Velika tajna Smrčenjaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godinama već , po nekoliko puta tokom dana, svaki dan, prolazim raskrižjem na Smrčenjacima. Nepregledno, prometno, nelogično, ovo raskrižje pravo je čuđenje u svijetu – postavljeno pravo prvenstva prolaza malo tko prepoznaje, tanku signalizaciju nitko ne vidi, za bolju nitko i ne mari – ali opet, nekim čudnim, prešutnim,  a opet svima koji mu gravitiraju poznatim dogovorom, vozači na tom raskrižju sami uspješno reguliraju prvenstvo prolaza. Jedni druge propuštaju, auti se zaobilaze tako da jedni drugima presijecaju putanju, što kod novajlija može izazvati i lupanje srca, ali s obzirom na okolnosti  koje obećavaju totalni kaos i užas, ne sjećam se kad sam zadnji put na Smrčenjacima vidio sudar. 

Čak i oni koji prvi put dođu u situaciju snalaziti se na Smrčenjacima, kao da uključe neki nepoznati kliker u dubini mozga, proradi intuicija, popale se sva čula, na nekoj kozmičkoj razini uspostavi se komunikacija s drugim sudionicima u prometu – i svi prođu bez problema, makar bi putniku namjerniku, onome koji stane i gleda scene kada je špica na Smrčenjacima, moglo doći slabo od ogromne mogućnosti da u tom kaosu barem dva auta završe „far u far“.

Da bude još zanimljivije, nema trubljenja, nema blicanja, nema psovanja, a sve je tamo (ne)uređeno da svega toga bude u izobilju. I tako, svaki dan, gomila automobila prolazi tim raskrižjem, od svih onih koji nešto planiraju u prometu ovoga grada potpuno zaboravljenom, klasičnom tranzicijskom atavizmu prošlosti oko kojeg su se načičkale kuće „do mrginja“, tu je i pekara pred kojom su „na pola ceste“ vazda parkirani auti, od koji mnogi izlaze na cestu u rikverc, a u međuvremenu je tik uz raskrižje niknula i benzinska crpka, ali ništa nije promijenilo taj čudesni kontakt među vozačima koji je za Guinessa – na tom raskrižju statistički je manje udesa nego na mnogima koji su potpuno po pravilima odrađeni, opremljeni i horizontalnom i vertikalnom signalizacijom i sve kako treba.

I tako, prolazim ja svaki dan tuda, ponekad stoje i tri auta jedan do drugog s namjerom da idu u istom pravcu, od Cima dolazi čitava traka automobila, najednom se pojavljuju iz takvog kuta da ih samo možete naslutiti, ali ne i vidjeti. Od Bijelog Brijega, iz kontra smjera se spuštaju drugi, brzi i žestoki, i ne samo auta, ima tu i kamiona i skutera, ali na raskrižju opet sve prođe u najvećem redu. Telepatija radi punom parom, vozači se snalaze i puštaju jedni druge, imaju neka svoja pravila – i tako vazdan!

Čak i kada je sprovod u toku, kada se na Smrčenjacima sve stisne „u pet kvadrata“,  opet sve nekako ide bez neprilika. I sve nešto kontam kako je to raskrižje prava slika i prilika nas i našeg društva – nesređeno, mimo svih pravila, nikoga od nadležnih nije briga da se sredi, ali opet nekako svakodnevno funkcionira. Jednako kao i sve ono što je predodređeno za kaos i tragediju samo malo iznad Smrčenjaka – tamo na cesti koja prolazi pored SKB-a, koja šiba preko Bijelog Brijega i koja se kod one birtije sužava i gdje ne znate tko je veći vjesnik kaosa – pješaci, parkirana vozila, nepregledna i sužena cesta – ili vozači koji voze kao da ništa od toga ne postoji. Da ne spominjem lokalne ceste u okolini, posebno cestu koja povezuje Smrčenjake i Iliće, koja vas tjera da se uživite kao u video igru.

I pitam se – zašto? Zašto tuda nema sudara koliko bi ih po svim logičkim normama trebalo biti? Zašto u tom kaosu statistika nije pronašla drugi kraj skale, onaj sa velikim brojevima u crnoj kronici? E, pa zato jer se, da se zadržim samo na Smrčenjacima, u svom tom kaosu, u svoj toj nesređenosti i neregulaciji, svatko svakoga zapravo plaši! I svi zato unaprijed ulaze u raskrižje prije svega s namjerom da iz njega izađu živi, nema tu kurčenja i bahaćenja, kako se obično radi na mjestima gdje se oduzima pravo prvenstva samo da bi se pokazalo da se može – na Smrčenjacima, skoro kao na Divljem Zapadu, svi voze kao da hodaju po jajima – baš kao što se na Divljem Zapadu hodalo sa četvorim otvorenim očima.

I baš kao što je „Zakon Colta“ osiguravao mir na mitskom Zapadu, budio neko čudno poštovanje među ljudima, jer nikad nisi znao tko će kazniti tvoj pogrešan korak, tako i na Smrčenjacima svi voze defenzivno, čak i kada ne izgledaju tako. I tako to ide kod nas, nije samo to raskrižje u pitanju, čitav Mostar je, kad ga pogledaš onako u cijelosti, s obzirom na sve okolnosti, neregularnosti, nelegalnosti, nepostojanje izbora i blokadu mnogih institucija, zapravo grad koji uopće nije opasan za življenje.

Naravno, statistički gledano, kotlina sa stotinu tisuća ljudi mora na dnevnoj bazi dati poneku vijest za crnu kroniku, ali kada gledate druge gradove, naoko sređenije i normalnije od ove luđačke kotline, Mostar nije ništa gori, čak što više!  A s obzirom na sve morao bi biti – i nitko se tome ne bi iščuđavao! Ovako, nekako kao i na Smrčenjacima – svi se pomalo bojimo jedni drugih, sasvim dovoljno da nas neka čudna sila, neka telepatija, neka intuicija, zapravo drži dalje od bilo kakvog udesa.

U općem kaosu se, da zaključim, naši ljudi bolje snalaze nego kada ima zakona, ali kada nije jednak za sve. Bolji smo kada se jednako bojimo jedni drugih, nego kad nas zakoni čine nejednakima! Više smo ljudi kada nam sve izmakneš, nego kad nam daješ dojam da nešto tanko imamo. Što me dovodi do zaključka da ćemo se prije oporaviti ako se „nuliramo“, nego ako i dalje nastavimo folklorno čekati da nam netko dođe i popravi ovo što je teško popravljivo, što je ni tamo ni ovamo.  Drugim riječima, dajmo šansu dogovoru među ljudima, a ne praznim floksulama kako bi trebalo poštovati pravila - baš kao na Smrčenjacima, gdje pravila zapravo i nema – osim onog najvažnijeg – ne radi drugima ono što ne bi htio da oni urade tebi!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.