Čekamo, čekate, čekaju...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Htjeli bi, možda, da vam napišem koju o Aluminiju? Možda još neku o smeću? Možda još neku o nimalo najboljima među nama koji poput hijena kidaju rijetke ostatke mesa s kostiju nekada živih i vrijednih organizama? Možda, onako, općenito gledajući, da još jednom napišem nešto o našem kolektivnom mentalitetu, onom istom koji nas košta točno onoliko koliko ceh napravljen u zadnjih 25 godina, ono kad se sve zbroji i podvuče i izađe cifra ?

Malo mi je glupo nakon svega ponavljati samoga sebe otprije dvije, pet, deset, petnaest godina. Ispast će da sam zbilja uzalud, u vjetar, baš nikome pisao i govorio. A to je, priznat ćete, teška spoznaja. Pišenje uz vjetar. Vikanje gluhom na uho. Mahanje pred slijepima.

Sve vam se samo kazivalo...a sad je kasno!

Htjeli bi pravdu? Htjeli bi objašnjenje? Potražite ih po oguljenim zgradama nekadašnjih pravnih i gospodarskih subjekata. Potražite ih po nekadašnjim državnim parcelama koje su danas isjeckane i razgrabljene, pa onda pretvorene u poslovno – stambene objekte kolumbijskog stila, skupih kvadrata na milijun rata, u kojima ih sve manje stanuje, a još manje posluje.

Potražite ih u papirima prelijevanja šupljeg u prazno, otvorenih i zatvorenih jednih te istih firmi, samo drugih naziva, u kojima se gazda ne mijenja, ali se mijenja njegova odgovornost prema državi i radnicima. Točnije, svakim novim zatvaranjem stare firme, on si kupi novi auto, novo odijelo, nove zube i nove zaliske, a radnici i država ostanu bez svoga novca. I bez budućnosti. Potražite sve to ako hoćete razloge za kolaps, ako uopće nađete više ikakve papire.

Statisti ste u lošem filmu, za jadnu dnevnicu

Potražite na otpadima sve te silne limuzine u kojima su se šepurili svih ovih godina. Potražite sve te silne milijune spiskane u lažnu veličinu i zavist sela i rodbine. Pronađete li ih, u što ne vjerujem, jer to je kvarljiva i prolazna, a skupo plaćena roba, pronaći ćete razloge zašto danas nema ni klozet papira u bolnicama, pronaći ćete razloge zašto vas je, na kraju balade, stid u kakvoj zemlji živite. Pogledajte oko sebe, limuzine sasvim nove smiju vam se u facu, a vi, papci, još uvijek tražite smisao u svemu. Dokle?

Htjeli bi da država uradi nešto? Kakva je to vaša vizija države? Ona je tu da brine za vas? Ona je tu zbog vas? Ne budite smiješni. Učinili ste sve da joj pljunete u facu, učinili ste sve da je vlastitim legalnim amenovanjem pretvorite u prćiju ortačkog mešetarenja, u ono što bi Štulić u davnim trenucima lucidnosti kazao -  splet dobro plaćenih nitkova, doušnika i sjecikesa, u nakupinu mutavih urlatora zvučnih titula, koji hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom.

Bože mili, koliko organa, to mora da je fatamorgana!

Pretvorili ste je u beskrajni niz komisija, nadzornih odbora i radnih grupa, u kojima, kao jaje jajetu, sjede jedni drugima slični, a ponekad i potpuno isti ljudi. I svi zajedno usisavaju u sebe vaše milijune i umjesto u tvornice koje toliko zazivate ulažu u apartmane i stanove na dalekim adresama. I bacaju vam dimne o nacionalizmu i ugrozi, samo da zametnu trag, makar bi mogli proći lišo i bez toga.

I, unatoč svemu, pretvorili ste se u jadnu, dosadnu i nikome opasnu masu, koja zadnji otpor još pruža lijenošću, ali koja, opet svemu unatoč, najviše što sebi dopušta je daljnje prihvaćanje na staro pravilo igre čekanja. Otkad ste rođeni stalno nešto čekate – bolje sutra, ispunjenje obećanja, napredak...a sve što dobivate je još uzaludnog čekanja.

Vi ste sivi, bezličan lik u natrpanoj čekaonici austrougarske gradnje. Hladni zidovi neljudski vam se smiju dok dopuštate da vas u priliku zgodna medicinska sestra tako poznatog prezimena (jer tako se, čini vam se,  prezivaju svi na državnoj sisi) umilnim glasom moli da sačekate još malo, jer ima i težih slučajeva, a doktor se nadljudski trudi. A, zapravo, iza teških kožom presvučenih vrata, doktor ne radi ništa, samo udovoljava vlastitoj guzici i čeka da se sami isparite od jada čekanja.

Čekala sam, čekala, dragog čitav dan...

A vi, baš kao u onoj davnoj i genijalnoj pjesmi Vatrogasaca, čekate i čekate, jer samo vam je to ostalo. I, čini vam se, što bi rekao moj prijatelj Anto zvani Megalopter, nekada sjajan ovdje, a danas izmješten u Irsku, jer mu se više nije dalo čekati -  da od vlastitog rođenja, ili bar od Titove smrti, ili od demokratskih promjena, votever, ovdje stalno samo čekate da se nešto dogodi, da vam padne s Marsa, da vam donesu, da vam ponude...jer ste, kako ste se samo u to uvjerili, vi to zaslužili! A sve što se zapravo događa je da vam uzimaju i ono malo što imate i satiru i ono malo što ste ostvarili.

U međuvremenu, tko se snašao i više ne čeka, uglavnom je sreću ostvario na tuđoj nesreći, tuđem slabo plaćenom radu i beskrajnim šarenim obećanjima o boljitku. Uz dužno poštovanje izuzecima, onima koji prkose općoj slici grabeži i parazitiranja, čekanje vam se nije isplatilo, ispali ste mulci, stoka u redu za...

Uuuuuu, grane smo na vjetru....

Nije ni čudo da se kritična masa konačno ovdje pretvorila u skup unutar sebe zatvorenih pojedinaca, koji su, nakon svega, odlučili pokupiti barem koju mrvicu, po sistemu daj što daš. Nije ni čudo da nam je potencijal za promjene nikakav, jer svak' radi samo za sebe, na malo i uzaludno. Usput smo izgubili ponos (a davno vam je to govorio Milan Mladenović, samo vama narodnjak vazda draži, zar ne?), godine su nam uzele snagu, a refleks odlučnosti zamijenila nam je kilava sposobnost ogovaranja i cinizma, ono, samo da se spere sa sebe bilo kakva odgovornost ili, još gore, obaveza.

I tako, sve tužnije izgledamo tražeći davno izgubljeno pravo, pravdu i smisao. Pretvorili smo se u tupave nostalgičare za vremenom koje nam u svoje vrijeme nije valjalo, pa smo ga odlučili, kao, zamijeniti boljim. Ne zna se, pritom, je li jadnije ovo prvo ili ovo drugo.

I, eto tako... u k'o fol državi, u k'o fol društvu kojem smo kumovi i svjedoci, sve nam je k'o fol.

Još pokoji lajk na facebooku da sami sebe slažemo da smo živi...i fajront!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.