Ministarstvo sadake

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam kako ste se osjećali dok ste se, kao neka vrsta modernih izbjeglica, probijali automobilom do Srbije ili Hrvatske, u nadi da ćete dobiti spasonosni boc – boc. Ne znam, ali mogu pretpostavljati kako ste imali onaj blatni osjećaj u ustima, onu oporu ogorčenost, jer ne možete boc – boc tamo gdje živite, tamo gdje plaćate, tamo gdje ste građani, nego morate, baš kao u zlatna vremena Trsta i Ponte Rossa, ići preko granice u potrazi za komadom humanizma pretočenog u spasonosnu iglu.

Ne znam kako ste se osjećali dok ste, poput Čeha osamdeset i neke, objašnjavali cariniku namjeru putovanja, Boga moleći da vas ne pita za neki od papira kakve danas traže na granici. – "Neću daleko, samo da skoknemo na cjepljenje", skrušeno i gotovo molećivo, što bi Zlatko Dalić rekao – ponizno ponašanje na granici, da ne bi slučajno nadglasao zujanje muhe, a sve u cilju da se tamo negdje preko granice bude bar malo građanin prvog reda.

Ulazak u sajamske centre, sportske dvorane ili domove zdravlja u koje, bez velike igre sudbine, nikada ne biste ušli za vas je dokaz da ste dobili šansu izvući se iz ludila koje je zavladalo dolaskom riječi koronavirus. Baš kao oni nesretnici koji su bježali onomad preko Berlinskog zida, prkoseći brojnosti metaka i zazivajući božansko proviđenje na putu prema željenom Zapadu, tako ste i vi na poziv sladak kao pjev sirena zaboravili sve one tlapnje domaćih političara i pošli u zagrljaj onome za kojeg su vam ranije govori da vam ne misli dobro.

Ne znam kako ste se osjećali, ali sigurno ste, baš kao na Ponte Rossu u zlatno doba Trsta, okrećući nervozno glavu susretali poznate face iz grada. I drago vam je bilo, pretpostavljam, baš kao u ona davna vremena na regrutaciji, kad vam je bilo lakše uz spoznaju da će i raji koju poznajete neka doktorica titrati jaja. Ili, možda, da slučajno ne preskočim, vratilo vas je u izbjegličke dane, kad ste po susjednim zemljama u redovima na izbjegličkim šalterima znali prepoznati nekoga iz firme ili dvorišta. Pa vam odmah bude nekako milo oko srca. Bude vam lakše.

Dotle u Bosni i Hercegovini, koja ostaje iza vas, u zemlji kojoj plaćate porez i kojoj dajete i zadnju nadu koju imate, i dalje isti likovi pune naslovnice, isti botovi pune komentare ispod njih, i iznad svega ista priča o konstitutivnim narodima i građanima, promjeni izbornog zakona koja se neće dogoditi i patriotskim snagama koje državu brane od onih drugih u toj istoj državi na koju svi zajedno polažu pravo, samo neki to pravo prodaju za judine škude.

Puna vreća prava za narode i građane, slatkousta obećanja toliko već puta izrečena da vam se čini da stoje tu još otprije stećaka i ratovi preko medija za naivnu javnost koja ne zna kako se dijele fotelje i pozicije u zemlji u kojoj je sve neizvjesno osim plaće državnih namještenika i njihovog prava na dugi odmor i još duže bolovanje.

Kakav vam je osjećaj dok se poput duha šunjate po hodnicima domova zdravlja, u koje nikada inače ne biste nabasali, kakav je osjećaj dok se snalazite po sportskim dvoranama i sajamskim prostorima susjedstva, između ostalog jer ne vjerujete svojoj zemlji i njezinim vlastima i mislite da će vam prije zamutiti šećernu vodicu nego cjepivo? Kako, uostalom, vjerovati ljudima koji pola godine već kupuju jedno te isto cjepivo koje nikako stići? Kako vjerovati aparatu koji ima za nova auta, a nema ni za što drugo?

Kakav je osjećaj, dok slušate savjete susjeda, onog istog koji vam je u kasnu jesen 1991. rekao kako treba slati djecu odavde, jer ovo će puknuti i nepovratno otići u tri pizde materine, a koji vam kaže kako je bolje ići u Hrvatsku primiti Pfizera ili Johnsona, jer tko zna što su nama ovdje udijelili i gdje je to sve držano i, tko zna, možda je davno istekao rok trajanja?

Kakav je osjećaj kada vam prijatelj kaže kako u Bosni i Hercegovini treba razjuriti sva ministarstva, na čelu s Federalnom Vladom i Vijećem ministara, a o Predsjedništvu da ne govorimo, i umjesto njih instalirati samo jedno ministarstvo – ono za sadaku?

Nema tu osjećaja, glava sama klima gore – dolje u potvrđivanju surove istine da ova imitacija od države i ne postoji ni zbog čega drugog nego da bi iskala bjelosvjetsku sadaku, jer budžet ionako žderu stranački skakavci. I na tom putu sadake toliko se srozala da je više i ne išće, nego milostinja sama dolazi, tako prirodno kao što pada kiša ili kao što se zemlja vrti oko sunca. Ali ih to nimalo ne smeta da vas svako malo nalože, pun je kalendar zbivanja, zastavama i teferič - partijima na kojem se kažu velike riječi, sve sami spomeni na slavu i ponos kojih nema i od kojih nitko osim njih nema ništa.

Država kojoj se doniraju cjepiva uzgaja samo parazite. I drži ih na ključnim funkcijama. Zapravo, nije država ta koja ih drži, držite ih vi, vi ste država, oni koje otpočetka ovog teksta pitam kakav je osjećaj kad lunjate po Srbiji tražeći boc – boc? Ili vi, koji drhtavo prelazite u Hrvatsku po isti ubod, shvativši usput da je Pelješki most, eno, zaista gotov!

Vi, koji ćete sutra opet drhtati na granicama, jer dolazite iz zemlje u kojoj se ništa ne mijenja osim tihog propadanja, samo da bi, kad vas jednom konačno propuste preko granice u jednom od ljetovališta vidjeli u restoranu zajapurenog od alkohola i sreće upravo onog lika koji vas cijelo vrijeme s televizije uvjerava kako nema do naše zemlje i da će on za nju i za vas i budućnost vaše djece dati apsolutno sve. Ili ćete, ako ste nešto manje patriota, a više domoljub, tamo vidjeti nove kvadrate borca za vaša ustavom zagarantirana prava, koji je, usput, kao i naš vrli ministra prosvjete kojem nije problem ići na prosvjed protiv uhićenja lika bez diplome, odlučio pljunuti pod prozor našem sustavu obrazovanja i djecu poslao u Beč na školovanje.

Kakav je osjećaj, iskreno recite, biti predzadnja rupa na svirali i biti ljut jer živite u zemlji u koju vam još bez problema dođu to reći, a suvisli odgovor, osim uobičajenih floskula, naizgled starijih i od stećaka samih, ne postoji? Osim ako ne dođe u sklopu kakve sadake, oliti milostinje, iz Brisela. Ili otkud god već stižu cjepiva zadnjih dana.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.