Mo Parking, Mo' Problems

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dolaskom jeseni stiže nam i najavljeno oživljavanje projekta Mo Parking. Znam kako se neki još uvijek čudom čude informaciji kako je čitavo ovo vrijeme postojalo javno poduzeće istog tog imena i živjelo učahureno u bespućima naše birokracije i sistematizacije čekajući novih pet minuta prilike, ali to je istina.

Istina je i kako je prvi pokušaj oživljavanja naplate parkiranja u gradu neslavno propao, upavši u očekivanu klopku vlastite hajdučije, raznih interesa, nedorečenih zakona i nadležnosti, a neki bi rekli kako je lovac sam upao u klopku za medvjeda, zapetljavši se u svojoj brzopletosti.

Ima toga još, naravno, ali uzelo bi mi pola kolumne. Što je bilo, bilo je. Pojeo onaj međed kenjca.

Je li se u međuvremenu nešto promijenilo? Hajde, recimo kako su se interesi, uključujući i one nacionalne, a bez čijeg poklapanja u Mostaru ništa ne ide, donekle usuglasili. Usuglasile su se donekle i zakonske odredbe i nadležnosti, pa poduzeće Mo Parking konačno može reći kako ima i neke papire koji u potpunosti potvrđuju njegovu svrhu i postojanje, kao i budući sistem rada po principu mrkve i batine. Uostalom, Mostar konačno ima i Gradsko vijeće, koje je garant javnim poduzećima da postoje i imaju svrhu. A navodno ni ona vozila pauk, koja su trunula čekajući bolje sutra Mo Parkinga, nisu baš totalno propala.

No, glavna pitanja, ona koja će postavljati građani, sutra kada krene naplata parkinga, i dalje su ona ista. Najvažnije pitanje od svih njih, uvodi li se naplata parkiranja samo da bi se uzeli neki novci od parkinga ili da se konačno mrkvom i batinom riješi pitanje kaosa u mirujućem, a samim tim i u aktivnom prometu u gradu? Idealan odgovor bi bio da jedno osigurava drugo, odnosno kako će naplata parkinga onima koji dolaze u grad uvesti i reda i dovesti do novih investicija kojima bi se uredila nova parking mjesta u gradu općenito i izgradile javne garaže, da bi se rasteretilo parkiranje koje sad izgleda po onoj staroj matrici "auto na autu, a čije nije, onda je na zelenoj površini".

No, građani kojima je ne tako davno ponuđen idealan odgovor kako se uvođenjem akciza osiguravaju novi kilometri autoputa, a svi znamo kako to u praksi funkcionira, ne padaju više tako lako na obećanja. Upravo su nas loša rješenja svih nivoa vlasti u zadnjih mnogo godina doveli u stanje stalne sumnje u nove projekte, a perspektiva iz koje stanovništvo gleda na projekte od, recimo tako, općeg značaja, nije ona široka, nego vrlo sebična – gdje sam ja u svemu tome? Što je, priznat ću, pošteno i jedino moguće. Nakon godina varanja i zavaravanja, nakon ponašanja nadležnih po istom tom principu "gdje sam ja u svemu ovome?", ljudima ne ostaje ništa drugo.

Što je, zapravo, šteta u startu. Jer će za potpunu provedbu Mo Parkinga trebati i razumijevanje i strpljenje građana, kojima će, očekivano, najteže biti objasniti, a pogotovo onima koji su "ovo branili devedeset i neke", da parking ispred njihovih zgrada nije njihov i kako će za parking mjesto trebati plaćati godišnju rentu. Pogotovo je to zafrkana rabota, u ovo vrijeme kada je svaka marka bitna, u pretpostavljenoj nuspojavi prve faze uvođenja plaćanja parkinga, kada svi oni koji su navikli parkirati na glavnim ulicama krenu umetiljati svoje vozilo na parkinge među zgrade. Uh, bit će jako gusto!

Drugim riječima, kada krene naplata parkinga na glavnim cestama, za koje su već ocrtane linije, hoćemo li, kao i prošli put, vidjeti isti onaj scenarij, u kojem izbjeglice sa „glavne džade“ parkiraju ljudima pod balkone i prozore, gaze maćuhice i dječja igrališta, a to mogu zato jer ih nema tko kazniti? Hoće li prva faza u startu ugroziti onu drugu, najosjetljiviju fazu u kojoj građani imaju platiti za parkinge pod svojim prozorom? Kako ćemo razlikovati goste od domaćih? Hoće li potvrde ili naljepnice stvarno imati vrijednost ili biti mrtvo slovo na papiru? Hoće li biti koristi od zvanja nadležnih za rješavanje problema nastalog u jedan ujutro? Tko će biti nadležan? Tvrtka ili policija?

U gradu gdje svatko ima vezu i svi znaju svakoga, svatko nekome nešto duguje i svatko ima strah od nekoga, ali ne uvijek i od organa reda, provesti bez problema već i prvu fazu uvođenja naplate parkiranja bit će neobičan podvig. A uvjeriti zatim građane da, nakon što polude na još veće gužve na vlastitim parkinzima, da sav taj kaos moraju i platiti, bit će ravno najvećem čudu! Jer da bi se ta naredna faza provela, organizacija i edukacija moraju biti na najvišoj razini, razini koju Mostar do sada nije nikada imao, a pravila moraju biti jasna i moraju se provoditi jednako za sve.

