Rok trajanja straha – ograničen!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije meni ovo prvi put. Već sam vam pričao kako sam okasnio na odsluženje vojnog roka i na kraju dug domovini, kako se to pompozno znalo kazati, odradio tu u najbližem susjedstvu. Vojska Federacije, za nekoga tko ne zna, moglo bi zvučati kao nešto iz Star Treka, ali bilo je to nimalo spektakularno gubljenje vremena u nekakvoj prijelaznoj formi između ratnih oružanih snaga i današnjih Oružanih snaga.

Mjesec i pol dana temeljne i dva i pol mjeseca u paket vezi, ispostavit će se kao rijedak period u mom životu kad sam mogao čuti vlastite misli. Da vam budem iskren, nakon prvotnog šoka, nakon što su me pod stare dane iščupali iz komfora svakodnevnog življenja i bacili u vojarnu „Božan Šimović“ u Čapljini, među jednako gologlave nesretnike, nakon prvih nekoliko dana tjeskobe, koju izazivaju jednako i vojska i bolnica i zatvor, pomirio sam se sa zatečenim – i počeo uživati u detaljima koje inače ne bih primjećivao.

Kako je Vojska Federacije, u nedostatku cilja, doktrine i materijalno – tehničkih sredstava, pod obukom podrazumijevala ležanje, sjedenje ili puko stajanje u 95 posto slučajeva, tako sam i ja dobio priliku malo odmoriti od života u tim bskrajno dugim i dosadnim danima bez ikakvog cilja. Sa svojih 28 godina već sam, a da nisam ni to tada znao, bio u dobra doba satran prevelikim obvezama i još većim očekivanjima ordinarnog života, tako da ću se u tih nekoliko mjeseci Čapljine, baš kao što sada radimo u ovoj „ostani kod kuće“ situaciji, doslovno resetirati.

Možda mi je pomoglo to što sam sam sebi rekao – OK, ovo ti je, stari, kao neki film, nešto kao beskrajan dan u kojem glumiš besplatno (dobro, dobili smo u par navrata nekih 20 maraka), odglumi vojnika, provedi vrijeme što je više moguće korisno, makar sve izgledalo kao ništavilo koje nikad neće proći - sve će ovo jednom proći!

I najednom sam počeo uživati, u mirisu svježe pokošene trave, svježe pokupljenog i tek opalog lišća u tu kasnu hercegovačku jesen dvije i druge. Počeo sam uživati u samoći, koju mi je ponudio boravak u barakama paket – veze, gdje sam, okružen njegovanom prirodom čapljinske vojarne, mogao dugo uživati na kasnom jesenskom suncu, slušajući zujanje zakašnjelih kukaca i upijajući tišinu velikog otvorenog prostora bez imalo ljudi na vidiku. Baš kao Ferdinand, onaj bik iz crtanog, mogao sam konačno sjediti ispod svog omiljenog drveta – i u miru mirisati cvijeće.

2.

Što me vraća na sam dolazak u vojsku. Scena ispraćaja, uplakani roditelji mladih momaka, baš kao da te ispraćaju u Paraćin ili Gevgeliju, a ne tu u Čapljinu, autobusi u kojima nervozno kratiš ono malo vremena preostalog do susjednog grada, po glavi bistriš preporuke onih koji su već odslužili – ne pravi se pametan, ne javljaj se ni za što, budi što neprimjetniji!

A onda izlazak pred kapiju vojarne – i šok! Sve što si posložio po glavi u trenu se pretvori u izgužvanu masu ničega. Blank! U špalir poredani vojnici, izbacuju te iz autobusa, pregledavaju ti ono malo garderobe što si ponio, izbacuju nemilosrdno iz torbi pola tvojih stvari, traže sumnjive predmete (u to vrijeme već su hit bili mobiteli), posvuda oko tebe galama i poneka psovka.
Scene kao iz nedavne ratne prošlosti. Utjeruju nas vrlo brzo u red po dvoje, vode nas na kupanje, šišanje i presvlačenje. Vidiš u očima prvih do tebe veliki strah, do maloprije smo nevino sjedili u autobusima, a sada sami sebi izgledamo kao ništa, gumene bombone blijedih lica i izgubljenih pogleda, kao da čekamo da nam umjesto sapuna puste plin. Još kad nas je ošišalo i obuklo u prnje od uniformi, što je bila karakteristika te uzaludne vojske...oskarovci holivudskog tipa nam ne bi našli manu!

