Danas ćelija, sutra stanica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za početak dvije antologijske, za arhivu i da se ne zaboravi.  Kako smo poznati po brzom zaboravu, Đavo mi ne da mira i ovaj tekst počet ću prepričavanjem nekih starih fora. Naime, moj prijatelj Buza, danas uspješno umirovljeni radnik Aluminija,  u ono doba dok smo bili mlađi i luđi, a Aluminij izgledao kao vječni spas za ovu kotlinu suza, običavao je odmah nakon što ga autobus nakon smjene istrese na Aveniji sjesti u našu birtiju i popiti koju hladnu pivu.

Bio je to ritual poznat kao "da dođem sebi", što ne čudi, s obzirom da je dolazio iznuren od smjenskog rada u ćelijama. Prva, druga, treća, stalno bi ponavljao raspored – a onda s posebno svečanim glasom govorio kako nakon šest dana smjenskog smjenjivanja idu dva slobodna dana!

Čisto da se podsjetimo

Svojstven po smislu za humor, a još više po smislu za (auto)ironiju, Buza je nemalo puta, kroz svoj famozni brk u pauzi između dva velika gutljaja tekućeg ječma i hmelja, znao procijediti pokoju antologijsku, a te dvije koje ću vam sad ispričati tiču se upravo Aluminija i rada u Elektrolizi, tamo gdje su smještene te famozne ćelije.

Svaki stanovnik Mostara imao je ponekog svog u ćelijama, i onda i do neki dan, bilo da je u pitanju bio član bliže rodbine ili samo susjed, tako da je općepoznato bilo da je rad u ćelijama težak, paklen – i stoga dobro plaćen i beneficiran. No, iako smo ponekad folklorno zavidjeli plaćama "ćelijaša" malo tko od nas je htio raditi tamo. Sve je to lijepo, krasno, ali svoj ti pos'o…

Kako li je tek onima u Zenici?

Upravo naredne dvije Buzine fore najbolje opisuju "ćelijaštvo" kao takvo i zašto se rečenica "on radi u ćelijama" doživljavala s određenom dozom dubljeg poštovanja. Dakle, dolazi Buza  jednog dana i sav u znoju veli kako je čitavo vrijeme smjene razmišljao kako je teško radnicima Željezare u Zenici. Na moj upit – pobogu, otkud mu Zenica pade na pamet, Buza reče – pa lijepo, gorim ti ja na duplo ovoliko stepeni na onom kranu (a napolju je bilo 42 u hladu) i kontam – ako je ovo što mi radimo ovdje  laka industrija, kako li je njima tamo u Zenici, oni su teška industrija!?

Druga fora odnosi se upravo na temperaturu u ćelijama, pa bi Buza običavao reći kako nakon satak vremena rada ima običaj da na moment izađe napolje, samo da se od vrućine u ćelijama malo ohladi na mostarskom ćelopeku. Mi, koji smo teško disali na mostarskoj ljetnoj žegi, samo smo otvorenih usta gledali u njega, dok bi mu ogromne graške znoja izbijale sa svakim novim gutljajem piva.

Vidi delije, izaš'o iz ćelije!

Prošlo je već petnaestak godina od tih dana, a ja se još uvijek se sjećam velikih gutljaja žednog čovjeka - makar je bio poznat po ljubavi prema pivu, svejedno su gutljaji bili neprirodno veliki, kao da svakim novim očajnički traži tračak života. "Ovo iz njega izbija ćelija", znali smo reći gledajući ga, zamišljajući pakao.

Ma, nije mi trebao ni Buza za shvatiti život i rad u ćelijama, jednom mi se mlađi brat zaposlio preko ljeta dolje u Aluminiju, honorarno kao pomoćno osoblje na ćelijama - dolazio je kući umoran i plav poput zrele šljive. U tri vode se nije mogao oprati. Valjalo mu je u životu tih par mjeseci u ćelijama, točno je znao što ne želi nikako raditi, pa je završio za inženjera elektrotehnike i eno ga sad napolju. No, to je neka druga priča.

