Tri zapisa o doktoru Ružiću

Tekst članka se nastavlja ispod banera

1.

Još je Covid-19 bio u naponu medijske snage, u gradu se grozničavo tražila maska više, a među mojim poznanicima kružila je informacija kako je čuveni mostarski dijagnostičar i doktor za sve boljke, dr. Ružić, rekao kako se svaki korona virus, pa i ovaj razvikani, ima metiljati oko nas do sredine petog – i tu mu je kraj!

Nema straha, kazaše mi kako reče dr. Ružić - samo se čuvajte kao i svake druge prehlade, jer to svaka korona i jest, drži distancu, peri ruke – i ako to činiš - udri brigu na veselje!

Uskoro su se Ružićeve riječi pretvorile u riječi utjehe za svakog onoga tko je bio u strahu, ili od gubitka posla ili od gubitka života – u jeku prebrojavanja zaraženih i mrtvih (priznat ćete sad, i nisu to bile neke ogromne brojke, zar ne?) – prepričavale su se riječi mostarske ljekarske legende - Pričekaj do sredine petog, dr. Ružić je rekao, samo se još malo strpi!

Privijale su se riječi starog doktora kao oblog, ubrzavale su se njima preduge karantenske noći, širila se njima ona mala svjetlost na kraju zamišljenog beskrajnog tunela, odbijalo se njima dvaput na dan svaki napad panike i anksioznosti, tjerale crne misli i nudila nada, što je bilo prijeko potrebno u situacijama u kojima su se federalni i kantonalno – županijski stožeri sudarali sami sa sobom, mediji svako malo donosili kontradiktorne informacije, a čak ni najpozvaniji od struke nisu imali muda okarakterizirati koronavirus novog tipa kao samo još jedan virus jače prehlade, koji će, u skladu sa obiteljskom genezom, ojaloviti sa dolaskom dubljeg proljeća.

Sve ovo pričam vam iz druge ruke, možda i treće ili pete, kako to u Mostaru već biva, ali moj frend Pika će se zakleti, jer za njega volimo kazati kako ima direktnu telefonsku vezu sa dr. Ružićem, da je taj stari, preiskusni, ali nevjerojatno vitalan doktor, baš to njemu rekao. S obzirom koliko je Pika bio uporan u uvjeravanju svih nas kako je ovo samo preforsiran, prerazvikan i prenategnut slučaj pandemije, moram mu dati za pravo da je zbilja bio na tom „hotlajnu“. Znao sam ga sresti u onim danima dok smo još urijetko hodali, preko ceste bi galamio kako je nevjerojatno da djecu moramo toliko držati po kućama, kako ćemo izluditi, kako će oni kreveti za Covid 19 sutra zapravo biti kreveti psihijatrije...

A onda dođeš kući, upališ TV i pogledaš uživo javljanje iz bilo kojeg Stožera, na kojem se svakom rečenicom demantira sve to, a opasnost od Covida 19 iz sata u sat čini sve većom. Ako naši nešto i zaborave, eto ti onoga iz Svjetske zdravstvene organizacije, da nam, k'o Branimir Dopuđa nekoć, poželi laku noć u bilo kojem dijelu stana da jesmo. Ili nekog stručnjaka svjetskog glasa koji bi nas učas zaplašio sa drugim i trećim valom – i mutacijama.

I nitko, ama baš nitko, nije znao, ili se nije usudio reći do kada će sve ovo trajati. Nismo imali pojma kada ćemo konačno ugledati okrugli trag na mjestu šatre, što bi rekao Balašević. Imali smo samo tanku nadu da je ipak dr. Ružić rekao to što je rekao.

I prepričavali smo to kao priču za laku noć. I dobro jutro. 

2.

Dan poslije Sretne nove 2005. probudio sam se u znoju i sa tako jakom boli da sam se presavijao popola. Kao vazda dobar učenik sjetio sam se, stiskajući zube,  jedne lekcije iz „Zdravstvenog vaspitanja“, koja je govorila kako je lako prepoznati simptome upale slijepog crijeva i to mi je palo na pamet kad mi je bol iz prečke prešla prvo lijevo dolje, da bi se skrasila dolje desno. Kao legalist, prvo sam otišao na Hitnu, zapravo me odvelo tamo, samo da bih čuo kako je to garant želudac i kako sam vjerojatno prepio ili nešto gadno pojeo u Najluđoj noći.

Uzalud moja uvjeravanja kako sam popio dva piva, a treće nisam mogao, te da sam pojeo tek dvije kifle sa sirom, njima sam izgledao kao klasičan slučaj za tabletu protiv boli, puno vode i povraćanje čim mognem.

Nakon što sam par sati kasnije došao opet, rekli su mi da je spazam.

