Ljetovanje, ludom radovanje
More, more…
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Da bi zdravo rezonirali, da bi zdravo promišljali, da bi bili lagani i sebi i okolini, moramo biti zdravi. Baš kao što kaže ona stara – u zdravom tijelu je zdrav duh! Nažalost, svuda oko sebe vidim naznake bolesti, uznapredovale, pretile, samouništavajuće, zagušene masnim dimom i još masnijom hranom, posoljene nerealnim očekivanjima i pošećerene lošom politikom i nesposobnošću da se u takvoj općoj formi, preskoči i najmanja ograda.
A sami smo si krivi. Čitam ovih dana kako svaki dan 13 posto radnika u Federaciji koristi bolovanje. Za razliku od razvijenih zemalja gdje je postotak tek 3,5 posto u prosjeku. Eto, neki bi rekli da gdje ćeš boljeg dokaza o tome da smo bolesni. Drugi će, pak, reći, da eto dokaza da nismo svi jednaki. Neki ne smiju izaći ni pišati, a komoli reći da ih nema danas na poslu, a neki spoje i par mjeseci odmora, starog odmora, a između toga boluju. I sve to, zapravo, rađa bolest. Zavist što su jedni pali ispod praga morala i zacrtani cilj životnog uhljebljenja ostvarili na ne tako častan, ali tko te pita način, a ovi moralni nisu u par desetljeća ozbiljno porazgovarali s poslodavcem i tražili svoja prava. I to je bolest.
Gledao sam godinama, i sam svojevremeno pristajući na neobično loše kompromise, kako uporno uništavamo sebe gledajući u sedam dana odmora kao da su božji dar. Gladeći tih sedam dana kao da su nešto najljepše na svijetu, makar su prečesto uvjetovani time da za njih jedno mjesec dana potežeš k'o konj za one druge koji koriste svojih sedam dana, navikli smo se da ne volimo i ne cijenimo sebe. A drugima je bilo svejedno. Ako se ti nećeš boriti za sebe, neće nitko drugi. A najgore u svemu bilo je, a slika nije baš bila rijetka, što su ljudi običavali, a to rade i danas, svojih sedam dana odmora iskoristiti da bi okrečili, popravili, završili neke stvari oko kuće.
I pitate se otkud da smo ovoliko bolesni? Bolesno društvo kojeg čine ljudi koji nisu ozbiljno stali na noge i uzdignuli čelo, a šezdeseta kuca na vrata. Društvo kojemu je ostalo da u većini još samo zavidi, da se jede gledajući druge koji ne mare, koji gaze, koji uživaju, koji znaju tko su i zašto su tu. Zavide i mlađariji koja je shvatila da im nitko neće pokloniti ako ne pitaju. Sparušeni i potrošeni životi iz polumraka još samo se osvetiti mogu na onaj izborni dan. A i to ne umiju uraditi kako valja. Nego trule i dalje nervozno prebacujuć' stanice, vrteći portale, tražeći tko je bolji od njih umro, da se bar naslade pirovom pobjedom u utješnoj, ali podloj spoznaji da je tek ona ostala vrhovnom instancom pravde. A osmijeh navodno pravednog u kutu usana dobije svoju pizdunsku zadovoljštinu.
Elem, neki dan na moru, koristeći tek vikend, pravi odmor dolazi kasnije ležim na plaži vulgaris. Znate, ono, kao u klasična vremena radničke okupacije Jadrana. Dva peškira, oliti ručnika, ja, žena i sitno dijete spremno prevrnuti pola plaže. Oko nas sve neki nepoznati ljudi. Sve paćenici, žongleri u regionalnom cirkusu. U kutu usana zaigra mi čudan smiješak kada vidim tablice BG, čujem ekavicu, pomislim kako život vazda vrti ukrug, ma koliko mi šutjeli o tome. Par naših tablica, naravno, mudro odabranih da ne znaš odakle je tko. Par hrvatskih, iz nekih malo daljih i kontinentalnih krajeva. Dok ne progovore, ljudi su svi isti. Pogotovo kad su svedeni na kupaće gaće i kostime. Strije, bore i masne naslage na bokovima i stomacima ne poznaju granice. Poznaju samo godine, a one nam svima isto bježe.
