije i Rusije.
Porast udjela nekonvencionalnih metoda ekstrakcije nafte u globalnoj proizvodnji rezultat je postupnog isušivanja tradicionalnih rezervi do kojih je posljedično sve teže doći. Nove metode ekstrakcije često su manje ekološki prihvatljive i kapitalno intenzivnije – ali to ne odvraća ulaganja naftnih kompanija.
Novi projekti u Sjevernom moru
U Europi, koja postavlja ambiciozne ciljeve zelene tranzicije, izdavanje dozvola za nove naftne i plinske projekte nastavlja se, osobito u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Norveška, najveći dobavljač prirodnog plina Europskoj uniji, u proteklih je 12 mjeseci izdala 67 dozvola za bušenje, dok je Velika Britanija izdala 80, prema podacima IISD-a.
Iako Norveška prednjači u ukidanju automobila s motorima na unutarnje izgaranje, novoodobreni projekti mogli bi proizvesti 167 milijuna metričkih tona ugljičnog dioksida. Norveška je također nedavno otkrila velike rezerve nafte i plina u polju Fram u Sjevernom moru, o čemu je izvijestio energetski gigant Equinor.
Equinor djeluje i u britanskim vodama, gdje je prošle godine dobio dozvolu za eksploataciju Rosebank polja uz obalu Škotske, najvećeg neiskorištenog naftnog polja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Projekt vrijedan 3,8 milijardi dolara provodi se unatoč protivljenju javnosti.
Prazna zelena obećanja
Ekološke organizacije ističu zabrinjavajući trend ubrzanog izdavanja dozvola za eksploataciju fosilnih goriva u razvijenim zemljama. Iako ove zemlje često navode energetsku sigurnost kao glavni motiv, IISD upozorava da se radi o državama s visokim kapacitetima za prelazak na obnovljive izvore energije, no koje i dalje ulažu u fosilna goriva.
"Prvi logičan korak bio bi prestati izdavati nove dozvole za eksploataciju," rekao je Olivier Bois von Kursk iz IISD-a. Na ovogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP29 u Azerbajdžanu, razvijene su zemlje obećale 300 milijardi dolara za klimatsku pomoć – daleko manje od 1300 milijardi koliko traže zemlje u razvoju.
Tko troši?
Grozničavo otvaranje novih naftnih bušotina, osim izdanih državnih dozvola, očituje se i u većim kapitalnim ulaganjima (capex) naftnih kompanija.
Prema ovogodišnjoj Global Oil and Gas Exit List (GOGEL), oko 1800 naftnih kompanija na listi – koje predstavljaju 95 posto globalne proizvodnje nafte i plina – troše prosječno 61 milijardu dolara godišnje na otkrivanje novih naftnih polja.
Naftna i plinska industrija se ne mijenjaju, unatoč često reklamiranim ulaganjima divova u zelene projekte, poput energije vodika ili hvatanja ugljika. Zapravo, 95 posto naftnih i plinskih tvrtki još uvijek istražuje nove izvore nafte i plina, prema podacima GOGEL-a. To uključuje TotalEnergies, Shell, BP, Eni, Equinor, OXY, OMV i Ecopetrol, koji svi tvrde da imaju za cilj postići nultu neto emisiju do 2050. godine.
Promatramo li samo zapadne naftne divove – Shell, Eni, BP, TotalEnergies, ExxonMobil i Chevron – oni su u razdoblju 2022.-2024. planirali kapitalna ulaganja u istraživanje novih nalazišta ukupne vrijednosti oko 7,8 milijardi dolara, prema podacima GOGEL-a. U međuvremenu su zemlje u kojima se te firme nalaze (Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, Sjedinjene Američke Države) prošle godine u okviru konferencije COP28 obećale oko 366 milijuna eura Klimatskom fondu za gubitke i štete uzrokovane klimatskim promjenama.