Galama, galama, galama, bijes iz zapijenjenih usta, sjedi, lezi, stani tamo, miruj!!! Strah koji su ti utjerivali tjerao te je da se bez pogovora ponašaš kako ti kažu.

3.

Dva mjeseca kasnije, sjedimo u kantini moj vodnik i ja, već sam odavno ćato i mogu sve, pa i zapiti čitav dan u kantini s kim hoću i pitati što god hoću - pa on meni objašnjava da se ne čudim kako smo dočekani taj prvi dan, jedino tako se može s masom ljudi. 

A kako bi ti, hajde mi reci, ovladao u kratkom vremenu sa vas 480, skupljenih s kolca i konopca? Kako bi odradio i kupanje i šišanje i presvlačenje i raspored po sobama da vam svima ponaosob lijepo objasnimo što bi trebali raditi? Ne bi do prekosutra, pola vas ne bismo uspjeli niti pohvatati po krugu!

Dobro, rekao sam, niste se trebali onako baš derati, činilo se kako nas mrzite iz dna duše, rekao sam mu. Samo da bih čuo njegove riječi koje mi ovih dana opet zvone – strah je najbolji alat. Bez straha ništa. Zamisli da vas je došlo, ma eto, svih 480 intelektualaca, a ne onakva rulja, posprdno će on meni – opet bi bili ništa drugo nego rulja! Puno ljudi na jednom mjestu, to su nevolje, ako ih na vrijeme ne upraviš. Samo strah, stari...samo strah! Bez ikakvih pitanja i objašnjenja – samo pravo, strahom – i ako treba silom!

4.

Kad mi kažeš strah, uvijek mi padne na pamet početak rata. Nikad se više u životu neću tako prepasti kao tog proljeća devedeset druge. Tutanj granata s juga najavljivao je svake noći kako zlo dolazi sve bliže. Tupa bol u stomaku od nauredne postala je stalna. Kao i stalna neuredna stolica.
Sve oko mene se mijenjalo, gubilo boje i oblike. Zemlja, grad, ljudi koje poznajem. Sve što sam znao najednom je postajalo ili nevažno ili drugačije – ili ga više nije bilo. Na takvoj površini strah se hvata kao krpelj.

5.

A onda je počelo. Velika eksplozija kojom je službeno oglašen start, nakon mjeseci i mjeseci zagrijavanja, nabacila je ljudima na lice onaj izraz kakvog, ako te zanima i ako bolje pogledaš, možeš naći kod luzerske strane svinjokolja.

Granate su padale sve češće i žešće – i utjerale ljude u podrume. Na svaki zvuk sirene svi smo silazili u podrume, tiskajući se kao u filmskim scenama kolektivne panike i utjerivanja u vagone. Danas zvuči bizarno, ali iskonski strah utjerao je ljude u mračne i zaboravljene podrume, iz njih su izbacili miševe i žohare, stare cipele, drva i veš – mašine, ostavljene dolje da se po njih nikad ne vratiš, a sve da bi te prostore učinili pogodnim za život. Poredani svaki u svojoj drvarnici, stisnut sa komplet familijom, uredno smo silazili na svaki fijuk, tresak ili detonaciju. Strah za sebe i svoje bližnje, strah od mraka iz kojeg smrt kosi eksplozijom i mirisom baruta, bio je toliko jak, da se sjećam kako par dana nisam mogao navući cipele na noge kad krene rokati, eto koliko su mi noge drhtale. Ne možeš pogoditi onaj otvor, pa sve da ti daju milijun nečega! Nego cipele pod ruke – i bos niz stubišre sve do podruma!

No, strah, ma koliko strašan, držao je uglavnom samo prvih dvadesetak dana. Nakon nekog vremena prvi među nama počeli su ostajati gore u stanovima. Nisu više marili ni za sirene, koje su i same u jednom trenutku prestale uopće se javljati. Nije bilo smisla, granatiranje je bilo svakodnevno i sve žešće. Prema novom ritmu rokanja, onaj s početka rata bio je ništa, čista kamilica. Ali strah je svejedno kopnio.