Ispočetka samo osmijesi. To be polite, rekle bi kolege sa BBC-ja. Ali, kako sunce više bježi prema zenitu, malo po malo, kreće socijalizacija. Prve uopćene rečenice tipa „kako vam je lep dečačić“, „koliko mu je godina?“, a onda kada dečko krene bacati pijesak po svježe rastegnutim tijelima koja leže na ručnicima okrenuti prema suncu, ide ona prva pomirljiva – „Neka, tko će dečku objasniti, mali je on!“. Onda se sva djeca na našem dijelu plaže krenu igrati, a stariji malo po malo kreću s opuštenom pričom.
U jednom trenutku primijetim kako nitko nije rob mobitela. Sjedimo na plaži satima, kupamo se, ali nitko ne poteže najubojitije oružje današnjice iz džepa. Baš poput mene, sprava je tu, ali samo za hitne pozive. Nakon nekog vremena shvatiš da ne postoji tako hitan poziv da bi te netko nazvao na mobilni aparat. Uglavnom te dave besplatnim porukama, zato ih i ima lopatom. Lišeni beznačajnih, ali upornih informacija, lišeni nevjerojatnog presinga koji nam čini kalup u kojeg smo upali, svi mi na plaži, upoznajemo se kako je valjda i red. Ljudski, legano, bez očekivanja i predrasuda. Raduju te pomalo naglasci i riječi koje čuješ još samo na televiziji. Kajkavština i ekavština na peškir od tebe. A nisi jebena tampon zona.
Lišeni socijalnih, lokalpolitičkih, nacionalnih ili bilo kojih drugih barijera, najednom postajemo totalno friendly jedni prema drugima. Svi isti pod suncem koje prži, tražimo metar hlada. I dijelimo ga. Jedni odnekud donesu lubenicu, drugi breskve, treći kažu hoćemo li sladoled? Počinje druga faza – vicevi. Plažni vicevi uvijek su zanimljivi jer svatko priča viceve u kojima su njegovi smiješni ili glupi. Nevjerojatan obrat u odnosu na svakodnevnicu u kojima su glupi uvijek drugi, a mi spremni stati iza svakog našeg mita kao da nam je prvi rod.
Djeci je najbolje, ona trče okolo umazana u neobičnoj slobodi koju smo svi pomalo zaboravili. Moj mali, oslobođen pelene ponosno okolo nosi međunožnog kandidata, a ja se pitam usput jesmo li postali sretniji kad smo ga skrili? Prolazi dan u neobičnoj lakoći življenja i konverzacije. Stariji se sjećaju i hvataju zajedničkih bova memorije, služenja vojske, kariranih stolova i konobarica u memli kafana između Daruvara, Travnika i Požarevca. I nitko ne gradi ništa, nitko nema namjeru reći kako je, eto, bilo bolje. Niti je tko to u tih par dana rekao. Samo smo opušteno jeli, pili, dijelili, razgovarali, gledali tu djecu kojoj sutra ostavljamo klimav svijet i duboko negdje u duši nam je krivo zbog toga. I da, svi drugi, Česi, Poljaci, Nijemci, Austrijanci, Nizozemci, kao u neka stara vremena bili su nam, eto, stranci.
Vozeći natrag novom cestom od Neuma prema Stocu obuzima me neki čudan optimizam. Mislim si, da nam je svima jedno mjesec, dva živjeti na plaži, tijelima okrenutih suncu, maženi zvukom valova i omotani plavetnilom, mislim da bi bili puno bolji i sebi i drugima. Znali bi odvojiti važno od nevažnog, žito od kukolja. I ne bi umjeli zavidjeti. Kad se izboriš za svoj komad plavog neba nad glavom, naprosto te zaboli kandidat u međunožju koliko „parče“ istog ima netko drugi.
Vozim i gledam epski zalazak sunca nad Hercegovinom. Ne želim još paliti internet iako sam odavno u dometu svoje mreže. Ne dam da osjećaj ode. Neopisiva lakoća življenja koju smo zaboravili. I ljepotu krajolika kojem smo tako lako rekli da je lošiji od drugih.
I siguran sam da je sve što nam treba jedan duži odmor. Prvo od sebe, a onda i od svega ostalog. I bit će sve u redu.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.