Basna o zlatnoj ribici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam kako ste se osjećali jučer, kakva je to silna emocija bila i što se sve miješalo u vama i izlazilo napolje, pogotovo u zadnjih stotinu metara staze. Ne znam kako i s čim možete usporediti emocije koje su vas zasule onog trenutka kada ste shvatili da je Lana Pudar europska prvakinja. A jesu, zasule su vas, možda i toliko jako da ste načas zaboravili stotinu i jednu stvar kojom se inače bespotrebno opterećujete u životu, najednom više nisu bile važne sve one stvari koje vas koče i koje vam ne daju da dišete ispravno, mislite ispravno i činite ispravno.

Čistoća emocije koja vam je natjerala suze na oči, potpuno mimo vaše kontrole i mimo bilo kakve vaše volje, i ona slatka kapitulacija trenutku u kojem bi najednom zagrlili svakoga koga niste odavno, u kojem bi najednom podijelili sve što imate, jer u malom djeliću sekunde ste osjetili kako je lijepo živjeti bez tereta na leđima, u zagrljaju čiste i nepatvorene emocije. Još kad ste vidjeli Lanu kako je obuzima ona neopisiva megadoza sreće nakon što je shvatila da je uvjerljivo prva dotakla i tako izdominirala sve u bazenu. I kad je kasnije stajala mirno, kulerski, dok je svirala himna i dizala se zastava...

Nekako bih volio da ne zaboravite tu emociju. Nekako bih volio da zadržite sjećanje. I da vam stalno stoji parkirano negdje u kutku mozga, spremno uletjeti svaki put kad opet postanete lošija verzija sebe. A postat ćete možda već danas, ako niste već sinoć. Bespotrebno ćete kenjati, politizirati, razglabati sa sličnima sebi čija je Lana, pametovat ćete okolo vraćajući se u okove svih onih stotinu i kusur granica u vašoj glavi koje, nažalost, čine standardnu zonu komfora i puno više su od običnog okvira. Dopustit ćete sebi po tko zna koji put da se umiješate tamo gdje nikada niste niti bili, u uspjeh jedne djevojke koja je, kao i mnogi drugi dječaci i djevojčice s ovih prostora, uspjela ne zahvaljujući, nego unatoč društvenoj zajednici. Kojoj, da ne zaboravimo, svi mi pripadamo.

Lana Pudar, čudo izniklo u nimalo idealnim vremenima, plod je odricanja, volje i upornosti. Prije svega svojih vlastitih, a onda i svojih roditelja, Velibora i Nade, kao i nezaobilaznih ljudi u čitavoj priči – Alene Ćemalović, koja s Lanom toliko već vremena i trenira i razgovara i sudjeluje u njezinom sportskom i ljudskom odrastanju, koja joj je gotovo treći roditelj – i Damira Đedovića, prvog čovjeka kluba vodenih sportova Orka, koji je učinio sve da Lana ima kakve, takve uvjete da postane šampionka i koji svojim entuzijazmom ruši uobičajene postulate koji kažu da se odavde ništa ne može i kako treba odustati čim te netko mrko ili tupo pogleda.

Možda postoji još netko direktno zaslužan, a da ne znam, ali to je to. Svi drugi su sporedni likovi. I mi, sretni, pogođeni emocijom, naglo probuđenog ponosa, i mi smo posve sporedni likovi. Koliko god da se danas raspisivali po društvenom mrežama, koliko god da se busali u prsa i ugrađivali u Lanin uspjeh, mi smo sporedni. I koliko god da nam se Lana i njezini roditelji zahvaljivali, ma koliko nam posvetili zlato iz Rima, mi smo sporedni.

I ostat ćemo sporedni sve dok ne postanemo bolja verzija sebe. A ta bolja verzija sebe smo mi koji ne govorimo „šuti, dobro je, samo nek' ne puca“, koja ne gnjili s godinama, truli i smrdi u trapovima klimajući glavom i smatrajući normalnim sve ono što nije normalno. Bolja verzija sebe smo mi koji ne želimo da nam se djeca razvijaju unatoč i usprkos, nego zahvaljujući. Bolja verzija sebe nije ona koja je zadovoljna pričom o jednom bazenu u zamišljenoj izgradnji, nego ona koja će tražiti pet bazena u Mostaru, koji ima još dosta plivačkih klubova i djece koja osvajaju medalje na državnim prvenstvima. I u kojem bazen i voda znače život, u svakom smislu. I kojem bazen neće biti sinonim za raskalašenu noćnu zabavu, nego za sport i osvježenje.

