Hoćemo li preživjeti jesen?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Današnje novinarstvo je sličnije horor filmovima osamdesetih, nego onome što sam pod novinarstvom smatrao kad sam odlučio baviti se ovim poslom. Mediji danas kao da se utrkuju koji će te više zaplašiti. Ako nema neke aktualne vijesti katastrofe domaće proizvodnje, a priznajte nisu baš tako česte, onda se brinemo zašto je pao indeks na Wall Streetu, zašto se ne vrti kotač ekonomskog razvoja Njemačke, vape li za novom radnom snagom i koliko će nuklearki upaliti, kakvim se to spolnim odnosom razvijaju nove bakterije i koji je podsoj koronavirusa spreman da nam zapapri.

Eh, onda su tu uvijek zgodna predviđanja kako će nam biti ove jeseni, za koju godinu, kakva nas katastrofa očekuje, na kraju krajeva, 2030.! I redom, nema ništa dobro, samo krize, nestašice, inflacije, ratovi, propasti, požari, poplave, nadiranja mora i sve više i više temperature.

Ne znam što se, dođavola, u međuvremenu dogodilo, ali kad sam bio manji u novinama sam mogao pročitati samo lijepe vizije budućnosti. Točno se čovjeku isplatilo živjeti. Nekako si gledao u budućnost kao u nešto lijepo i savršeno uzbudljivo. Vjerovao si u leteće automobile, život dug barem dvjesto godina, mir i uživanciju. Navečer si se pokrivao maštajući gdje će me sutra život odvesti, a danas te strah baciti pogled na početak rujna.

Majke mi. Koga god sretnem ovih dana, on priča o jeseni. Te bit će najesen ovako, te bit će onako. Ništa je ovo danas, prijatelju, kako će biti najesen! Hrana, gorivo, ogrjev, sve će potpuno poskupjeti ili ga neće biti! I ako budeš imao novca, opet mrka kapa! Nećeš imati što za njega kupiti! Katastrofa. A tek zima, ehehej!

Stani, rekoh. Pa, jesen je za koji mjesec, nije valjda da će najednom svega ovoga nestati? Naravno, u maniru starih rutinera, svi me uvjeravaju kako je to sigurno. Jesen će biti gadna. Gadna! Gledam i ne vjerujem, s kojom strasti ljudi govore o teškoj jeseni, kako zdravo za gotovo primaju i šire informaciju kako će im život najednom postati jadan i mizeran, utopljen u pet jorgana i deset deka, sa samo jednim obrokom dnevno i bez struje i tople vode. Zapravo, ljudi o tome pričaju, ali točno se vidi kako papagajski ponavljaju nešto u što niti sami ne vjeruju. Jer, njihovo ponašanje uopće ne odgovara katastrofalnim predviđanjima najbliže sutrašnjice. Nešto, naprosto, nije u redu.

Kao da smo svi postali ovisnici o adrenalinu kojeg nam pobuđuju loše vijesti i zloguke prognoze, pa ne možemo a da ih ne širimo okolo. U nadi da će se adrenalinska ovisnost još više proširiti. A to što zlogukost ne odgovara stvarnom stanju, odnosno što stvari nisu toliko katastrofalne kako izgledaju, to je manje bitno.

Ne umijem kazati kad je nastupio taj trenutak kada su nas mediji skuhali, ali kuhani smo odavno. Već u pandemiji zloguke prognoze su nam punile glavu, tisuće su olako postajale milijuni, a milijuni milijarde. Ako si i pružao određeni otpor opet se krug oko tebe zatvorio. Nagutali smo se gluposti toliko da nam jedna, dvije gluposti za doručak, tri oveće za ručak i jedna oštra za večeru više nisu ništa. Što je najgore, počeli smo i sami sudjelovati u širenju gluparija. Panika, najava jada i očaja, to nam je umjesto dobar dan. Primamo to stoički i stoički širimo dalje.

Možda smo se smijali onima što su grabili tariguz na početku pandemije, ali danas ništa više nije smiješno. Malo po malo, mic po mic, postali smo spremni na sve. Nijemci su u strahu, cijela Italija u panici, pa što nama preostaje?

Zapravo, realno gledajući, nije nam ni prva, a vjerojatno ni zadnja inflacija u životu. Još uvijek se živo sjećam kad je stari dežurao u redu na benzinskoj, odlazio u tri ujutro da bi uhvatio red za podne i utočio desetak litara goriva. Sjećam se kupnje goriva u kanisterima kod švercera. Sjećam se kad nije bilo čokolade, nego smo jeli šećerne table, a čokoladu samo o rođendanu. I to četiri kocke, ostalo podijeliš s ekipom. Sjećam se i kad se Coca – Cola pila samo o rođendanima. I kad se čuvalo, pazilo i mazilo sve što se smatralo luksuzom, a to je bilo i ono što danas uzimamo zdravo za gotovo. Ono što si nekad čuvao kao čudesni prsten danas razbiješ, pometeš i baciš u smeće.

Sjećam se redukcija struje, zvuka agregata iz obližnje firme, sjećam se redukcija vode i punjenja kanistera za gluho bilo. Pamtim nizove nestašica i praznih rafova. Sjećam se i mnoštva nula na papirnim novčanicama. I točkica za nabavku osnovnih životnih namirnica. Litar ulja po familiji. Kilogram brašna. Kava u naznakama. Uostalom, pamtim i neke ratove.

I? Preživjeli. Uglavnom. I izgradili se na tome. I u međuvremenu opet pomalo razmazili.

A siguran sam da će jesen biti, unatoč najavama, bolja od svega navedenog. Čak i u Fadilendu. Da nećete bauljati okolo tražeći ulje, kavu ili brašno. Da će kruha biti kao i do sada. Da će biti i goriva. I grijanja. I struje. I da ćete se voziti kao što se i dans vozite unatoč 3,66 po litri. I da se nećete polijevati iz čartnje, nego kao i do sada, otvoriti pipu i gotovo.

Možda ćete malo skuplje plaćati, ali mislim da je vrijeme da počnete malo cijeniti ono što imate. Malo smo se, da oprostite, uobrazili. Malo smo se opustili. Malo smo previše uzeli civilizacijske dosege zdravo za gotovo. Šamar ili dva nisu na odmet. Ali da će te baš nokautirati, to su tek medijske varijacije na temu straha.

I neka straha. Dobar je kad je u mjeri. Ali kad se krenete konačno cijeniti, ovaj višak straha koji vam dolazi medijima, sam će, poput kakve kraste, otpasti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.