Zna li tko u ovom gradu što s Trimušom?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neurbana populacija, podivljali urbani elementi, nemarni i nehajni sugrađani, ljudi bez stida i srama i njihova jednako baždarena djeca učinili su da s godinama Trimuša i zeleni pojas na Bijelom Brijegu postane proćelavi, ofucani i više ničiji nego svačiji dragulj u gradu na Neretvi. Očajno loša "boli me neka stvar" administracija grada, sva ta komunalna poduzeća koja su čas u stečaju, a čas služe kao protočni bojler za zgrtanje novca, odradili su svoj, skoro pa lavovski dio posla.

Trimuša i zeleni pojas Bijelog Brijega, osim ne tako davno i prilično ukusno napravljenog i održavanog dijela koji pripada Mrtvačnici sa prostorom za ispraćaje, svakim danom sve više propada. Nova stabla se ne sade, pogotovo ne planski, prostor je zapušten, neodržavan, a čak i kada se pokrene neka akcija ne izgura se do kraja ili se ne učini ništa da se detektiraju ili kazne bezosjećajni sugrađani i počinitelji zločina prema prirodi, koja u ovom gradu koji će, nemojte sumnjati, za manje od mjesec dana postati užareni kotao, život znači.

Po principu "u se i u svoje kljuse" dobar dio građana nastanjen trenutno na Bijelom Brijegu ne mari ni za što, osim za svoje kvadrate i svoj automobil. Stoga je jadno da ne postoji barem jedan dio stanara koji će barem probati svojim primjerom pokazati da se održavati može čak i tamo gdje se čini da nema više nade. Trimuša je još i gora – stalna je tema prigovora da ova postava Grada već 11 dugih godina ne zna što i kako s njom. Sve nešto na pola, nedorečeno, na kraju ispadne nikako, a novac utučen u revitalizaciju Trimuše na kraju se pokaže kao bačen. Stabla padaju, suše se, prijete, ali nikoga to ne zanima, valjda dok netko ne pogine, ako i tada…

Ne zna se tko je gori – brojni građani, koji se tim nadimkom teško zapravo mogu i zvati – ili gradska uprava, koja također teško opravdava atribut gradska. Čak i kad se nešto uradi, kao što je asfaltiranje nogostupa na dijelu prema Bijelom Brijegu, ne uradi se kako treba – šahtovi koji samo čekaju da na njih netko posrne, ulična rasvjeta na sred pločnika, taman da majka s kolicima ne može proći bez da ode na cestu (a tako malo treba da se to izmjesti), provalije u koje može upasti zaigrano dijete, uz već prijeteća stabla koja samo što nisu pala čine veliku tragediju u nastanku.

Zapušteni šahtovi također su posebna tema. Nekih već godinama nema, zatrpani su muljem i raslinjem. A da ne spominjemo i sve veći stisak raznoraznih objekata koji na čudan način niču na obodima zelenog pojasa, od stadiona pa na gore…i još kad dodamo za život opasno parkiranje posjetitelja SKB-a koji svakodnevno kandidiraju za parking papke i nikada riješen pješački prijelaz na vrhu, tamo gdje cesta oko bolnice naglo ima ponirati prema Cimu.

Zbilja, ima li netko s vizijom što i kako u budućnosti Trimuše, Bijelog Brijega, SKB-a? Ili ćemo, kao i vazda, čekati da netko nastrada ili da jednoga dana sve ode u tri…