Bolje pola grada u hladu, nego čitav na suncu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zamislimo scenu u kojoj grupa građana Mostara, sasvim formalna, dođe kod gradonačelnika i zatraži da, u skladu sa, u Mostaru nezabilježenim sportskim rezultatom, a kao dio proslave povodom trećeg uzastopnog naslova prvaka Bosne i Hercegovine, simbol grada bude „ofarban“ u boje kluba, sve sa grbom. Ono, da se, kako je već red i kako se to već godinama radi, i urbi i et orbi, objavi da Mostar ima sportski kolektiv koji rastura sve pred sobom u domaćoj konkurenciji.

Jeste li zamislili scenu? I, što mislite, koji će biti odgovor gradonačelnika na njihov zahtjev, nakon što formalnu grupu građana u Vijećnici ponudi kavom i sokom, nakon što uredno razgrne one Edine kese? Naravno, nije ovo pitanje za petsto ili više maraka, ovo je ono početno, kvalifikacijsko pitanje, jer na njega, kao i na pitanja tipa koliko je dva i dva ili kako se zove nama najbliža zvijezda, apsolutno svi znaju odgovor. I baba sa Đikovine, i tetka s vrha Avenije, i nena iz Donje Mahale, i stari dedo s Brankovca znaju da je odgovor apsolutno neumoljiv i neka vrsta negacije, pa makar to bilo i klasično gradonačelnikovo vidjet ćemo, bit će, strpite se još malo...a koje uvijek završi sa velikim jok. A jok je zato jer se, jebiga, ne može.

Polugradonačelnik u polugradu

Naravno, ne treba biti niti neki veliki flozof da bi se pogodilo o kakvoj formalnoj grupi građana se radi i kako se zove klub koji predstavljaju, a ne treba bome biti veliki filozof da se skonta da je odigravanje jedne ovakve scene u današnjem Mostaru nemoguće, jer spomenutoj formalnoj grupi građana, barem za sada, ni na kraj pameti nije bilo upitati bilo koga, ni gradonačelnika, a ni onoga koji je, uz prešutno odobravanje apsolutno svih faktora,  stavio neslužbenu tapiju na Stari most.

Isto tako, vjerujem da im dugo vremena neće niti pasti na pamet da traže dozvolu ovog tipa. Jer u jedinstvenom Mostaru svi dobro znaju, a malo tko javno da prizna, ovo nit' je prva, niti je zadnja anomalija koja pokazuje da jedinstvo stanuje negdje drugdje, a kod nas se tu i tamo sjajno odglumi. No, jest anomalija koja, vratimo se na težinu pitanja od maloprije, jasno govori gdje smo utukli zadnjih petnaest godina.

And the Oscar goes to...

Odglumit ćemo i večeras pod Starim mostom da smo veseli, dobronamjerni i integrirani, da smo od obnove Starog mosta naovamo postali jedan ljepši, kulturniji, snošljiviji grad, da smo napredovali toliko da smo na putu prema europskoj prijestolnici kulture, zasjat će novi Stari opet kao one večeri 2004., kada su se čule poruke o miru, ljubavi i premostivosti apsolutno svega. Uz dužno poštovanje prema sjajnim izvođačima, prije svega mostarskom simfonijskom orkestru na čelu sa neumornom Snježanom Zovko i mladim snagama fenomenalne Mostar Rock School, među uzvanicima će biti i previše foliranata, onih koji znaju, a šute. I koji će, nakon što fešta završi, otići svak' na svoju stranu. Doslovno.

Nemojte me pogrešno shvatiti, od obnove Starog mosta naovamo, a eto prođe petnaest godina, Mostarci svih fela su vidno napredovali u međusobnom odnosu, a za to su, nažalost, najmanje zaslužni ljudi i institucije kojima su puna usta zajedničkog i jedinstvenog i koji na osnovu te misije godinama opravdavaju plaću.

Mirni ljudi skoro  blage ćudi, sjebalo ih nevrijeme

Ljude uglavnom spajaju zajedničke nevolje poput snijega, požara i poplave, čekanja u redu na bankama i pronalaženju još malo mjesta za baciti smeće u kontejner. Spaja ih i ekonomija, nema boljeg od zajedničkog interesa poput posla koji donosi zaradu, tu se ne pita ni za ime ni za mjesto kopanja i molitve.  Spajaju ih i  gužvanja po prostranstvima Vrapčića subotom, Binga ili Mepasa. Spajaju ih muzika, knjige, umjetnost, a rijetki su koji nemaju u rodbini ono što se samo nekima čini nespojivim. Ljude spaja to što su ljudi i što u nas, makar vas neki žele u to žestoko uvjeriti, nema nacionalne netrpeljivosti jedan na jedan. Kada se načme zajednička tema, a takvih tema je 99 posto, onda druženje samo klizi...

