Luda kuća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dijele Europljani kandidatske statuse. Jer evo smo mi uspjeli postići reforme koje su nam propisali, one pakete šest plus osam je četrnaest i tri plus dva je pet. Ako ćemo iskreno, nama je to naš Bakir postigao, zato je pao u oporbu, i naš nam je Fadil to postigao, zato se i skršio na planini. Upravo zato što se jadničak žrtvovao za naše dobro, odgođena su saslušanja u procesu 3F respiratora, ali kako nas sam Fadil uvjerava na Facebooku, nije mu ništa strašno.

E kad vidiš takvu objavu, jasno ti je zašto realni sektor uporno traži reformu zdravstvenog sustava u javnom sektoru, jer ne može nikako biti ništa strašno, a da se ne može na sud. To po onoj narodnoj mudrosti ‘Bože zdravlja pa na bolovanje’.

A ja bih danas baš želio pisati o zdravlju, onom, doduše nevidljivom, ali jednako bitnom i nadaleko stigmatizirajućem.

Čuvaj se gazde, pas je OK

Nije teško da čovjek ‘ode na živcima’ u ovoj zemlji, ili bilo kojoj zemlji na Balkanu, bila ona dijelom Unije ili samo rupčaga kao Bosna i Hercegovina. Ovdje se još uvijek plaće dijele u kovertama ili bonovima, regresi, božićnice, to su sve neke imaginacije kojim nas truju ovi što rade na Zapadu.

Porez na plaću zaposlenika je gotovo 42 posto, ili kako me jednom prilikom Miličević u tehničkom mandatu ispravila, 41,6. A ja velim da je tih 0,4 posto toliko nebitno u usporedbi sa srednjim vijekom, kada su uzimali kralj devetinu i Crkva desetinu, dakle 11,11%+10%=21,1 posto otprilike. Istina je, tada su civilne usluge uključivale da te kralj brani ukoliko netko izvana zaprijeti i bilo je lijepih zgrada za vidjeti, tipa dvorci i katedrale, ali nije baš da si se u dronjcima smio motati oko tih zgrada. Ali izdaleka, s njive, bilo ih je lijepo gledati.

Mi danas nemamo lijepe zgrade, osim ako ne računate imanja naših voždova kojima se ne može ni pristupiti, niti ih čak gledati izdaleka s neke njive. Od ostalih javnih usluga, imamo vodu s piralenom, imamo zdravstvenu skrb ako sami kupite i donesete lijekove, imamo kvalitetne ceste ako imate skupa kola, ako nemate, ni ceste nisu Bog zna kakve. Imamo besplatno obrazovanje, samo ako kupite brojna nimalo jeftina nastavna pomagala i trpite česte štrajkove prilično zakinutog obrazovnog kadra. Pitanje je, dakle, koliko država uzima naših novaca neopravdano, samo kako bi hranila birokratski aparat kojem bi i Njemačka ili Turska pozavidjele.

U zemlji, dakle, u kojoj ti svakodnevno nedostaje jedan papir, sasvim je logično prolupati.

Zdrav bi ovdje poludio

No, jesmo li mi ovdje baš ludi? Ili smo samo jako normalni, ali rastegnuti na intelektualnoj i emotivnoj razini. Pogotovo sada u vrijeme blagdana, kada svi nekako očekuju izrazito obiteljsko strpljenje, kada očekuju domišljatost i brižnost oko pronalaska i pripreme darova, a dani su tmurni, ledeni, bolesni, šmrkljavi...

Mnogi od nas vjerojatno trebaju pomoć, pritom ne mislim na društvene mreže, prepune lažnih idila i lomljive slike savršenog. Trebamo poziv telefonom, ono čega se plašimo posljednjih godina, nepotrebno, da ćakulamo, da iziđemo na kavu i dangubimo, da sjednemo preko puta stakla u kavani i samo promatramo umirujuću vrevu ljudi.

Nerijetko trebamo i više od toga. Sva ova nesigurnost utječe na naše živce, na naš krvotok. Nije blesavo potražiti pomoć psihijatra. Nisi lud, niti je nešto pogrešno s tobom, ako osjećaš da ti suosjećanje ljudi oko tebe nije dovoljno. Nisu ti svi neprijatelji, ako se ne slažeš sa svojom okolinom. Ali hrabro je priznati sebi da nešto nije u redu. To je ujedno i prvi korak da potražiš ozbiljnu pomoć.

Znam da je to hrabro, odvažno, pomalo i drsko. Svojedobno sam, prije više godina, priznao da ne mogu izdržati, i potražio psihijatrijsku pomoć. Naišao sam i dan danas nailazim na negativan stav okoline – od činjenice da me smatraju grubijanom, svadljivim, umišljenim, do činjenice da mi spočitavaju da zaboravljam, da sam senilan, da mi se priviđaju stvari. Ja osobno imao sam dijagnosticiran privremeni poremećaj autodestruktivne naravi, baziran na anksioznosti. No tada sam naučio prepoznati sebe u svemu.

Tako nerijetko odgovorim ljudima, ako sam anksiozan, nisam senilan. Ili još ljepše, ako sam depresivan, nisam lud.

Zašto vam ovo pišem sada?! Ovo je doba godine kada na površinu isplivaju te negativne emocije, ti strahovi pomnoženi međusobno, strah od neimaštine, loših radnih uvjeta, strah od nekakvih virusa, od rata, od svega nas, Gospodine izbavi!

Nije loše upitati za pomoć, pritom ne mislim samo na izolaciju, molitvu ili razgovor sa svećenikom ili psihologom. Oni će to zaliječiti, privremeno usporiti, ali će sljedeći udarac biti teži i dublji. A zašto se sami preventivno ne pobrinemo da spriječimo obiteljsko nasilje, nepotrebna razaranja obitelji, pa na kraju krajeva, da spriječimo i samoubojstvo, o čemu sve češće čitamo u vijestima crne kronike.

Nije sramota potražiti stručnu pomoć. Ovo je luda zemlja i treba se radikalno hrvati da ostaneš normalan i ne odnese te struja općeg ludila i cirkusa u kojem živimo. Samo hrabro!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.