Tko ne pamti, iznova proživljava!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima onaj vic u kojem pripadnik jedne vjerske skupine, inače poznate po strategiji da idu od vrata do vrata i dijele časopise i poruke, nakon upornog odbijanja svakog domaćina i niza zalupljenih vrata, konačno naiđe na jednog koji ga uvede u kuću. Nakon što su ušli u dnevni boravak, domaćin ga ponudi kavom i keksom, pozove ga da sjednu i da mu kaže što je mislio, a ovaj ga zbunjeno pogleda i reče – Pa, ne znam, vjerujte, nikad nisam dovde došao!

Upravo taj vic mi stalno pada na pamet ovih dana – istina je da nas je Hollywood desetljećima upozoravao kroz apokaliptične filmove, istina je da bi nas svako malo neki znanstvenici, ili sam Bill Gates, upozoravali kako ćemo za svu svoju zajebanciju jednom platiti ceh, a da će nam crtu podvući nekakav virus – no, ne mogu se oteti dojmu da smo svi trenutno u situaciji za koju nismo bili spremni i da smo svi danas kao onaj lik iz vica, svjedoci suočeni s neočekivanim. Pritom smo naprosto zaboravili tekst, ako smo ga ikad i imali za ovu prigodu. Ili bolje reći – nepogodu.

Zbog toga dajem popust svima koji u ovom trenutku nešto odlučuju. Jednostavno, nismo se nadali. Kad su nam stizale vijesti iz Kine, svi smo se uglavnom odnosili prema njima kao prema zalutaloj pošti iz Hong Konga, prepostavljali smo da će, ako uopće dođe do Europe, već biti vidno oštećena i neupotrebljiva, pa ćemo je nabiti nogom uz junačku psovku.

Zbijali smo šale, evo ja prvi, ljubitelji teorija zavjera već su imali nekoliko objašnjenja, a oni koji vazda zazivaju sukobe znali su da iza toga garant Ameri nešto uvaljuju Kinezima. Nismo se, hajde da budemo iskreni, ozbiljnije počešali niti kada je otkriveno da je vazda opuštena Italija u njedrima njegovala virus možda i par mjeseci prije nego je priča buknula.

Rekoh, dajem popust, ali ne prevelik. Poput naših trgovaca, jedva deset posto i to na posebno istaknute artikle. Kada je postalo jasno da će virus banuti i kod nas, naravno, počela je gungula. Sve što ste ikada pomislili o našem sustavu, toj grubo pletenoj mreži kumovsko – rođačko – obiteljskih odnosa, preko koje stoji tvrd uvez partijske poslušnosti i ultimativne pseće odanosti, sada vam se ocrtava na ekranu. Samo se nemojte čuditi, sve ste to znali i ranije, ali nije nikada guzica ovako blizu bila zidu, pa niste marili.

Iako se popust odnosi i na činjenicu da se i mnoge razvijenije zemlje od ove balkanske močvare pokazuju kao razmjerno nespremne za nešto za što se imalo dosta vremena za pripremu, teško je ne razlikovati obraćanje javnosti u normalnoj zemlji od onoga kod nas. Kod njih dođu uređeni i sređeni, ili barem obučeni u zaštitnu opremu u skladu sa situacijom, a kod nas dobijete neki miks Tuca Salamance i Tony Montane, pa vas povazdan prožimaju osjećaji stida i ljutnje, a čitava regija još jednom skuži kako ovdje u Mostaru nije dno dolje, nego i svuda okolo, i desno i lijevo, i odozgo, sve je ovdje dno.

I dok su razvijene zemlje žrtve svoje vlastite ekonomske pohlepe, svoje poslovne prokrvljenosti, nesagledivog kolanja ljudi i roba, svoje industrije, uključujući i industriju zabave i turizma, žrtve svoje godinama stvarane filigranske (među)ovisnosti o tome da se lova mora vrtjeti, pa taj veliki stroj nije niti bilo lako najednom staviti u „hold“ – mi smo žrtve osobnih pohlepa, tog nesagledivog lanca štete u kojem se javno i kolektivno smatra privatnim, a sustav gradi na podobnosti iznad svega -  i gdje stroj nikada nije niti profunkcionirao kako treba, osim da vozi u rikverc. I pritom troši, razbacuje gorivo, posve nerentabilno postoji.

