Lockdowniraj me nježno!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Njemačka i Francuska su nešto kao Messi i Ronaldo u najboljim danima. U njih se gleda, njihovi potezi se slave i kopiraju. Nema sumnje kako će nakon njihove objave novog lockdowna (mada nije strašan kako na prvu izgleda) svi ostali krenuti zijevati za njima.

A mi? Što ćemo mi? Jadna i napaćena Bosna i Hercegovina, rastegnuta između desetak nivoa i nadležnosti, vjerojatno će opet reagirati manje unisono nego čitava EU, sa svim svojim manama i vrlinama. Svaki kanton (hrv.: županija) reagirat će ovisno o odnosu političkih snaga i razumu vlasti. Vjerojatno nam opet, kako dani budu prolazili, slijede nove i nove mjere, sve praćene psovkama i nevjericom.

Jer, već proljetos je korona pokazala koliko je Bosna i Hercegovina država, a koliko tek šator koji skriva cirkus neviđenih razmjera, tromi sustav koji je tu radi sebe samog, ispresijecan granicama kao u onom skeču Nadrealista u kojoj su uspostavili koridor između male sobe i hodnika, dok je WC potpuno izvan kontrole.

Proljetos je bilo lakše glumiti vlast i donositi mjere, jer je postojao strah. Strah od smrtonosnog virusa, zvali smo ga pošast, očistio je učas naše ulice, ušao nam sazad i svaki dan vezao čitave obitelji za televizore, uz živi program i live praćenje koje je otkrivalo kako je u Kalesiji jedan, a u Goraždu čak dva zaražena.

Ove jeseni straha nema. Raja čeka na drive-in testiranje kao da čeka hamburger, doner ili ćevape, a ostali se nadaju da će i kod njih, kao i kod većine, ako već nisu prehodali bez da su išta osjetili, virus pokazati lice kroz par dana niske temperature i malo kašlja.  Znači, od svih onih priča o smrtononsnom virusu, od svih onih apokaliptičnih scena koje su nas mjesecima pratile kao ilustracija svake vijesti o njemu, na kraju se sve svelo na ono što bi u Mostaru rekli – normala, brato.

Uzalud im sad govoriš da i dalje nemaju pojma koliko pogan i razoran može biti, stanje šoka i straha kod ljudi u ovoj zemlji daleko je iza nas – i država je ostavljena da bez tog straha - saveznika kreira nešto nalik na novi lockdown. Ako ne zbog sebe, morat će ga kreirati zbog Messija i Ronalda.

I, kako će izgledati taj naš igrač zarobljen zauvijek u kaljuži domaće lige? Što ćemo sad, kad frau Angela kaže – zatvorit ćemo sve, ali škole moraju raditi!? Zbog mentalnog i socijalnog zdravlja djece i mladih Njemačka će učiniti sve da školske institucije rade, a kod nas ih bili spremni zatvoriti prije ugostiteljskih objekata?

Bili su uvjereni kako će škole ionako prijeći na online nastavu čim prije, najkasnije za par tjedana, i kako se tu ne treba previše davati u pripremama. Računali su da će strah roditelja za zdravlje djece biti presudan da na prvi mig sve opet ode „pod ključ“. Računali su i računaju i daljekako studenti ionako postoje samo da bi plaćali, pa mogu znanje usvajati i preko Zooma. Što je, pouzdano znam, patnja i za profesora koji želi dati znanje i za studenta koji ga želi primiti. No, jesmo li zbog znanja uopće tu?

Kad smo već kod ugostiteljskih objekata, zna li se išta, postoji li kod nas neki spreman paket mjera koji će, čim zatvore lokale ljudima (a hoće ako će pokušati uraditi bilo što nalik na lockdown a la Angela) istim tim vlasnicima kompenzirati štetu a la Angela? Postoji li kod nas 75 posto od prošlogodišnjeg prometa u istom ovom mjesecu? Ili će se opet pomoć dijeliti po nekoj imaginarnoj zasluzi i vezama?

