Sve naše maske i sva naša bol

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je ovo drugačiji svijet, da je ovo drugačiji grad, da smo mi drugačiji ljudi - i da nije kako nije, možda bi već sutra dobio ulicu sa svojim imenom. No, u ovom svijetu, ovom gradu, među ovim ljudima, siguran sam kako se to neće dogoditi. Sažvakao je Mostar mnoge dobre, pa ih onda ispljunuo i ne okrenuvši se za njima, nesvjestan da, baš poput one ljute guje iz debelih knjiga, čitavo vrijeme ždere svoj rep i pljuje daleko od sebe ono što zapravo jest.

Mostarske ulice prazne su svojih velikana, ma koliko naizgled neki maleni bili. Prazne su ovdje ulice  ljudi koji su mogli što drugi nisu – vrijediti gdje je bolje da šutiš, izdignuti se gdje te stalno vraćaju u blato, biti bolji nego su ti namijenili da ćeš biti – i pritom još valjati većini.

Teško je u Mostaru biti Mostarac. Izvalio je tu rečenicu naizgled ničim izazvan jedne tople mostarske večeri Zoran Kostić – Cane. Stari Partibrejker, ne sumnjam u njegov intelekt i mogućnost duboke prosudbe. Kao sabljom s nebesa prekinuo je tom rečenicom kirurški precizno neku klasičnu ispraznu fanovsku spiku, kakvih ima na lopate poslije uspješnog koncerta, i zagledan u mostarska svjetla, ona koja su okruživala Kantarevac, uronio u našu suštinu.

Narednih petnaest minuta odgovarao sam na njegova veoma ozbiljna pitanja o ovdašnjim turbulentnim godinama. Svidjelo mu se kad sam mu rekao kako ima onaj trik, onaj kad majstor povuče naglo stolnjak, a sve čaše i tanjuri ostanu na mjestu. I kad sam rekao da je kod nas majstor bio trapav i grub. I sve mu se polupalo.

Pitao je jer je dosta toga već znao, slušao je sve pozorno – i na kraju, kad sam već počeo smrdjeti sam sebi, prolazeći opet kroz sve što sam zakopao tamo, dalje iza sebe, samo procijedio jednu rečenicu.

U, brate, od toga može 'se rikne!

Ne znam je li tada već pogledao onaj dokumentarac o jednoj ovdašnjoj sudbini, nadrealan primjer grube kirurške igre odvajanja srdaca, koju samo neupućen ili ohol može shvatiti tek sudbinom, odnosno tragedijom samo jedne obitelji. Koju samo hermetički zatvoren može shvatiti kao ne i svoju tragediju. Koju samo u strahu od samog sebe može ne shvatiti kao neodvojivi dio i vlastite priče.

Od toga može da se rikne. Može, dabome. I mnogi su ovdje otišli na onaj svijet, naoko iznenada, noseći taj teret koji bi iznenada učinio overload. Teret koji bi mnogima bio prevelik i predug, pa da ga i jednu minutu nose. I kad za čovjeka kažu da je, šteta, umro mlad, obično ne znaju koliko su dugi bili njegovi nizovi trenutaka s kojima treba živjeti, ti naizgled beskrajni milijuni minuta.

Jedna po jedna. Kao da nekome gore nije dosta. Kao da nekome ovdje nije jasno. Nakon svega.

Da je ovo drugačiji svijet, da je ovo drugačiji grad, da smo drugačiji ljudi – i da nije kako nije, možda bi već sutra dobio ulicu sa svojim imenom. A neće. Na tablama će i dalje stajati nepoznat netko, dalek netko, možda i nepostojeći netko.

Nema ovdje mjesta na tabli za tužnog klauna koji je punio srca djeci, a u vlastitom imao prazninu veliku poput kanjona, nema mjesta za meku dušu koju ni tvrde vode nisu učinile đon obrazom, nema mjesta za onoga koji je popio metak radi nas i čitavo vrijeme ga žvakao za nas. I za razliku od Mostara, koji sažvaće i pljune, on ga je žvakao do zadnjeg momenta. Pokazujući i tom Mostaru kako se to radi. Kako to treba.

I činio je to do overloada. Do trenutka kad je teret došao po svoje.

Ako ste se ikada pitali tko je onaj Balaševićev čovek sa mjesecom u očima, u ovom gradu gdje mnoge maske i dalje kriju bol, ako bi malo bolje pogledali, ako niste okrenuli glavu ili odmahnuli rukom, mogli ste ga vidjeti. Bio je dio nas, i bio je mi, ma koliko neki šutjeli o tome. I to je znao i Cane. Stari Partibrejker, gledajući duboko u onu toplu mostarsku noć. U ona svjetla koja iza sjaja imaju još nešto. Neki mrak.

Učinio je Zoka svojim odlaskom nemoguće. I ova i ona strana, i navijači ovog i onog kluba, i pripadnici ove i one vojske, na trenutak su postali jedinstveni.

Na vijest o smrti Zorana Zoke Lakete, svi su stali kao jedan, ošinuti tim surovim trenutkom istine. Upoznali su ga ovako ili onako, gledali su ga odozgo ili odozdo, ali svi su jučer imali samo jednu riječ. Istu.

I načas, kao da sam vidio Mostar koji ne ždere svoj vlastiti rep, koji ne pljuje svoju suštinu – i kao da sam na trenutak vidio kako svjetla u ovom gradu drugačije svijetle. Nekako iskrenije nego inače. Kao da je bitno konačno odvojeno od nebitnog.

Ne, neće Zoka dobiti ulicu. Jer mi ćemo već sutra zaboraviti kako je postojao taj jedan trenutak u kojem smo načas bili slobodni. I taj jedan čovjek koji je mrak gutao zbog svih nas. I vraćao nam svjetlost, makar s mjesecom u očima.

I vratit ćemo se svojim ulicama koje nisu naše. I svojim b.b. adresama. Blijedo bijelim životima. Do trenutka dok overload ne dođe po svoje.

A znam da i vi nosite teret, da ispod te maske čuči usamljeni, tužni klaun. Znam da su osmijesi i tapšanja fejk. Znam da je teret nekad zbilja nepodnošljiv. A znam, nažalost,  i da nema više Zoke da preuzme za vas taj višak.

Od jučer ćete se morati snaći sami.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.