No, nemojte reći kako niste znali. Nemojte reći kako niste to već vidjeli u vrijeme onog snijega 2012., kada je na čelu iznenada oživljene federalne CZ bio još smješniji lik i kada se opet vidjelo da je ovo država nekome majka, a nekome maćeha, a ovaj Mostar amorfna nakupina međusobno povezanih beskrupuloznih moralnih futavaca koji skupa sa pajdašima love u mutnom i zaobilaze sve norme i pravila, ne samo zakona, nego i ljudskosti.

Nemojte reći da ste nešto uradili da to spriječite u budućnosti, nego ste prvom prilikom opet zbili redove priznavši da nema tog snijega i te katastrofe koja može biti veća od onoga protiv čega nas štiti naša politička elita. Ne govorite mi ništa zato danas, kada vam opet radi guza k'o meduza i kad najednom opet postoji nešto strašno i prijeteće, a zaštitnici opet prvo štite sebe, a vas tko je*e!

I nemojte mi ništa pričati, nego taj osjećaj sramote, taj osjećaj stida, taj osjećaj straha, taj osjećaj ljutnje, sve te silne osjećaje koji vas prožimaju danas i koji će vas prožimati narednih dana i mjeseci, de vi njih lijepo zapamtite, zapišite i ostavite na vidno mjesto, pa onda kada budete izlazili na naredne izbore, sjetite se svega ovoga. Ne padajte opet na iste fore, nego se sjetite gdje su bili zaštitnici i kako su vas štitili kad je bilo najgušće.

A u međuvremenu malo radite na sebi, brate mili. Kad vam carinik mahne da prođete, bez obzira što u gepeku imate nešto za prijaviti, znajte da će tako mahnuti i onima koji imaju brdo toga za prijaviti. Nemojte smatrati da ste dobili, nego da ćete baš zbog tog osjećaja kratkotrajne pobjede sutra izgubiti puno više. I kad vas ne zaustavi policajac, a trebao je, i kad prikažete manji promet, a trebali ste, i kad plaćate ljude na ruke, a trebali ste kroz papire.

U međuvremenu se sjetite koliko puta ste ulazili kod doktora preko štele ili svakog reda, koliko ste puta polegli nekog svoga na tuđi krevet. Imate vremena ovih dana razmisliti o tome koliko puta ste vi zajebali državu od koje danas tražite „d'uradi nešto“, koliko puta ste bili sretni jer ste zaobišli ili vas je zaobišlo, a koliko puta ste osjetili neku moćnost kada ste nešto sredili ili vam je sređeno.

Imate vremena kontemplirati u samoizolaciji, ovih dana konačno će se mozgovi malo pročistiti, samo mi se nemojte baš ono totalno sjebati kad skužite da čitavo vrijeme upirete prstom u ljude i probleme čiju matricu i sami slijedite, samo vas nije zapalo koliko je zapalo njih. A to što je njih zapalo opet je do vas, jer ste im dopustili, cim po cim, nacimalo vas je. Priznajte!

Razmislite malo, zapravo razmislite puno. Imate vremena na pretek. Ovaj virus od kojeg vam se gaće tresu može i valjati, već se pokazao kao lakmus papir koji, baš kao i onaj snijeg koji ne pada da pokrije (Bijeli) Brijeg, nego da svaka zvijerka pokaže svoj trag, pokazuje sve rupe sistema koji se lažno izdaje za uređeno društvo i uređenu državu, ali sve dok ne odlučimo zbilja poći od sebe bit ćemo vazda suočeni sa vlastitom refleksijom u likovima drugih, puno većih govnara od nas samih. Na koje ćemo urlati kao što majmun urla na svoj odraz na ekranu ugašenog televizora.

I kad virus mine, očekuju vas velike bitke. A za te bitke trebaju čvrsti i nepokolebljivi ljudi, spremni konačno napraviti nešto od ove baruštine ovdje. Trebaju ljudi koji više neće davati popuste. A da bi postali takvi, morate prestati primati popuste i sami, ili, još gore, stalno ih tražiti. Postanite alergični na vlastito traženje prečaca i vlastito zaobilaženje normi i pravila, pa tek onda možemo naprijed.

Vrijeme je da se čisti. Ali prvo očistite i prozračite sebe. A kad ćete ako nećete sada, kad je guza iznad provalije i nema više nazad?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.