Što se tiče onih koji se pitaju, službenih i neslužbenih gospodara grada, nikakvo jedinstvo ne dolazi u obzir. Dvije strane moraju postojati, dualizmi moraju živjeti, plitko ukopani pod krinkom jednog grada. I ovdje pritom ne mislim na Zrinjski i Velež, Bog ih poživio, nego na dualizam u kojem kokošare oni koji k'o fol obećavaju jedan klub i jedan grad i oni koji im se, k'o fol, opiru. I zbog  kojih je svaki klub zbilja jedini klub u gradu, ali u svom dijelu grada.

Jeste li zamišljali ovakav Mostar budućnosti?

Makar je san koji smo, k'o fol, obećali sanjati prije petnaest godina, te obećali pretvoriti u stvarnost, bio Mostar za sve i svakoga na svakom pedlju svoje teritorije. Sasvim je jasno, nakon 15 godina, niti da Zrinjski neće na Stari most, niti će Velež pod Bijeli Brijeg, ali je itekako jasno da su neki 20 godina sjajno ušićarili braneći jedno i obećavajući drugo. A oni drugi profitirali plašeći svoje da je to izgledna kazna ukoliko imalo popuste i da je pola grada u hladu ipak bolje nego čitav na suncu.

Da ne govorim da smo, gledajući izranjanje Starog 2004., vjerojatno zamišljali kako petnaest godina kasnije Mostar, da ga jebeš, mora biti bolje mjesto za život, a mi u njemu sretni, veseli i ostvareni. Zato smo dizali kredite da se ovdje skućimo, da nastavimo lozu, da se kupamo u izlascima i zalascima sunca. U međuvremenu nam se uglavnom smrklo,  preveliki je broj onih koji su se ovdje vidjeli za petnaest godina razočaran, ponižen i poražen napustio ovu dolinu suza. 

U međuvremenu veliki broj planira uraditi to isto. Mostar je u ovih 15 godina postao lošije mjesto za život, stare perspektive ispale su naivan sanak pusti, mladenačka očekivanja pretvorila su se u krizu srednjih godina. U nemir, brigu i ansioznost pri pogledu u budućnost. Priznajte, razočarali su vas i podijeljeni Mostar i jedinstveni Mostar, svi Mostari i onoi koji se u njih kunu su vam se smučili.

Ples s vukovima

No, okupit ćemo se večeras pod Starim mostom. Sjajni simfonisti i sjajni mladi rockeri pokazat će koliko se u ovom gradu može, samo kad se hoće. No, koliko zbilja netko to čuje i vidi? I publika će biti oduševljena jer Mostar kad zna i kad ga se pusti cvjeta u tisućama sjajnih mirisa, zvukova i boja. A tanko ga se pušta. I turisti će biti sretni, jer su, možda i njihovim novcem, njihove strane vlade onomad pogurale obnovu Starog mosta, koji je, srećom, svjetska baština, a ne samo naša lokalna valuta za raskusurivanje.

U oduševljenju viđenim neće nikome ni na pamet pasti misao da se zbilja, ali zbilja pitalo samo ovdašnjih poglavara i našeg ovdašnjeg novca, Stari vjerojatno nikad više ne bi izgradio. Kao što se nije izgradilo ni pola Titove, oliti Glavne ulice. Uzimali bi redovno kredite na račun njegove obnove, upucavali tu lovu u budžete, kao što to rade s akcizama. Plašili bi se međusobno duhovima prošlosti i ruševinama, kao što o prigodnim datumima i dan danas svak' plaši svoje onim drugim. I obećavalo bi se samo da ne bi ispunilo. 

Enter Sandman

Ne zaboravimo, Stari Most je jedan, a za grad Mostar vam baš i nisam nešto siguran. Uostalom, probajte postaviti Zrinjski na Stari most, a Velež pod Bijeli brijeg. I sve će vam se samo kazati.

Ustvari, nećete ni pokušati.

Zašto, pobogu, braćo?

Pa, zato što znate da ne ide...i šutite i pičite dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Bolje pola grada u hladu, nego čitav na suncu. Kažem ja.

Akobogda, i narednih 15 godina. Kažu oni.

E, pa, onda, živjeli!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.