S/Mrčenjaci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uvijek kada prođem onaj kružno-ružni improvizirani tok na Smrčenjacima, gledajući, baš kao u kompjutorskim igricama pucačine, i desno i lijevo, i još desnije i još više lijevo, a sve to u jednoj sekundi, padne mi na pamet sadomazohizam. Kad prođeš taj neimarski dragulj naše niskogradnje i taj spomenik našem ofrljativnom shvaćanju prometnih pravila, osjetiš se kao u kakvom sadomazohističkom ritualu.

Zbilja, ne zezam se, jednako kao što je sadomazohizam seksualni poremećaj kod kojeg se spolno zadovoljstvo postiže nanošenjem boli drugome, ali i vlastitom patnjom, poniženjem ili ispitivanjem graničnih vrijednosti boli, tako je sudjelovanje u prometu (pa i u životu) u Mostaru jednako tome. Čak i sudjelovanje u prometu kao pješak čini te sudionikom sadomazohističkog rituala punog boli i poniženja! Čak i puko gledanje izvođenja radova u prometu u Mostaru proizvodi isti taj efekt.

A kružni tok na Smrčenjacima je vrhunac tog našeg sadomazohizma, satkanog od nevjerojatnih improvizacija na rubu pameti! Što nas dovodi do zaključka da se, unatoč gomili novog asfalta i kockica za pločnike, suštinski na Smrčenjacima ništa nije promijenilo, samo je kaos preseljen tridesetak metara istočnije.

Ako si vozač, hladan znoj zalijepi ti se uz majicu svaki put kad u iole većoj prometnoj špici umakneš zamci zvanoj improvizirani kružni tok na Smrčenjacima, sretan što si izbjegao i one koji se žurno spuštaju od Bolnice s čudnom namjerom da presjeku kružni ravno, kao i one koji dolaze novom džadom, a koji možda nisu upućeni u to da je ta nakupina nabacanih i slabo razumljivih znakova stisnutih u par kvadrata prostora zapravo nekakav kružni tok.

Kad je prije dvije godine, u rujnu 2019. godine, zabodena tabla i kad se krenulo s rušenjem objekta koji će smetati budućim radovima na Smrčenjacima, mnogi su se u čudu pitali zašto na tabli stoji „Rok završetka radova 2 godine“? Nije, naime, izgledalo kao da radovi na par stotina metara trase, ma kako ekstravagantno izgledali u najavi, zahtijevaju čak dvije godine intenzivnog posla, a neki stariji i sa iskustvom u niskogradnji odmahivali su rukom i govorili kako tu ima posla za najviše pola godine, u vrh glave godinu dana.

Ali ne lezi vraže, ispostavit će se da su čak i dvije godine malo. Definicija intenzivnog posla se promijenila do neprepoznatljivosti. Kad imaš labav plan, tanjušnu pripremu i nemaš neku veliku hitnju, otegnu se radovi k'o jaja u novorođenčeta. U međuvremenu je cesta koja nastavlja Ulicu Blajburških žrtava prema Smrčenjacima, kao i sam odvojak prema groblju Smrčenjaci, postala sinonim za sve ono što u ovom gradu ne valja već godinama. Sinonim za čisti sadomazohizam, igru koja se zasniva na nanošenju i trpljenju boli.

U ove dvije godine nagledali smo se svega, radovi su išli čudnovato, planovi mijenjali, prilagođavali i nadoštiklavali u hodu, kopalo se, pa se zatrpavalo, opet se kopalo i opet zatrpavalo, odustajalo se i vraćalo, usprkos logici prilagođavalo i zaobilazilo, a kad nije bilo drugih problema odnekud bi izbila voda, kad nije problem bila prirodna voda, pukla bi cijev vodovoda, a najčešće su radovi stajali, na gradilištu ne bi bio niti jedan radnik, a stanovnici tog kraja uglavnom su usput ostali bez živaca, kako u vožnji, tako i u svakodnevnom obavljanju uobičajenih poslova.

I onda, kao kruna svega, improvizirani, nazovimo ga tako, kružni tok, na vrhu te nove ulice! Kružni tok koji to nije, posvađan sa svakom logikom i sigurnosnim poimanjima prometa, stoji ponosno kao dokaz da su radovi na Smrčenjacima sve ono što Mostar jeste. Grad bez jasnog i gotovog plana, grad koji za sobom vuče ostatke i repove, grad koji sam sebe sapliće o vlastite odluke i zablude, ili što bi davno jednom Johnny rekao – grad bez ljubavi, sumrak ideja.

Zagazili smo u rujan mjesec. Točno dvije godine nakon početka radova na Smrčenjacima. Radovi bi, kaže tabla, trebali završiti u ovom mjesecu. Netko je, unaprijed svjestan da to neće ići tako, davno docrtao jedinicu i na tabli piše 12 godina umjesto dvije. Davno je netko prokužio da će biti grbavo. Radovi, naravno, nisu završeni. Ali dug je mjesec. Ne znam postoji li itko, uključujući naručitelja, projektanta, a pogotovo izvođača radova, tko zna kako će se i kada radovi završiti. Jer niti su jedini u gradu, niti ijedan radi neka druga tvrtka.

Nego, ključno je pitanje - što smo uopće dobili nakon dvije godine mučenja na toj dionici pokraj škole na Bijelom Brijegu i odvojku na Smrčenjake? Što predstavlja cesta sa dvije trake u oba smjera kada ne vodi nikakvom logičnom nastavku ili završetku? Zna li se konačni cilj dvogodišnjeg krivudavog cirkusa? Osim što je trenutni završetak ceste sinonim za opasnost i udar na logiku svih onih koji su svojevremeno noći probdjeli nad knjigom testova za polaganje vozačkog? Osim što dupla traka vodi u duplo golo? Što smo to novo i kvalitetnije dobili nego što je bilo? Ili ćemo čekati zbilja 12 godina da konačno vidimo?

Eh, da su samo Smrčenjaci. Rekao sam početkom sedmog mjeseca kako ne bi bilo fer da radovi na Aveniji, dakle u Ulici Kralja Tomislava, dočekaju novu školsku godinu. Inače je krkljanac na Aveniji kad roditelji vode djecu u Desetu, prvašiće pogotovo, kad pada kiša još više pogotovo. I? Jesu li me čuli nadležni i izvođači radova? Jesu, ali u klincu!

Nešto se sad kao sprema, krenulo se asfaltirati s Vrha Avenije, navodno će sve do Mostarke, ali školska godina počinje za nekoliko dana. Sad samo čekam da krene škola, pa da padne još i poznata mostarska kiša. Zapravo, ne treba niti kiša, radovi su toliko blokirali taj dio grada da će roditelji djecu voditi u školu, a i sama djeca će ići u školu, kao da igraju neku varijantu survival igre. Dođi od kuće do škole i natrag, a da ne upadneš u rupu, da te ne pregazi valjak, da se ne isprljaš kao da si bio na cross country utrci!

I sjetim se čovjeka sa bogatim iskustvom u niskogradnji, koji mi onomad reče – me ovo je pola godine, najviše godinu dana posla. Kakve dvije godine? Eh, zaboravih mu tada reći da je očito on lik iz nekog drugog vremena, kada je rađa imala drugo značenje. I drugi ritam. I drugi smisao. Njegovih ondašnjih pola godine danas je 12 godina. Ovih para.

I još neka mi neki kažu da se danas brže živi. Ako je suditi po radovima u gradu, imamo mi vremena na bacanje. Kao i novca, naravno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.