Čekajući da sistem opet sam od sebe padne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Treba shvatiti naše ljude. Nemaju oni iskustva sa građanskim buntom. Nekako ih je natentalo početkom devedesetih da se okupljaju po onim stranačkim skupovima i ruše sistem, ali, brat bratu, sistem se više sam od sebe urušio, nego što ga je masa oborila. Dokaz za to je da je, poput zombija, sistem vrlo brzo uskrsnuo, samo pod drugim znamenjem, a masa ni da bekne. Dobro, bio je rat i strah koji ga je pokrenuo, ali vrlo brzo je splasnula izoštrenost ovdašnjih čula, pa se čvrsta masa pretvorila u plastelin i tako, eto, već previše ljeta uludo prođe.

Refleksna radnja – šuti i trpi!

Treba shvatiti naše ljude. Oni se lože samo kad im objasniš da im opasnost prijeti od susjeda. Strahom od drugih, po principu „ako ne glasaš za nas, eto njiha“, još uvijek možeš ovdje nešto i učiniti. S drugim upozorenjima možeš samo ispasti smiješan. Još uvijek nisu naši ljudi skužili da opasnost može doći i od, recimo,  smeća. Smeće je, je l', ona stvar koju baciš čim dalje od sebe, u kontejner, ako nije već popunjen.

Ako jest, onda baciš pored kontejnera, a ako je i to popunjeno, kao što često jest slučaj, onda smeće baciš gdje stigneš. Teško je nekome od naših objasniti da to smeće, pogotovo ako je puno kemije i medicinskog otpada, k'o bumerang može udariti na tebe i tvoje najmilije jače od bilo kojeg susjeda opasnih namjera. Ili, još gore, sporo i ubitačno, baš kao osveta, jelo koje se servira hladno.

Rak rana i tužna sudba

Tu foru sa jelom koje se servira hladno znamo iz filmova. Tarantino ju je proslavio. Ona znači da je osveta najslađa kad je onaj kojem se želiš osvetiti zaboravi. Kad je najsigurniji da je svaka opasnost prošla. Tako i mi sa smećem.

Rado ćemo reći da nas, jeb'o te život, stranci truju avionima iz zraka, da nam siju rak. Namjerno. Da nam svjetska vlada u sjeni, korporacije, ljudi gušteri, zajedno putem onih chemtrailsa, GMO-a, cjepiva i tko zna čega sve ne, jebu i rod i porod.

A to što su svakakvi naši odlagali godinama i još uvijek odlažu medicinski otpad, lijekove isteklog roka trajanja, mrtve životinje, pa i ponekog čovjeka u jame, vrtače i vode oko grada – to ništa. Rak nam dolazi odnekud, s nebesa je najlakše, gdje ćeš reći da je od nas samih.

Demokracija je ovdje priručnik u neotpakiranom celofanu

Treba shvatiti naše ljude. Oni ne kuže što je to demokracija. Ne kuže što su prava i obveze. A kako će i kužiti kad demokraciju nikad nisu ni imali. A prava traže, ako može ikako bez obveza. Živjeli smo u jednopartijskom sustavu toliko godina. I nakon što se on, rekli smo, urušio izvana i sam od sebe, mi smo ga  samo kokošarski, kad je već pao, izudarali nogama po bubrezima, izbunarili po džepovima i objesili kao da je tuđi, a ne naš.

Nakon toga smo k'o fol prigrlili demokraciju, samo da bi u ovoj imitaciji države dobili tri klonirane partije umjesto jedne i plebiscitarno glasali za naše. Princip je ostao isti, samo su nijanse drukčije, a zemlja manja i više isparcelizirana. Za svaki narod dobili smo po jednu partiju, uz još neke stranke koje uglavnom, k'o Bogoljub Šaulić, da ime glumca ne spominjem, da mi ne kvari kolumnu, statiraju u kukuruzu i daju lažnu sliku da imaš nekakav izbor. Skupa sa strancima koji nam tu šaradu žele učiniti spektaklom.

Luđačka košulja, ali markirana

Treba shvatiti ove ljude. To što je netko od nas ovdje umislio da je građanski aktivizam normalna stvar , a borba za prava građana sasvim opravdana i svrsishodna,  rezultat je više gledanja previše filmova poput Erin Brockovich, nego stvarne tradicije naše borbe za bolje sutra. Ovdje svi prvoborci završavaju tužno, ostavljeni i izdani od mase, ismijani poput kmeta Simana, Španaca  ili Safeta Sušića (Ne sam, Safete!), a čak i ako nekako pregrme borbu i prežive prve godine pobjede, uskoro ih zaskoče i u zapećak gurnu razni karijeristi koji se ne stide ničega.

Treba, opet, shvatiti naše ljude. Žive u uzbudljivim vremenima, nije im dosadno kao Šveđanima, koji se brinu, u čitavoj toj dosadi od neuzbudljivog života, o reciklaži i ekološkim normama. U Švedskoj su svako malo izbori, pa je vlastima jako stalo da ostave dojam kod građana. Da građani ne bi vlast sutra predali opoziciji. U nas izbora nema, pa boli nekoga kurac što građani misle, pa sve da misle kako mogu nekoga sutra smijeniti! Ne može. Nema. Dojam kod građana? Ma, haj'te, molim vas! Koga zaboli neka stvar za dojam?

Zakona ima, po potrebi i kako kome

Treba shvatiti naše ljude. Imaju jak osjećaj kako ovdje zakona nema. Stoga i njih zaboli kurac za sve. Kakav narod, takva vlast – i obratno! Kradu oni, ali krade i narod. Oni ne poštuju zakone, ali ne poštuje ni narod. Gledam ih svaki dan kako se ne vežu, kako grade što hoće, kako kopaju gdje im se digne, kako buše kad misle da je njima najlakše, jednostavno se ne plaše nikoga. Ni zakona, a ni vlasti. Vlast i narod, za one koji još nisu progledali,  žive u simbiozi kao onaj nilski konj s Discoveryja i one ptice koje jašu po njemu i kljucaju mu kukce s leđa. Još ga i češkaju kljucajući.

Živimo u društvu obostranog boli me kurac. Iako, zakona ima, malo tko za njih zbilja mari. Evo, uhitilo Edu, po zakonu, jer je uporno ostavljao smeće na javnu površinu. Pred Gradsku vijećnicu. I odrezalo mu 200 KM. Da je stvarno zakon i pravda, da o javnom interesu ne govorimo, Grad bi se sutra obogatio kažnjavajući tako građane koji istresaju smeće na javnu površinu.

Hoćemo li?  Hoć…nećemo!

Koliko je raspuštenih, bezobraznih i „zaboli me“ stanovnika ovog grada,  ne bi Mostaru trebali ni saudijski, ni europski krediti, a prijestolnica kulture bio bi sam za sebe. Kupali bi se u lovi kolimo smo zreli za kažnjavanja. U jednom danu bi neki  pojedinci morali platiti i po milju maraka koliko samo smeća hitnu na javnu površinu. Ali, vidite, zakon ne postoji kod nas tako. On, k'o Trebižat, ponekad izroni, a ponekad baš i ne. Ovisi o tome kome kada zatreba.

Isto kao što je Edo izronio samo da bi potvrdio ovo što pišem. Naši ljudi kao nešto bi, ali samo da nisu prvi, pa ni među prvih stotinu. De ti Edo. Care. Legendo. Uz tebe smo. Čekaju, valjda, da opet sistem padne sa strane i sam od sebe. A to ti je bilo jednom i tko zna kad opet, care moj. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.