Lova je svuda po gradu...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavna akcija policije preko noći je praktički izbrisala skutere iz mostarskog prometa. Vidjet ćete tek pokojeg vozača kako uredno, s kacigom na glavi, vozi svoj registrirani skuter i ne boji se policije. Svi ostali su netragom nestali – i oni koji goli do pasa jašu neregistriran motor, i oni kojima ne pada na pamet poštovati pravila i staviti kacigu, jer je, pobogu, ljeto i vruće je.

Sjašili su i maloljetni kojima je u ruke dopalo više kubika nego im pripada, čak i oni koji pod registracijom smatraju strane pločice.

Jednom rječju, najednom je promet u Mostaru postao manje zagušen i manje opasan, jer vozači skutera, kao i motora, uz čast izuzecima, predstavljaju ponekad onu kap koja prelije čašu. Naravno, nisam protiv tih prijevoznih sredstava, ali sam za to da svako nađe svoje mejsto na ulici u okviru zakona i propisa, skupa s vozačima.

I skupa s vozačima električnih romobila, koji još uvijek u okrilju sive zakonske zone, počinju glumiti neotesane skuteraše novog doba. Opet uz čast izuzecima, već pomalo živciraju tiskajući se s pješacima, biciklistima, majkama s kolicima i vodičima pasa na ono malo slobodne pločničko – trotoarske teritorije u gradu.

No, gdje je tu lova, pitate se? Pa, upravo leži u sudionicima u podivljalom mostrskom prometu! Već godinama govorim i pišem – da se policija sjeti što joj je primarna namjena, samo jedan tjedan masovnog izlaska na ulicu uredio bi promet u gradu i na nevjerojatno lagan način upumpao u proračun županije ogromne svote novca. Jer vozača koji se pogrešno prestrojavaju, prolaze kroz crveno, parkiraju gdje je hlad, a ne gdje se smije, ostavljaju auto na ulici „samo da tetki odnesu lek“ ili skoknu po burek, ili ne puštaju pješake, jednostavno u ovom gradu ima previše!

Da ne spominjem kako popuštanjem normi i provođenja zakona raste broj neispravnih, improviziranih i neregistriranih na cestama. Potencijalnih ubojica sebe i drugih ima sve više tamo gdje je zakona na cesti sve manje. Ne mogu radari koji su tek automati za naplatu kazni, ali ne i stalni, pokretni strah na cestama, predstavljati osnovnu silu zakona u prometu! Ne, to je dodatak, kao svijet na reveru, ništa ne može zamijeniti pravog, živog policajca!

Ima i pješaka koji su u višegodišnjem nedostatku mjera naprosto podivljali – zebre za njih ne postoje, iskaču iza parkiranih autobusa k'o komandosi, makar im je 79 godina, bacaju se sa stražnje straneparkiranih kombija direktno na cestu, prelaze gdje im padne na pamet, ne poštuju svjetla semafora, hodaju posred ceste kao da su oslobodili grad...da ne kažem kako je u normalnim gradovima ozbiljan prekršaj kad pljuneš, baciš čik ili ambalažu na pločnik!

Svatko od nas, u to sam siguran, toliko s odviknuo od pravila ponašanja u prometu i na ulici, da smo kandidati za kaznu ili dvije tjedno. Možda i više od toga, a znamo matematiku – puno glava po malo para – puno novca! Zašto se to ne prakticira u Mostaru, ne kužim?

Nigdje na svijetu nema policije koja se pravda na sve načine, samo da ne bi pokupila živu lovu, ali, eto, kod nas, ima baš toga. Neuvjeti, malobrojnost, blokade, ovo, ono...bilo kako bilo, lova i dalje migolji ulicama, parkira na zebre i pločnike, prolazi kroz crveno....i nikoga nema da je pokupi!

I ne samo zbog love, pišem ovo i zbog sebe. Zadnjih nekoliko dana sam sam sebe uhvatio u prekršaju i stid me je zbog toga. Jučer sam čak i prešao cestu na crveno u trenutku kad su automobili krenuli na zeleno – i još se krenuo obračunavati s vozačem, srećom samo verbalno i srećom stao sam brzo. A onda me je bilo stid, jer nisam bio u pravu. Jer sam i sam počeo puštati dlake i očnjake...jednostavno, u podivljaloj okolini i mi pomalo postajemo divljaci, htjeli ili ne to priznati. Vidimo druge, kopiramo, jer se, jebiga – eto, može tako!

I da ne zaboravimo rizike koji se smanjuju povratkom reda i zakona.  I ono kako je uzalud suze roniti kad se nešto tragično dogodi, a da nismo prstom maknuli da spriječimo. Jednostavno, kupljenjem novca po ulicama ovog grada, spašavaju se i životi, jer se vozačima vraća prethodna pamet i strah od prekršaja, što će u budućnosti rezultirati većom svjesnošću i savjesnošću o riziku u prometu, što će opet u konačnici sačuvati živote. Novac od kazni mogao bi, s druge strane, pokrenuti proračun, pa možda i naknade za porodilje i dječji doplatak malo podebljati. I tko zna što sve ne.

Pokrenuti kotač koji je odavno zaglavljen, to nam je potrebno, malo uzbrkati ovu močvaru koja već odavno smrdi na ustajalost...na kraju krajeva, sve se može kad se hoće, ali ovdje odavno nitko ništa neće, osim onoga što baš mora. A i toga što mora sve je manje. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.