Što su udari bili žešći, sve manje i manje ljudi je uopće silazilo dolje niz stubište. Na kraju su podrumi opet postali mjesta u kojima se čuvaju stare veš mašine i kace kiselog kupusa, miševi i žohari preselili su dolje, vlaga se opet navukla, a da rat nije ni završio. Čak što više, tek je sranje ozbiljno krenulo, ali ljudi se više nisu plašili. Bizarno, ali istinito, granate im više nisu mogle ništa dok su išli po cigarete, brašno ili vodu. Ili dok su jednostavno išli po svoj komad slobode!

Mislim, mogle su im, ali ih se više nisu plašili.

6.

Tu sam procijenio da strah u ljudima traje tek nekoliko tjedana, mjesec dana najviše. Procjena se pokazala točnom i u slučaju odsluženja vojnog roka. Već nakon nekoliko tjedana, ona uplašena vojska s početka priče, uredno postrojena u reviji tifusarskih frizura, postala je nakupina individualaca, od kojih je svaki gledao kako da odvuče sebe na svoju stranu.

Već nakon mjesec dana zapovijedi su nailazile na ozbiljan otpor, jednostavno smo svi za sebe skužili da Vojska Federacije nije ta vojska. I da smo svi tu, uključujući i zapovjedni kadar, zapravo skupa zarobljeni u nekom bljutavom filmu, koji je loše smišljen, loše odglumljen i jedva isfinanciran – i da mjesta strahu više nema.

Strah je iskonski, elementarni refleks. Strah nas je održao. No, strah smo naučili vrlo brzo premostiti. Kao i te kasne jeseni dvije i druge, kada mi je opet propupala individualnost i sloboda čak počela ići na živce. Taman sam se bio naviknuo na kontempliranje u okruženju mira i tišine.

7.

I tako, nije li ljude zadnjih nekoliko tjedana u kuće utjerao upravo strah? Iluzorno bi bilo reći da smo u kućama jer se bojimo vlasti ili njezinih poluga, da nije straha od virusa, tog nevidljivog, podmuklog, neselektivnog i lako prenosivog, teško da bi nas ova razdrmana konstrukcija nagovorila da ostanemo u svojim kućama, zar ne?

I dok ovih dana gledam nove definicije riječi naivan, sve te ljude koji očekuju konkretnu pomoć vlasti, pa novu definiciju riječi hajvan, a to je onaj koji očekuje konkretnu pomoć i veliki popust od strane banaka, kužim da je strah ponekad i odlučujući faktor da se masa ljudi ponaša baš kako bi trebalo.
Dok gledam nove definicije riječi idiot, a to su svi oni koji vjeruju da će vlasti nagovoriti banke za pomoć zaduženima, ili dok gledam novu definiciju riječi partner, u kojoj vidim sve one koji će se nakačiti na silne miluijune pomoći koje će vlasti dati svojim podobnicima u izravnoj nagodbi, pitam se, koliko će papci, po novoj – staroj definiciji, oni koji će na kraju sve to platiti i vratiti, uspjeti zadržati strah duboko u sebi?

8.

Čak i kad su u pitanju dva straha. S jedne strane strah utjeran galamom, svakodnevnim brojanjem i vijestima o širenju, nabačen kao zavjesa na lice zbunjenog, a s druge strah od nepoznatog, iskonski ljudski refleks. Može li ovaj put biti drugačije, postoje li uopće brojke koje će čovjeka zadržati u grču?
Koliko još treba porazno galopirajuće statistike da nas iskonski refleks straha još uvijek ne napusti? Što nas to može zadržati još dugo u ovoj poziciji, a da nam sloboda ne postane, ono, pod bilo kakvu cijenu?

Baš kao onda u ratu, kad najednom, nakon mjesec dana straha, nije bilo bitno ni koliko, niti kuda siju smrt. Kada više ništa nije moglo biti važnije od friške kutije cigara, svježeg zraka u nosnicama i toplih zraka sunca na licu.

Koliko će još vremena zbilja proći dok individualac u nama ne krene svojim prirodnim putem i preskoči strah?

Koliko još do onog momenta kada ću sebi u bradu opasovati i reći – jebem li ga, zar nije moglo ovo još malo duže? Taman sam počeo uživati u miru i tišini.

Bojim se da sam već dao odgovor.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.