Umoran sam, ali raditi se mora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nermin Mašić iz Kaknja već 30 godina svaki radni dan započinje pozdravom ''Sretno'' i silaskom u utrobu zemlje, s alatom u rukama. 

Konstantna opasnost, prašina, buka, eksplozije i urušavanja svakodnevica su jednog od najstarijih rudara u Kaknju koji garavim rukama jede svoj zarađeni kruh sa sedam kora.

''Jesam, umoran sam. Umoran sam, ali eto raditi se mora, nema mi druge. Sunce, pošto je ujutro mrak, uđemo maltene po mraku u jamu,  sunce vidimo samo kad izađemo napolje. Čitavu smo smjenu u mraku, mrklom mraku'', priča  Mašić za portal dnevnick.com.

Posao rudara jedan je od najrizičnijih poslova, svaka jama je sama po sebi opasna. Svakodnevno su izloženi opasnosti od trovanja, eksplozija i požara.

''Vjerujte kad siđemo u jamu mi uopće ne razmišljamo o tim opasnostima. Mada, one vrebaju sa svih strana, kad bi čovjek razmišljao o tome što sve može biti dolje ne bi nikad ni sišao u tu  jamu'', kaže Mašić, koji se sa suzama u očima prisjeća tragedije u jami Begići-Bištrani kada su četiri rudara poginula usred urušavanja kamena.

''Osjećao sam se vrlo teško, kao što se osjećam i dan danas. Prošlo je tri godine ali vrlo vrlo teško. Pa da čovjek ima igdje bolje i lakše vjerojatno bi otišao u tom momentu. Pošto imaš porodicu, imaš djecu, ženu za leđima, znači nema dalje nastavljam, a te psihičke traume i to čovjeku ostaje do kraja života, to se zaboraviti nikad ne može'', kaže Mašić.