Nažalost, koliko za sada vidim, organizacija i edukacija već kaskaju. Umjesto opće mobilizacije medija, umjesto plakata i obavijesti, nemamo uglavnom ništa. Pitanja koja postavljaju građani kad im spomeneš Mo Parking i dalje su ona ista, elementarna, na koje još uvijek ili nisu dobili, ili nisu skužili odgovor – i sve se svodi na ono – "E, pa to je moje, a oni mi oduzimaju, ne dam pare, ne dam svoj parking, neće moći!"

E, pa ne može to tako. Ono čega svi moramo biti svjesni je da se parkiranje po Mostaru već jednom mora urediti. No, godine nereda, nerada, aljkavosti i selektivnog pristupa, kako problematici, tako i građanima, stvorili su zid nepovjerenja. Zid zidan višegodišnjim toleriranjem bahatosti, odmahivanjem ruke na prijavu istih, namigivanjem i obećanjem da će se stvar srediti i da ne brineš ništa – taj zid kojeg smo svi mi pomalo zidali, on jak je k'o beton!

Taj zid ne može razbiti puka odluka o demoliciji nelegalno izgrađenog objekta, ne može ga srušiti jedan potpis, to je zid koji se mora istopiti vjerom građana da je to što plaćaju za njihovo dobro. I sa tim osjećajem dobra se mora jako požuriti, jer u zemlji prevarenih, povjerenja gotovo da i nema. Kako uvjeriti građane da će se uplaćeno sutra vidjeti u harmoničnom suživotu njihovih automobila i pakinga, to nije moj posao, ali je netko valjda plaćen da ga obavi? Jer, bez toga, džaba krečite!

Vikendom, kada u Mostaru, dojam je, ima mjesta za sve, kada možeš parkirati i poprijeko s obzirom na količinu slobodnog prostora, čovjek može shvatiti barem na trenutak što znači živjeti u gradu koji nema probleme s parkingom. Nažalost, već dolaskom nedjeljne večeri, a pogotovo prvog radnog dana u tjednu, isti taj čovjek može vidjeti što je problem – infrastruktura grada Mostara ne podnosi toliki broj vozila. Jasno k'o dan. I ništa mudro.

I nisu to samo oni koji tek rade u Mostaru, a stanuju drugdje, a koji se sjure u grad s prvim znacima ponedjeljka, nisu to ni studenti ili oni koji su došli u Mostar obaviti neki posao ili obvezu, tu su i dostavnjaci, kamioni, kombiji, tu je čitav muving ljudi i automobila u gradu koji je, opet nažalost, naviknut da se autom ide i u prodavnicu udaljenu 20 metara i kako nije jutro u kafiću ako nemaš pogled na svoj auto.

Da ne spominjem kako u Mostar na posao svak' stiže svojim autom, a ne autobusima kao nekad, a ni sami građani nemaju odavno naviku da kada idu negdje pitaju susjeda bi li i on s njim. Naša sloboda, koju smo u međuvremenu bespogovorno prihvatili, sloboda da se svojim autom ide i parkira gdje stigneš, to će biti teško prepustiti nekome!

U gradu u kojem su biciklisti i pješaci još uvijek endemska vrsta, makar se njihov broj povećava, čak i više korov iz perspektive onih koji brinu za infrastrukturu, u gradu u kojem je javni prijevoz sveden na prazne autobuse koji besmisleno kruže, sloboda je definirana kao nigdje drugdje! A slobodu oduzeti nekome, to je rađa!

Zapravo, čitav problem je sadržan u jednostavnom matematičkom odnosu broja vozila i broja parkirnih mjesta. Ako taj broj nije jednak, imamo problem. Ako će i nakon uvođenja naplate parkiranja ostati isti, odnosno na bilo koji način nejednak, imamo kaos. A još veći kaos će biti ako se bude moralo plaćati, a broj parking mjesta ostane nedovoljan.

To je u gradu sa vječno nesređenim imovinsko – pravnim odnosima, višedecenijskom divljom gradnjom i raskupusanim popisom vlasnika stanova i automobila, zapravo vrlo lako moguće. U gradu gdje na jedan stan dođu i po tri automobila, a katastarska knjiga trpi sve, očekivati kaos je sasvim realna opcija.

No, kako sam optimist po prirodi, nadam se da je netko dobio mandat za čudo. I da ima ideju koja će dati odgovor na ključno pitanje – je li sve to samo radi novca ili radi konačnog rješenja problema? Navijam za ovo drugo i nadam se čudu! A na čemu temeljim optimizam? Pa, eto, smijali su se neki kad se u gradu uvodila prva ozbiljna taksi služba.

"Propast će, kome to treba u ovom gradu?" I? Što se dogodilo? Taksi službe su se razmožile, Mostarci i gosti grada dobili jednu novu računicu i sve je dobilo smisao.

Ako se Mo Parking bude radio sa smislom i svrhom, možda rezultat ne bude kao prazan autobus, nego kao puni taksiji? A u međuvremenu možda upravo plaćanje parkinga stvori potrebu i dadne novi smisao gradskim autobusima. I gradu kao takvom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.