Hoće li nas pametni satovi učiniti pametnijima?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Legendarna trajnost mostarskih zebri već je mnogo puta opjevana u ovoj kolumni. Kako sam siguran, a i puno puta sam se uvjerio, kako je sve velike stvari moguće objasniti onim manjim i naoko nevažnijim, tako su meni te zebre fiksacija koja mi lako objašnjava apsolutno sve u našem društvu. I to što zebre blijede samo je jedan segment priče. Neodvojiv od ostalih.

Zebre su, da se vratimo do iskona, izmišljene da bi regulirale i unificirale prijelaz preko ceste za pješake i učinile taj prijelaz sigurnim od naleta automobila. I majke s djecom, i bake s cekerima, i djedovi sa štapom, i šaneri sa cigaretom u ustima, svi su na zebri jednako zaštićeni. Štiti ih iscrtana zona, a iza te zone stoji zakon. Onaj zakon koji lijepo kaže da svaki nalet automobila na zebru, pogotovo u trenutku zelenog svjetla za pješake, ima biti kažnjivo djelo višegodišnjom kaznom zatvora. Da ne duljim i ne ulazim u detalje, zebra je zapravo planirana zona komfora. Sigurna kuća za pješake.

Kako je do zebre došlo? Nije teško shvatiti, još u pionirskim danima automobilske priče, pješaci su išli posvuda. Navikli se čuvati konja i kočije, oni su milili svuda k'o mravi. Pogledajte stare snimke ili fotografije, sve će vam se samo kazati. No, kako su se automobili ubrzano množili, pa postajali brži i ubojitiji, pješaci su počeli ginuti k'o muhe. Onda se netko mudar, ne kod nas, naravno, dosjetio kako bi se promet mogao lijepo regulirati tako što pješake pozoveš na pločnik, auta ostaviš na cesti, a pješacima dadneš mogućnost prijelaza na strogo određenim mjestima. I ostavljena je minimalna mogućnost da netko samovoljom, nemarom ili bezobrazlukom napravi kaos!

A pješak k'o pješak. Bio on Nijemac, Rus, Amerikanac, Francuz, Dalmatinac ili Hercegovac, malo mu je teško palo ograničavanje slobode kretanja. Sa širokog polja svelo ga na uske prelaze, cestu pretvorilo u neprelaznu rijeku, a njemu nacrtalo mostove na toj rijeci i uvjerilo ga da je sve ostalo ponor s vodom! I, naravno, pješak se joguni, buni, gunđa, neće kuda mu ovi govore da ide, što oni misle tko su?

No, i zato postoji rješenje, dosjetili su se majstori i toga. Staviš policajca da nadgleda kuda pješaci idu i taj policajac kažnjava one koji prkose – i gle čuda! Ubrzo se i Nijemac i Rus i Amerikanac, nakon toga čak i Dalmatinac, naviknuše na pješačke prijelaze, jer novčana kazna je univerzalni jezik. Svi ga razumiju.  Svi su shvatili da je zarad sigurnosti, sreće i dugog života, puno bolje forsirati cestu tamo gdje je označeno. A i dobro je za džep. Samo se Hercegovac pravi mutav. Samo se Hercegovac još pravi da je Tarzan, gospodar džungle.

Zapravo, nije Hercegovac puno drugačiji od ovih drugih, nije ni bolji, a ni lošiji, samo je, brate, malo zapušten. Malo previše. Izgubio je osjećaj da bi ga netko mogao kazniti za prijelaz preko ceste gdje se njemu ona stvar digne. Izgubio je osjećaj čemu služe zebre i općenito pravila i znakovi u prometu. Tarzanu je džungla dom. Nije više dečko s asfalta, dalo mu za pravo da sam stvara i tumači pravila. Svoja pravila.

Policajca ovdje nema, a često nema ni zebri, odnosno bile su, ali su nestale. I kad se pojave, traju kratko. A sve i da ih ima, kao što znamo da ih ima, samo treba malo bolje pogledati, tko ga to tjera da prelazi cestu gdje su semafori i zebre, kad je puno jednostavnije i lakše tamo gdje je on naumio? Ima li tko jači? Tko je taj tko bi da tlači?

