Grbavac crkve u Ljutom Dolcu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Obitelji koje znaju svoje porijeklo do unatrag dva ili tri stoljeća obično imaju i nekoliko prepoznatljivih obilježja. Tako moja obitelj vuče porijeklo od stanovitog Bože, sina Nikolina, iz 19. stoljeća. Čak i da Boža nije upisan u raznim primorskim arhivima, nekako bi sjećanje već ostalo. Pravoslavni dio moje obitelji slavi za Crnogorce značajnu slavu, a u arhivima ćete pronaći i obiteljski grb koji u epskoj priči pomalo uljepšava obiteljsku prošlost.

Dakle, sudeći prema našem obiteljskom znaku, Boža Nikolin iako je bio u vojnoj službi vladarske loze Petrovića, imao kneževsku titulu, doživio je ipak duboku starost. Da, sve to piše na obiteljskom grbu, posebno biranim heraldičkim znakovljem. Kako jedan vrsni borac doživi duboku starost, jasno je iz obiteljske ptičurine, što bi rekao Čerkuč. Naime, mi se kitimo sivim (srebrnim) sokolom, a iako ta ptica ima dojmljiv položaj u hranidbenom lancu zemlje humske, zapravo je znak poduzetnika – dakle uspješnog zemljoposjednika. Sličan znak ćete pronaći na brojnim drugim domaćim obiteljima, prefiks kara (u nas pogrešno tumačen crni) znači doslovce "zemlja, prašina".

Iz našeg obiteljskog grba može se još štošta iščitati, primjerice da je Boža Nikolin bio naklonjeniji grčkoj (pravoslavnoj) crkvi, ali istodobno da se tradicijom smatrao zapadnjakom. Naime, simboli poput krune i križa su tipično latinske naravi, s izostankom bizantskih obilježja, dok su i ocila (jedini simbol pravoslavlja na grbu) kontrastne modre boje. Plave nijanse na starim grbovima, zbog iznimno teške proizvodnje, označavaju plemstvo – pa ili je Boža prigrlio pravoslavlje radi titule, tako uobičajeno na Balkanu, ili je to označilo neki transfer od grčke prema srpskoj crkvi. Je li, ipak je tu i sokol, značka čovjeka sposobnog da se aktivno izbori za status.

Što se nas potomaka Bože Nikolina tiče, međusobno se slabo doživljavamo, a većina nas je sklona umjetnosti ili društvenim službama, znanosti... I godinama pomno analiziram sve Božoviće koje upoznam, svi imamo jednu nepogrešivu obiteljsku crtu, naglašenu čeonu kost koja nam je u genima ostala možda još od neandertalaca, zbog koje smo vjerojatno svi sposobni ići glavom kroz zid (a isto toliko smo i tvrdoglavi). Osim tih detalja, niti imamo neke obiteljske susrete, niti se međusobno družimo, samo eto ponekad naglasimo to svoje prepoznatljivo 'čojstvo' kad se sretnemo u nekoliko zemalja gdje smo se posljednjih stoljeća raselili.

Skorojevićka

Kažu da kad nešto nemaš, žudiš za tim, a kad nabaviš, nije ti više toliko napeto. Tako je, izgleda, i s obiteljskim znakovljem. Kada sam se pripremao za ovaj tekst, primijetio sam da hercegovačke obitelji uistinu dobro poznaju svoje korijene, bilo da su bili neki uspješni majstori, zemljoradnici, ili niže plemstvo. Isto sam tako saznao da većina nas čije se obitelji raspoznaju unatrag par stoljeća imamo dvije zajedničke osobine: ne pogađa nas obiteljsko naslijeđe kao britansku krunu, smatramo se domesticus primjercima, a i škrti smo na potomstvu, stoljeća odgoja valjda čine svoje. Stoga vjerojatno polagano izumiremo.

Budući da stare obitelji izumiru, je li, logično je da mnogi homo novus (čitaj skorojević) pokušava popuniti upražnjena mjesta na čelu naroda ili lokalne zajednice. Heraldika je oduvijek prepoznavala  takve primjere, tako u opsežnim opisima simbola obiteljskog naslijeđa danas imate klasično perje orlova i paunova, ali jednako tako i nojeva. Isto tako ćete naći simbole poput standardnih klasičnih zvijeri, orlove, sokolove, čaplje, vukove, pijetlove, ali i neke sasvim suvremene motive poput papagaja ili pčele. Pčela je, primjerice, simbol industrijalca i novijeg je datuma.

Moram naglasiti kako je želja i potreba da imaš obiteljski grb jednako razumljiva kao i sebična potreba da se na društvenoj ljestvici popneš što više. Istina, svaki narodni vođa u jednom trenutku je preuzeo na sebe odgovornost da kaže: 'ovo više ne može ovako', ali ako ta priča potraje, a najčešće traje, svi se ti narodni vođe pretvore u gospodu Glembajeve – društvenu dekadenciju i neukusno i presporo izumiranje.

Tako dolazimo i do našeg ovotjednog neslavnog Grbavca. Nekada prije tri desetljeća HDZ je ponosno stao na branik domovine, opstojnosti, digniteta hrvatskog naroda... prije dva desetljeća preuzeli su na sebe odgovornost izgradnje civilnog društva pod bremenom poraća. A prije jednog desetljeća voditeljsku palicu preuzeo je poduzetni Dragan. Malo po malo, Dragan se izborio sa svim drugim viteškim pretendentima na mjesto prvoga, počevši od Lijanovića pa sve do raznih izazivača koji su svi danas ili dio HNS-a ili su nestali s političke scene. Eufemizam je to od riječi – poraženi.

