Odlazi cirkus, ostaje još veći!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

17. kolovoza ove godine navršit će se točno 21 godina otkad je u New York Timesu osvanuo naslov „Leaders in Bosnia are said to steal 1$ Billion“. Iz pera novinara Chrisa Hedgesa čitatelji ove ugledne novine mogli su doznati kako je od 5,1 milijarde dolara pomoći Bosni i Hercegovini zamračena, ukradena ili nestala barem jedna milijarda.

Korupcija je glavni problem ove zemlje u kojoj se tek trebaju izgraditi demokratske institucije, pisao je novinar, navodeći kako razlike nema, u Bosni i Hercegovini kradu sve tri komponente! I sam Alija Izetbegović, kao predsjedavajući, odnosno, piše Hedges, predsjednik države, svjesno umanjuje razmjere korupcije i  negira optužbe i navode o tome gdje je nestao novac.

Prođe otad 21 godina. U međuvremenu OHR osnovao antikoruptivni tim, a Bosna i Hercegovina osnovala još mali milijun agencija za praćenje, kontrolu, istrage i tko zna što još sve ne. I ništa. Predsjedavajući se u BiH i dalje bave banalnim pitanjima, kad ih pitaš za afere i dalje drobe svoju patriotsku priču, iščuđavaju se novinarima kada ih upitaju za korupciju i kriminal – i samo bulje u kalendar čekajući važne datume iz povijesti, da skrenu pažnju javnosti u željeni jarak u kojem je istina duboka, a pamćenje plitko.

Davno je bila 1999. Prošlo stoljeće. Sjetite se, gdje ste bili i što ste radili prije 21 godinu? Što ste tada mislili i o čemu ste sanjali?  Velika je vjerojatnost da ste živjeli ovdje i, ma koliko vam to danas izgledalo smiješno, vjerovali ste u budućnost. Gledali ste u 2020. kao godinu u kojoj ćete, već skućeni i formirani, zaposleni i situirani, roštiljati negdje pored vode, razgovarati sa starim društvom o tome da kupite neki fin novi auto, jer se, Bože moj, može!

Ovdje! Vjerovali ste da će ovo ovdje, nakon rata koji je bio i ružan i prljav i zao, na kraju ipak postati nekakva zemlja u kojoj će vrijediti živjeti. Vjerovali ste da gore nije moguće i da mora uslijediti neka kosmička pravda. Priznajte!

A zašto i ne bi, kad je iluzija bila potpuna? Slijevale su se strane pare u razne projekte, obnavljalo se i gradilo, ako si bio imalo snalažljiv – snašao si se! Ili negdje u domaćim organizacijama u nastanku ili negdje u OHR-u, OESS-u ili nekoj organizaciji za izgradnju mira, suživota i demokracije. Malo znanja engleskog, neka sitna vezica – i eto te u iluziji!

Bilo je novca, upumpavalo se, ali i ispumpavalo. Kako su krali domaći, tako su krali i gosti. Nemali broj stranaca koji su nam dolazili ovamo prodavati šuplju otišlo je bogatije nego su ikad sanjali. Ako i nisu došli s tom namjerom, učili su od profesionalaca na terenu. A na terenu se razvijao klanovski svijet premrežen paukovom mrežom međusobnog interesa i ovisnosti. Plelo se, doduše, polako i povjerenje među narodima, no već prvom prilikom pokazat će se kao slabija mreža.

A onda je neizmjerna lova prestala dolaziti. Kao kad presahne potok, strane investicije otišle su drugdje. Država je ostavljena da se sama snalazi, pa je sistem počeo jesti samog sebe. Gadna navika klepanja novca je ostala, pa se u međuvremenu stasali stranački organizam, umrežen i premrežen, natakario na budžet, kao karcinom na ljudski organizam. Krediti su se dizali, baš kao skupi lijekovi za liječenje karcinoma, no karcinom je bio sve jači, veći i metastazirao je. Logično, organizam u višim stadijima bolesti više ne može izdržati bez vanjske pomoći, samostalno je nedostatan izdržati samog sebe. Otud, valjda, i respiratori kao spas i herojstvo u zemlji stalnog lopovluka na najvišem nivou!

Sve znate, umiremo tiho i polako, umiremo od datuma do datuma, kojima lopuže obilježavaju slavne dane prošlosti, koji im kao balvani iz vode pomažu iznova preplivati svaku bujicu pitanja bez odgovora. Umiremo u samrtnom hropcu, ali nam se i dalje pričaju bajke kako ćemo izdržati, pobijediti, kako bolest nije nepobjediva. A zapravo sve izgleda kao ona jadna muha ili leptir kada ga pauk obmota mrežom i isisa do kraja. Ostaje samo mumificirani ostatak nečega što je nekoć bio živi organizam.

Sve što se nudi u ovom terminalnom stadiju bolesti su priče za skretanje pažnje. Da ne bi mislili na razarajuće efekte bolesti po organizam i skoru smrt, pred očima nam defiliraju zastave, datumi i ideologije iz prošlosti. To se ne jede i od toga se ne živi, to te jebe, ali više niti ne primijetiš kad ti ulazi, ni sprijeda ni straga. Ona mreža povjerenja koja se polako plela prije dvadesetak godina sada kao da više ne postoji, tu i tamo u okrajcima još neki gaje iluziju, ali prvom prilikom zapuhne smrdljivi vjetar datuma s kalendara i sve razjebe.

Razjebe sve osim one paukove mreže koja uredno hvata svaku priliku da siše, crpi i proždire.

Davno je bila 1999. Gdje si bio tada? Mladost, u naponu snage, planova puno za život u zemlji nastanka, zemlji roditelja i predaka. Planovi za kuću, djecu, posao, auto. Nevjerojatan, danas se čini tako naivan, pogled u budućnost.

A danas? Mašete iz Njemačke, Austrije, Irske ovima koji još uvijek vjeruju da ima nade, a jedina razlika među vama je što ste poraženi na drugačiji način. Jedni već u regularnom toku, a drugi u nevjerojatno dugim i negledljivim produžecima. Niste poraženi, snašli ste se u zemlji Frau Merkel, izbili ste na površinu i udišete zrak tamo gdje je red, rad i disciplina?

Jeste, jeste, poraženi ste, čim čitate ovo! Redovan pogled na domaće portale izdaleka - to samo znači da ste izašli u poluvremenu, možda se otuširali, ali niste sprali smrad sa sebe – i da ste na tribinama i nijemo promatrate poraz ovih preostalih na terenu.

Ali, poraz je u suštini zajednički.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.