Rekoh da je rad u ćelijama bio takav da smo svi, bez obzira kakva primanja, poslove i status imali, nekako sa strahopoštovanjem gledali na njega. Biti "ćelijaš" zvučalo je nekako zeznuto, posebno, a samo sitne duše su im gledale u primanja i zavidno šaptala iza leđa – eno ga, on ima preko dvije milje! Eh,  prava raja je znala u čemu je trik sa svim tim tisućama na kraju mjeseca. Sve je bila lutrija, s velikom mogućnosti da će u skoro vrijeme zdravstveni bilten pokazati u kojem grmu leži zec. Ili neka druga životinja.  Tako je bilo i prije rata, tako će biti i nakon rata, kada je u velikom preslagivanju i raspodjeli privrednih subjekata Aluminij dopao na ovu ovamo stranu.

Svatko računicu po vlastitom dupetu kroji

Malo tko u Mostaru je stoga ikada pokušao uraditi ono što je neki dan uradio, inače meni drag lik,  Boris Šiber, bivši Nadrealist, tražeći krivce za krah Aluminija, što su učas prenijeli neki zeru zločestiji mediji – svesti posao u ćelijama na vrijednost prosječne plaće u Federaciji i u tome pronaći razlog za pad giganta. Direktori, ostali šefovi i uhljebi u hijerarhiji i sva njihova primanja, premije i sve ostale beneficije mogle su se staviti na tas, ali "ćelijaši" i njihove plaće baš i ne!

Grad iznikao na rudarskom poslu i muci svih onih koji su najbolje godine ostavili kopajući mrki ugalj pod današnjim kompleksima zgrada s cijenom kvadrata od dvije tisuće i bogzna koliko maraka, nekako je u svoje vrijeme znao cijeniti gotovo pa rudarski posao u jednoj novoj i isplativijoj grani industrije. Tradicija poštovanja tuđe muke kao da je prešla s rudara, koji su ostavljeni i zaboravljeni negdje na kraju socijalizma i prebrisani u našem divljem kapitalizmu, na radnike u ćelijama Aluminijskog (kombinata), iz kojeg je izlazio taj toliko hvaljeni materijal koji je bio sastavni dio automobila, aviona, helikotera...

Rajska Djevo…

I nakon što su rudari zauvijek otišli u (nadam se) Raj, a svi oni koji su se okoristili njihovom mukom vrlo vjerojatno (će) na ono drugo mjesto, sada je došlo vrijeme da im se pridruže „ćelijaši“. I dok je rudarima simbolično presudila voda, koja je ispunila jame i površinski kop, njima  je simbolično presudila struja. Preskupa, ugradbena, na kraju je njihovu muku učinila neisplativom i zrelom za otpis.

Preksinoć u 00:04 stala je priča o Elektrolizi. Nakon davno zagašene Glinice, sada je naredni proces u nastanku aluminija došao kraju.Osim ako nekim čudom nešto ne pokrene onih stotinu mirujućih konzerviranih ćelija koje nisu sudjelovale u recentnom procesu proizvodnje.

Smjena mrtve straže

No, u čuda se ovdje više ne vjeruje. Rudnik je nestao izmičući pred načičkanim zgradama, čekajući neki potres, ne bi li ga se opet sjetili, a što će biti s Aluminijem, to je sada teško reći. Jedno je sigurno, on će za sada ostati gdje jest, ima tvrtke i mimo Elektrolize, tko zna kome i kako će računi biti ispostavljeni i tko će se pojaviti kao spasitelj, sve sa uvjetima o masovnom otpuštanju i nikakvim otpremninama. Iz ove perspektive – priča o ćelijama i "ćelijašima" pridružuje se priči o mostarskim rudarima.  Tužan kraj jedne velike priče. Tužan kraj dvadesetog stoljeća i povratak u devetnaesto. U doba begovata, nadničara i kulaka.

Zaboravit će bagra, kako to obično radi, da su njihovim rukama, znojem  rudara i "ćelijaša" čitavo stoljeće držani temelji ovog grada, modernog Mostara, a na njihovim mukom zarađenim plaćama odgojene generacije u gradu koji je blagoslovom bivše države imao i jedan Soko. Ako se pitate zašto temelji grada klize u nepovrat, eto, samo da vam napomenem kako stvari stoje. U kasabi koja nezadrživo juriša unatrag samo će ponekad i ponekome odjekivati udarci alata i strojeva, a većini jebena kakofonija nacionalističkih sto puta prežvakanih preseravanja, kao dimnih bombi za konačno glodanje onoga što su izgradili naši očevi, djedovi i pradjedovi. Ako vam to ne smeta, onda ništa…