Mjeseci osam na Covidu vas nosam!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osam mjeseci smo u svemu ovome. Osam mjeseci patnje s nevidljivim protivnikom, otpočetka nazvanim smrtonosnim. Nije to sve, osam mjeseci je patnje s jednako nevidljivim sustavom, koji možda na papiru nije smrtonosan, ali ni vaš život ga baš ne zanima.

Da ga zanima, već bi se taj sustav nekako pojavio. Ipak smo na udaru neviđene i teške pandemije - i bilo je očekivati u ovih osam mjeseci, a to je jako puno i sasvim dovoljno vremena, da se sustav ne samo pokazao, nego i utegnuo k'o švicarski sat.

No, osam mjeseci kasnije nismo nimalo bolji, spremniji i komunikativniji nego na početku priče o korona pandemiji. Osam mjeseci kasnije manje se zna nego li se znalo na početku svega ovoga, a još gore od svega – manje se zna što činiti i kako se ponašati u bilo kojem mogućem scenariju razvoja situacije. Jedino sigurno je da klizimo u još jedno razdoblje restrikcija, preporuka i naredbi, ali to radimo tako diletantski, da svaki trag sustava ujedno predstavlja i pogrešan trag.

Covid 19 postoji ili ne postoji, pitaju se još uvijek neki, no složit ćemo se da za ovu priču to više nije ni bitno. Na pitanje postoji li Covid 19, čak ni sustav, čije postojanje i treba biti vezano uz davanje odgovora, odgovora na ovo pitanje nema. Jer, jedno je tu i tamo kazati kako je virus tu i smrtonosan, a drugo je ponašati se u skladu s tim.

Nažalost, bitni čimbenici sustava rado će palamuditi o smrtonosnom i opasnom virusu, a onda svojim primjerom u svakodnevici pokazati suprotno.

Osim što se osam mjeseci pozivaju građani da bježe od virusa da ne bi preopteretili sustav, prije svega onaj bolnički, sve ono što ovdje treba biti skup vlasti, stručnjaka i sposobnih zapravo je prazan skup, koji je sve pomnožio s nulom.

Prvih par mjeseci bilo je razumljivo kako će biti kaos i gungula, nije bilo razumno očekivati kako će nadležni i odgovorni povući baš najbolje poteze, ipak nam je svima ovo bilo prvi put i prilično neočekivano, ali da osam mjeseci poslije imamo veći cirkus nego u ožujku ili travnju, to je čak i za nas, koji smo navikli na svakakva sranja, previše!

Mnogi građani su se pitali dugo vremena postoji li Covid 19, ali siguran sam kako se Grad Mostar otpočetka ove koronarnije ponaša kao da virus ne postoji, jedino ako trebate nešto na jednom od šaltera, tada će vas dočekati A4 papir na vratima koji spominje koronu, s uputama kako treba čekati red.

Što se Grada i njegove uprave tiče, mogli ste, vala, i crknuti, ni počešali se ne bi, s obzirom koliko puta su se obratili javnosti. Ni da pitaju za zdravlje, ni kako ste nam svi vi, dragi naši?

Hajde, reći će kako im nije u nadležnosti i da se obratimo višoj razini. Ali su jednako od javnosti skrivali kad je i njima Covid "zašao sazad", pa su građani ispod glasa govorili kako smo gotovi, jer je, eto, izgleda ušlo i u samu Upravu. Kao kad mornari na pučini s jezom shvate da od kapetana nema ništa!

Dosta je Grada, idemo na naš zdravstveni sustav, izgubljen u kompliciranim nadležnostima i na vrat – na nos usvojenim procedurama, koje su, da skratim, dovele do toga da postoji velika mogućnost da vas osobni liječnici i još neki manje osobni zapravo liječe telefonom. Što je skoro pa ista liga kao onaj Braco što liječi pogledom. I umalo pa Milan Tarot. S tim da vam Milan Tarot može preporučiti da gledate u poster Snoop Doga dok skinutih gaća jedete juhu vilicom, ali vam sigurno nakon samo jednog poziva neće preporučiti šaku Sumameda. Za svaki slučaj.

Što nas dovodi na istu ravan k'o kad ti je baba za svaku bol u grlu davala preporuku da ti to malo plakneš rakijom.