Možda bi Hercegovac, poglavito Mostarac, i prelazio cestu na zebri da su ga na to natjerali. Odnosno naučili. Lijepim metodama, a i onim malo manje lijepim. Međutim, ne tjera te nitko. Čak što više, zebre nam služe u većini slučajeva kao brzohlapeći dekor, kao neko nužno zlo. Kao, eto, red je da tu budu, a hoćeš li ti prelaziti preko njih, to je tvoja stvar. U toj igri „jeboludzbunjenog“ sudjeluje cijela mostarska kotlina, odnosno, kako se to popularno kaže – šira društvena zajednica.

Nadležni kao fol nacrtaju zebre, ali nakon toga nikoga od njih nije briga koliko ih ljudi uopće koriste. Policija, umjesto da pokupi živu lovu, pokažnjava svakog živog i uvede red (ne zaboravimo, i usput spasi pokoji život) uglavnom igra igru nevidljivog čovjeka. Ljudima je ovdje prepušteno na osobni izbor & lični prohtjev hoće li ili neće na zebru – i ljudi će, naravno, u takvoj labavoj situaciji ulicu prelaziti u standardnom mostarskom slobodnom stilu. A taj slobodni stil uglavnom ima nekoliko varijanti i sve su mimo zakona i normi, ali to nema tko kazniti i napraviti od nas Nijemca. Zato smo mi ljudi koji su podijeljeni na one koji poštuju i one koji ne poštuju pravila. Na zebri se vidi. I pored zebre, naravno, kakvo je ovo društvo, i koliko smo, nažalost, kapacitet da sami nešto pokrenemo.

Vratimo se načas i nadležnima. Osim nekih novoizgrađenih gradskih dionica, kružnih tokova, s kojima smo dobili nove pješačke prijelaze, kako je moguće da godinama nitko nije bio u stanju uvidjeti da zebre na mnogim mostarskim cestama nisu ni logične, a ni adekvatne? Kako je moguće da netko nije revidirao staro i, u skladu s novoizgrađenim objektima, i stanjem na terenu, povukao zebre tamo gdje je posve logično da postoji potreba za prijelazom?

Živim u Vukovarskoj, koja je očiti primjer kako se ne ide u skladu s vremenom. Barem tri zebre nedostaju, jedan čitav komplet zebri na potezu Vitalis – Oil AC, a nedostaju barem još dvije, jedna prema Ice Baru, i jedna na ulazu u naselje kod City Hotela. No, bez obzira na beiscrtane zebre raja uporno već godinama prelazi cestu tu gdje ih nema, jer je najlogičnije. Postojeće zebre u toj ulici, pogađate, loše su izvedene i prilično pogibeljno konstruirane. A to je samo jedna ulica. U mnogim ulicama Mostara bi se novim zebrama uljudio promet, a samo mjesec dana pozorništva donijelo bi plaće svim zaposlenima u MUP-u. Garantirano!

Kažu kako se sve velike stvari mogu objasniti na jednostavne načine. Eto, tako i naše zebre objašnjavaju zašto nam je sve ovako – nitko ne radi svoj posao kako treba, pa se zato međusobno i toleriramo. Zato mašemo u zahvali vozačima koji su nam stali, a mi pretrčavamo zebru poput afričkih antilopa. Nadležni rade ofrlje, zaduženi za crtanje pogotovo, vizije i praćenja situacije nema, policija ne radi preventivno, a i pješaci uživaju u neograničenoj slobodi kretanja. Jer u čitavom ovom „luft“ sustavu i njima je pripalo malo tog slobodarskog kolača. Malo, ali ga obilato koriste. Odnosno, koristimo, jer nemalo puta sam sebe uhvatim kako refleksno krenem u prelaz ceste gdje ne bih trebao.

Ali eto, nakon svega, što reći nego da ovdje na zebri i možeš pronaći još samo one koji znaju da promjena nabolje kreće od samog sebe. One koji su nekako naviknuli i ne daju naviku nikome! One koji guraju kolica s djetetom. I one koji broje korake na pametnom satu. Jer preko zebre se uvijek nabaci koji korak više u odnosu na prelazak ceste slobodnim mostarskim stilom. Zebra je, stari je to mostarski kanon, oduvijek bila duža i nepotrebnija ruta. Nju su koristili samo papci. Pravi pain in the ass.

Tko zna, možda će nas baš ti pametni satovi promijeniti. Zato se, možda, i zovu pametnima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.