Treći put, uputili su me da provjerim žuč, no to sam mogao tek sutra, dok povadim sve nalaze. Da skratim, od tog trenutka pepalo me je gdje je stiglo, ovi sa žuči rekoše da odem kod ovoga za želudac, tu mi je jedan vrli doktor rekao kako imam Crohnovu bolest, ali sam potražio drugo mišljenje, pa me opet bacilo na žuč, da bih tu definitivno saznao kako žuč nije sto posto, jer bi drugačije boljelo.

Bol u desnom donjem dijelu bila je užasna, a ja sam i dalje bio uvjeren kako je to klasična upala slijepog crijeva, što su ludo visoki eritrociti i pokazivali, ali tko sam ja da o sebi sudim? Uglavnom, opet da skratim, pet dana su me vozali pod visokom temperaturom, od odjela do odjela, čak sam bio i na kirurgiji dvaput – i uredno dobijao mišljenje kako nisam slučaj za njih. Gorio sam pod temperaturom od preko 40 stupnjeva i izgledao kao klasična žrtva bolničkog sustava u kojoj kad dođeš kod jednih, samo čuješ kako se smiju i govore kako oni drugi nemaju pojma. I obratno.

I na moju molbu da provjere slijepo crijevo svi bi samo odmahnuli rukom nakon što bi me pipnuli i piutali boli li me tu? Zbilja me nije boljelo tamo gdje je slijepo crijevo.

A onda je, na neku čudnu foru, stari načuo kako se dr. Ružić vratio s odmora. Brže, bolje me je, onako izmučenog višednevnom temperaturom, nakon pet dana agonije, odvukao do ordinacije, gdje me je dočekao lik obučen kao, recimo, Boro Pekar. Ili Đuro Mesar. Ali bez tragova krvi, sve čisto i bijelo.

Moram priznati da sam ukazanje tog čuvenog doktora zamišljao malo drugačije. No, svejedno, dva pitanja i dva moja odgovora – imao sam dojam da me uopće ne sluša i samo da ga zanima izraz mog lica - i učas sam vidio kako navlači gumenu rukavicu na ruku.

- Lezi, sine!

Ja legao.

- Ne tako, okreni se!

Gdje, pobogu da se okrenem?

Nisam ni završio rečenicu, a već sam shvatio kako ću prvi put u životu imati (ne)priliku da mi tuđa ruka ulazi tamo gdje je nekima milo. Meni, bome, nije bilo, nimalo. Ali sam kroz užasnu bol i suze u očima saznao da sam bio u pravu. I ja i moje „Zdravstveno vaspitanje“ iz tamo nekog razreda osnovne.

Bio je u pravu i dr. Ružić. Upala slijepog crijeva koja je tako dugo trajala da je crijevo pobjeglo sa svog mjesta, prema dolje, ugnojeno i napuhano. To je njemu bio „piz of kejk“, običan dan u uredu, ali meni je, ispostavit će se, taj petak popodne spasio život.

Da sam ostao preko vikenda sa visokom temperaturom i upalom „crvuljka“ koji se već napuhao poput mjehura, vjerojatno bih umro ne dočakavši tridesetu. Sepsa, pisalo bi.

I bio bih samo još jedan u nizu slučajeva koji su zapeli između dva odjela, koja se međusobno vrijeđaju kako pojma nemaju. I koja vrijeđaju Ružića da veze nema.

Da je šarlatan, k'o Dylan Dog.

3.

Malo u šali, malo u zbilji, napisao sam početkom pandemije status na facebooku – „Što će Mostarci ako im koronavirus uzme dr. Ružića?“. Napisao sam to aludirajući na doktorove pozne godine, koje ga čine kremom rizične skupine, ali i na činjenicu da odvajkada po drugo mišljenje ljudi iz Hercegovine idu k njemu. Dobio sam mnogo reakcija, od kojih je najviše bilo evociranja uspomena na to kako je u nekom trenutku svaki od nas bio kod dr. Ružića. I kako smo još tu, živi i zdravi – i komentiramo.

I dr. Marko Ružić je još uvijek tu. Znao je otpočetka da je koronavirus taj koji jest. I živi je primjer vlastitog uvjerenja.

Jednom sam ga upitao, a znamo svi kako razgovor s njim mora biti kratak i jazgrovit, ako te uopće i sluša što govoriš...Kako uspijeva? Kako zna? I otkud volja?  Zapravo, htio sam pitati stotinu pitanja odjednom...a on samo mignu i okrenu glavu prema neke tri knjige na stolu.

„Čovjek se uči dok je živ“, zaključio sam na osnovu tog miga. „Pratim, učim, zapažam, još uvijek“, samo mi se rojilo glavom.

Jer doktor nije ništa rekao.

Njegovo je bilo samo da mi na djelu pokaže.

A moje da vam imam pokoju lijepu priču za laku noć – i miran dan.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.