Bolja verzija sebe će već sutra tražiti da se izgradi izletište za sport, odmor i rekreaciju na Mostarskom jezeru, da se Bunica dovede u stanje koje je normalno u 21. stoljeću, da se očiste naše rijeke i da Radobolja i Neretva ne budu smetljište i skupljač fekalija. Bolja verzija sebe će već sutra tražiti da se krene u razradu ideje izgradnje šetnice uz Neretvu, da se otvorimo rijeci u potpunosti, da imamo kuda provesti turiste koji nakon obilaska Starog grada lunjaju u potrazi za malo više.

Bolja verzija sebe neće pristajati na kompromise i govoriti „šuti, dobro je i ovako“, nego će tražiti da imamo sve kako i drugi i da bude ovaj grad poput drugih. Ali i dati sve od sebe na tom putu. Evo, nešto jednostavno za početak - prvo ćeš odlučiti da nećeš prelaziti cestu gdje ti se ćefne, ali da ćeš tražiti više pješačkih prijelaza. Označenih, sigurnih i uređenih. Pa i osvijetljenih. Da neka buduća šampionka izbjegne mogućnost da joj neka budala oduzme budućnost.

Da se polako i sigurno, od danas pa nadalje, riješimo balasta minulih godina i krenemo u neko drugo sutra. Nabrajao bih ja puno toga ovdje, mnogo toga u ovom gradu nemamo, a trebali bi imati. Puno toga smo imali, pa smo razvalili ili razdružili. Otpisali, predali, oteli. I još puno toga nam fali – i reda i rada i discipline i upornosti i cilja i predanosti i odricanja. Fali nam svega što Lana ima. A Lana ima i ono što joj nismo bili u stanju dati.

I zato, tek kad postanemo bolja verzija sebe, kada počnemo tražiti naizgled nemoguće, kada spustimo ratne bogove na zemlju i učinimo sve da se Mostar vrati u okvire koji ga čine gradom bolje budućnosti, možemo s punim pravom izaći pred Lanu i reći da smo i mi u toj priči neka mala karika. Kad se naučimo redu, radu i disciplini, kada počnemo osuđivati i upozoravati kabadahije među nama, samovoljne tipove za koje norme i mjere ne vrijede, kad opet počnemo cijeniti finoću, pamet i dobre namjere, tek onda ćemo svi mi biti Lana. Koja je, da napomenem i to, nevjerojatno bistra, elokventna i učtiva. Sve ono što Mostarci počesto zaborave biti.

Tek kad, upornim radom i zalaganjem za bolje sutra nas i naše djece, naše trule emocije zamijenimo za one prave, za one pozitivne, dobre navike postat će nam pravilo, a ne iznimka. I vidjet ćeš onda kako je lakše. Kako je lijepo živjeti zahvaljujući, a ne usprkos ili unatoč. Kako je lijepo živjeti u otvorenom gradu, a ne u raspolućenoj učmaloj i neurednoj čaršiji. Kad bi samo znali kako je lijepo riješiti se balasta zbog kojeg do podne mrziš njih, a od podne sam sebe. I to radiš na onaj šupački način, preko tastature kompjutora i zaslona mobitela, iz busije, sa sigurne udaljenosti koja te čini nečovjekom.

Promijenimo li i sebe i grad u kojem živimo, to će i Lani biti najveća nagrada. To će joj biti vrijednije od tisuća aplauza. Da s još više ponosa kaže – ja sam vam iz onog prekrasnog Mostara, gdje nije samo slika Starog Mosta snimljena iz zgodnog kuta prekrasna i ljubi je CNN, nego je čitav grad, skupa sa svojim ljudima, prekrasan, predivan i predobar, s puno mogućnosti i sadržaja za sve nas koji živimo ovdje. I koji ostajemo ovdje.

I još kad jednom, nakon svega što bi gore navedenim postigli, dođe onaj nastavak – „i sve nas je više takvih koji ostajemo i ne idemo nikuda“, ona najljepša emocija, ona koju nam je Lana izazvala jučer, bit će zagarantirana i stalno ponavljajuća.

Zato, ne budimo samo publika, indiferentni promatrači Laninih uspjeha. Uzmimo svoj život i život svoje djece u svoje ruke i konačno učinimo ovu kotlinu vrijednom življenja. Imamo Zlatnu Ribicu, nadam se da svi osjećamo kako imamo i zlatnu priliku da se mijenjamo i plivamo skupa s njom u neko bolje sutra. Ne na njezinim leđima, poput parazita, nego uz nju, poput dobrodušnih dupina.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.