Smiješno? Nije! Bolno je i tužno, čak i neke odlične liječnike, koji znaju, umiju i razumiju, ovaj rasklimani sustav kojeg gotovo da i nema, stavio je na vjetrometinu, uskratio im potporu i čak prepustio sudu razularene javnosti. Preuzeli su na sebe medijski metak, kojeg su trebali dobiti drugi.

Ah da, Županija (bos. i us.: Kanton) je ispočetka održavala krajnje spektakularne tiskovne konferencije Stožera, ono pod šatorom, na kojima se pokušalo odati dojam da postoji neki sustav, samo da bi se prvom prilikom, ispod pukog iščitavanja zaraženih po općinama, pokazalo da više od sustava postoji politiziranje, prešućivanje, međusobna netrpeljivost i prebacivanje odgovornosti. I kako to biva, u jednom trenutku nisi mogao najbolje razaznati – ili ti likovi ne znaju, ili ti likovi neće!? Oboje je jednako loše. Katastrofalno.

I tako je ostalo do dana današnjeg! S tim da, usprkos tome što, navodno, iz dana u dan postižemo rekorde u broju zaraženih, šatora više nema. Stožer postoji, jednako kao što za građane u Mostaru postoje povjerenici mjesnih zajednica. Kao što postoji i odgovornost nadležnih i namještenih. U svakom drugom slučaju, barem bi znali usuglasiti brojke zaraženih, a ne da sami sebe čine smiješnim. No, rekoh već, nije nimalo smiješno.

Iako se pretpostavljalo, čitav svijet je bio u tom fazonu, da će s jeseni doći drugi val, kod nas se ljeto potrošilo ni za što. Bacilo se nekoliko ključnih mjeseci k'o sto maraka na harmoniku, pustilo da ode niz hladnu Neretvu.

Pripreme? Analiza? Planiranje? Ma, kakvi! Nije se stiglo od svatova, u kojima su oni koji bi trebali biti najozbiljniji, jer im tu ozbiljnost dirigiraju funkcija i plaća, fasovali virus od kojeg su nas trebali štititi. Time se direktno pišalo po vlastoručno donesenim mjerama. Nije se pandemija ni ohladila, a već smo je neslužbeno proglasili mrtvom. I, otkud je sad opet?

Svatovima su defilirali i uglednici iz zdravstvenog sustava, da se ne lažemo. Stiskali se u stiskavac, guzali u vlakiću, distancu stavili na distancu. Svi oni koji trebaju biti prvi primjer, prvi su odmahnuli rukom. I sada se vrišti da se opet zatvorimo u kuće, da djeca idu online, da ne dođe do kolapsa zdravstvenog sustava!

Uštinite me. Možda sam prespavao, možda sam neinformiran, ali zar nam zdravstvo već godinama nije u kolapsu? I da za taj kolaps nešto baš i nisu krivi građani, osim što svaki izborni ciklus beskrajno vjeruju jednim te istim šupljacima.

Naravno da se nije imalo ozbiljan plan ni za novu školsku godinu, nadležni ili šute ili se prave blesavi, roditelji zovu jedni druge, nastavnici zovu jedni druge, svi zajedno zove jedinu udrugu koja se bavi problematikom, a da smo sustav, otpočetka bi se znalo. Riba smrdi od glave, u nas smrdi od ministarstava i vlade.

Nije bilo plana ni za drugi val. Kao i svaki put, kako i dolikuje našem školstvu i generacijama odgojenim da je ocjena važnija od znanja, odlučili su naš nadležni jednostavno prepisivati. Baš kao i prvi put, proljetos, ovdje će žaba vidjeti kako konja kuju, pa će i ona podignuti nogu! I baš kao i prvi put, čim nešto krene naopako, a krenut će, okrivit će građane za sve.

Građani su, evo nam ga opet isto, ti koji su se opustili, građani su krivi što se zabavljaju i druže se previše, a to što je osam mjeseci prošlo da se ništa ozbiljno ovdje nije organiziralo, da se nije to vrijeme utrošilo za kvalitetnu edukaciju kadra, na planove u slučaju "što ako opet bude?", na akcije kojima će se građanstvo upoznati sa stvarnim dometima i opasnostima virusa i na skupljanje ozbiljnog novca da se pomogne da Grad i županija dišu i kad opet dođu maske.