Postoji li kod nas država, entitet, županija ili općina koja će poslati ugostitelje na prinudni odmor, ali će im novčanom kompenzacijom taj mjesec ili dva učiniti nevjerojatno ugodno provedenim vremenom, kad će konačno upoznati obitelj, smiriti živce i odmoriti kao ljudi, ne samo oni, nego i njihovi radnici? Ili će država opet praktično tjerati i tolerirati da se radnike pošalje na „socijalu“ uz prigodne otkaze od kojih nitko u konačnici nema koristi i koji uz dozu neizvjesnosti opet konobare, kuhare i šankere stavlja u poziciju brodolomaca na pučini? I ne samo njih, mi smo na brodu koji je, poput Ukletog Holandeza, odavno prepušten lutanju bespućima uzburkanih voda.

Opet se referiram na dugo, toplo ljeto, koje je naš hvaljeni aparat proveo razvezujući kravate po svatovima, umjesto da steže kaiš planirajući jesen. Jer samo naivni mogli su pomisliti da će jesen proći bezbrižno, samo neodgovorni su mogli reći da će o tome kad to dođe. No, znate kako već ide, dok Messi i Ronaldo treniraju vrijedno i svako malo bruse već izbrušene poteze, dok Francuska i Njemačka znaju što će i kako će, naš maleni vječni talent, gleda to iz perspektive domaće lige i kaže – Ma, dignut ćemo opet neki kredit MMF-a, a narod se vazda snalazio, pa će se i ovaj put snaći.

Jer nije u pitanju više virus, prošli put sam rekao kako je danas potpuno nevažno vjerujete li u njega ili ne, u pitanju je čitava postavka sustava. I socijalnog i zdravstvenog i mirovinskog i svakog drugog!

Moguće je da Njemačka i Francuska u isto vrijeme s lockdownom neprimjetno i iza kulisa mijenjaju neka pravila igre, redefiniraju i prozračuju, na osnovu njega pomjeraju namještaj koji dugo stoji na istom mjestu, odbacuju nagomilane stvari po stanu, ali zašto mi svaki put moramo biti pasivni promatrači i tukci koji gledaju što drugi čine i samo nemušto prepisuju? Čemu imamo tako brojan sustav pun raznih agencija, ministarstava, radnih skupina i ljude na budžetu koji bi, ako ništa, i sami trebali nešto znati o svemu ovome, pa i nas povesti u neko raspremanje?

Ne, mi ćemo i dalje blenuti u svjetla reflektora dalekih stadiona, diviti se potezima GOAT-a ili ih komentirati, izabrati  stranu u vječnoj raspravi tko je bolji, Messi ili Ronaldo, PSG ili Bayern,a onda probati oponašati isto udarajući loptom o  jedan te isti oronuli zid. Ne shvaćajući da se prvak postaje jasnim konceptom, zdravim temeljima i beskrajnim trudom i zalaganjem. I iznova definiranim ciljevima.

I na kraju dana, dok oni tamo broje plodove svog rada i lockdownom ciljaju nove mogućnosti,svakog dana trenirajući i postavljajući nove ciljeve kao da im nije dosta, mi ćemo ovdjezapaliti cigar, popiti ljutu, pojesti neki džank prije spavanja, zgužvati promašene listiće,zavući glavu pod smrdljivi jorgan u hladnoj i memljivoj sobi, duboko uzdahnuti i reći – jebem te živote!

Mi ćemo sve opet shvatiti kao stvar sreće, lockdown shvatiti kao još jedan šamar, kao kaznu, kao okov, kao smišljeni akt da nam se zabrani naš vrli način života. Mi nećemo ni u ovome svemu postati bolji. Nećemo usmjeriti bijes gdje zbilja treba, pa loptom srušiti onaj isti oronuli zid, početi graditi sebe kao što je Ronaldo izgradio sebe, raditi na oplemenjivanju onoga što još možemo, kao što je Messi oplemenio i nije bacio talent.

Ne brinite, ništa od toga, mi ćemo dodatno omlohaviti. Od vrha do dna. I uvijek će nam ostati otcijepljenje Republike Srpske, reset na izvorni Dayton, povratak na Republiku BiH ili hitno usvajanje Izbornog zakona. Kao trajni izgovor za sve. Tko preživi, pričat će je li se ikad išta od toga pomaklo s mjesta. Pri tom ne mislim na preživljavanje od korone. Nego od svih ostalih kroničnih bolesti od kojih bolujemo. I zbog kojih će nam novi lock biti novi down. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.