Priča o obiteljskom grbu počela je vjerojatno kao kumovska šala negdje na nekoj pijanci i mic po mic, pretvorila se vjerojatno u bolni prikaz koliko je Dragana pogodio sindrom gospode Glembajevi, otužno propadanje društvenog statusa dok jednom neki klinac ne drekne da je car gol!

Važno je imat 'ticu

Tvrtka Heraldic, od koje je naručena izrada obiteljskog obilježja službeno poznatog kao građanski grb, mora se priznati, vrhunski je odradila svoj posao. Draganov grb uopće se ne razlikuje dizajnom i simbolikom od grbova kakve moji prijatelji s grbovima imaju.

Tu je sve, ptičurina, čak i ekstra živina za pojačan dojam, tu su znaci tradicije, nacionalne i vjerske boje, tu je, dakle, čitava pozadinska priča. Tu se kumovske šale završavaju i počinje vjerojatno samo glavobolja za Dragana.

Naime, Dragan je realno prvi i posljednji nosač ovog grba. Budući da je riječ o patrijarhalnom simbolu moći, ne ističe se u ženskoj liniji i kroz dvije generacije razvodnit će se, a eventualna izvanbračna djeca se više ne mogu naknadno uvesti u lozu kao u ranijim stoljećima. Ako vam treba primjer, osobno poznajem posljednje članove poznate plemićke obitelji Ratkay i mada se u njihovom odgoju i obrazovanju osjeća duga tradicija prestiža, taj neki damski i gospodski stav u življenju, ni po čemu drugom ne biste znali da je riječ o potomcima plemića. Čak ne nose ni prezime svojih predaka.

Drugo, onaj tko je naručio izradu tog grba očito ima neke zablude o životu, naslijeđu, narodu, tradiciji... Je li, da ga ne imenujem ovdje.

Naime, Draganov grb krije nekoliko neoprostivih grešaka, a koje se ne mogu pripisati ni Draganu ni tvrtki koja je izradila ovo obilježje, već naručiocu.

Šahovnica i latinski križ u bojama zemlje Huma su nedvojbeni, prepoznatljivi s udaljenosti. Štit je znak odnosa s javnošću HDZ-a, godinama nas uvjeravaju da su na braniku hrvatskog naroda. Bodež u lavovskoj šapi/ruci, i to je čak i donekle opravdano, naime, bodež je simbol da se osoba sama izborila za društveni status, a Draganu se definitivno ne može poreći da to nije napravio. Bodež u ruci označava poduzetnost (sjetite se samo Tvrtkova grba, sablja u ruci znači upravo to, da se za kraljevsku titulu sam izborio). Ovaj detalj već je naznaka svega onoga krivoga što predstavlja ovaj grb, a samo se sjetite Sokola i u novije vrijeme Aluminija i već vam je jasno zašto je bodež baš u šapi/ruci.

Tko se kiti tuđim perjem?

Sve ostalo na ovom grbu je porazno za bosanskohercegovačke Hrvate i ravno uvredi digniteta i dostojanstva. Donji dio štita je plavi, rekoh da je zbog kompliciranog procesa proizvodnje plave farbe ovo smatrano vladarskim obilježjem. Netko je, je li, i na mome obiteljskom grbu sarkastično stavio plava ocila, što Boža Nikolin svojedobno nije prepoznao kao šprdnju, ono tipa za sto lira u sto vira.

Osim plave boje, neprikladne građanskom grbu u ovom smislu, na štitu je i zlatni lav – obilježje koje u heraldici znači doslovno najplemenitiji među plemenitašima. Čak i da je u pitanju PR HDZ-a, ovo je blago pretjerano poput inzistiranja na nazivu 'predsjedniče' svih redom nižih podanika prvog među bh. Hrvatima.

Ali preostali detalji su čista uvreda Hrvatima. Iznad štita je viteška kaciga, i to ne bilo kakva. Kaciga otvorenog lica je isključivi simbol kralja, svi niži podanici imaju zatvorenu kacigu, takozvanu kneževsku. Dalje, tu je ptičurina iznad grba. Orao, još jedan simbol kraljevskog statusa, pogotovo njegov smještaj na vrhu, koji naglašava rojalitet nositelja.

Ali jedan detalj, koji sam i osobno protumačio kao uvredu, ostavljam za kraj. Naime, u heraldici je pero vrlo bitan simbol. Jedno pero označava neizravnu vezu s kraljevskom obitelji, netko od manje važnih članova obitelji se vjenčao s nekim iz kraljevske obitelji. Moj obiteljski grb to nema, što naravno, označava da smo niže plemstvo, Njegošu bitno po drugim kriterijima osim krvnih. Tipa, uzgojem goveda i krmadi.

Tri pera (primijetite kako se samo neparni brojevi koriste) označavaju izravno srodstvo nositelja grba s kraljevskom obitelji. U Dragana su tri pera. Dakle, ili je Dragan dosad nepoznati potomak Tomaševića, Kotromanića, Kosača, za kojega nismo znali, koji je ostao skriven u širokobriškim selima, ili nam svima vrijeđa dostojanstvo.

Sindrom Glembajevih – to ti je kad si toliko dugo elita da se okružiš krajnjim budalama. A posljednjih godina mi samo gledamo te tragove dekadencije koji se ovijaju oko HDZ-a i Dragana, od pada industrije pod zaštitom poduzetnog i sposobnog bodeža u lavljoj ruci/šapi, preko markice za samoreklamiranje, do krajnje uvrede hrvatskom dostojanstvu u BiH – tri pera na grbu. Sve je očitije kako je Hrvatima u BiH prijeko potrebna ozbiljna čistka, pa ili da se Dragan otarasi budala kojima se okružio, ili da mi njih ne okružujemo više na izborima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.