Da ne bude opet nepotrebnih repova i nepovjerenja, da zajedno dočekamo novi val. Ali ne, ovdje toga nije bilo, samo se stavio prst u uho i zasviralo nekoj stvari!

Još i da ne zaboravimo tako tipično naše misteriozno i skandalozno u isti mah – ono odlučivanje o tome kome će se pomoći iz proračuna. Pa se pomoglo za stvarni život perifernim, ali očito u ovom našem sustavu bitnim subjektima. Kad to vidiš, poželiš da sve potone, da sve ode u tri lijepe, pa pod bilo koju cijenu!

Sustav? Koji jebeni sustav? Nakupina političko – interesnih sujeta na pozicije koje smo nekada poznavali kao "odgovorne funkcije" zagušila je i ono malo stručnih koji još uvijek imaju neko znanje i smisao za organizaciju u ovim zajebanim vremenima. Koloplet interesa, rođačko – stranačkih veza i "dam ti, daš mi" filozofije poput karcinoma pojeo je svaku naznaku da ovdje postoji sustav, pogotovo onaj koji reagira kako treba. A u ovim vremenima ne treba ništa osim sustava.

Treba nešto čemu se vjeruje, trebaju ljudi koji vode, trebaju znalci, a mi to nemamo. Treba nam zapovjednik, kapetan, komandant, vođa, lider, onaj koji zna okupiti svoje magnificent seven, fantastic four...

Treba nam nešto što komunicira s građanima, treba nam famozno krizno komuniciranje, koje, navodno, mnogi i dovoljno dugo izučavaše na fakultetu, koji se istim diči, ali sve što imamo je nula!

A kad sve to nemamo i kad imamo nulu od sustava, onda dobijemo građane koji više vjeruju teorijama zavjere, Viber porukama koje govore protiv korone i svakojakim stručnjacima s mreže. Zašto to rade? Pa, zato jer ovdje nemaju kome vjerovati!

Išamarani svakodnevnim sukobom informacija građani bi jedinu luku spasa trebali imati u sustavu – ali to je kao da u cirkusu tražiš mir i tišinu – to je sustav kojeg nema, koji postoji samo na papiru, da bi zadovoljio formu i razdijelio plaće onima koji su mu dio. To je isti onaj ustav koji je naviknuo građane da parkiraju gdje hoće, da voze kuda hoće, da grade kuda hoće, pa je sad odjednom problem što o Covidu i mjerama protiv njega misle što hoće?

Samo takav sustav koji je sam sebi dovoljan će, da bi valjda ukazao na ozbiljnost situacije, rado usporediti Mostar i Hercegovinu s brojem oboljelih u Hrvatskoj ili Njemačkoj, iako nismo ni jedno, ni drugo, ali nas neće usporediti sa Sarajevom, koje nam je i bliže i u istoj državi.

Isti taj sustav će, umjesto da sebe pokrije pepelom, za rast brojki optužiti građane, iako im nije omogućio ništa što imaju građani u Hrvatskoj ili Njemačkoj. Isti taj sustav ne umije usuglasiti brojke, pa imamo dva priopćenja o stanju zaraze po školama koja bitno odudaraju u brojkama.

I onda će, kao potvrdu svega ovoga, iznebuha donijeti naredbu od jučer, onu koja ima rupa koliko i maska koju čovjek nosi otpočetka čitave ove gungule, ciglih osam mjeseci! Za što, također da napomenem, ovaj naš nazovi sustav čisto zaboli k….

Zadovoljiti formu, to je jedino bitno. Prepisati, zadovoljiti papir, pa donijeti odluke i naredbe koje su toliko nejasne da svatko treba imati i babu gataru kraj sebe da to rastumači.

A ta forma, kad već završavam s njom, gora je od Realove. Kraljevi će se već podignuti, a ovi naši kraljevići sposobni su samo za povući nas još dublje. Zanimljivo, uz, na neku foru, opetovano povjerenje istih onih građana, koji su, da još jednom napomenem, krivi za sve.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.