Dobro došli u 19. stoljeće!

Nedavno sam pisao o tome kako je smrt Aluminija kakvog smo poznavali samo zadnji čavao u lijesu jedne stogodišnje ideje, u međuvremenu sprovedene u djelo, o industrijalizaciji jedne pasivne, ruralne i mahom seljačke zemlje kakva je Hercegovina. Niti je Aluminij jedini, niti je prvi, mnoge su tvornice u zemlji Hercegovini propale, jednako kao mnoge u Bosni, jednako kao mnoge u regiji. A pogledate li stare slike Hercegovine, stare fotografije Mostara, ne treba ići puno u povijest, dosta je pogledati sve starije od 100 godina, vidjet ćete „kaubojsko“ doba, doba koščatih, od zemlje i sunca izraubovanih seljaka, od tereta pogurenih žena, vidjet ćete preplanula i ispucala gruba lica, rano ostarjele muževe i žene, familijarne fotke pričat će vam priču o mnogo djece koja su tu samo zato jer ih je još toliko umiralo pri porodu ili u ranom djetinjstvu.

Slijepa sela slijepo gore

Prije stotinu godina ovo je bio siromašan, težački kraj. Škrta zemlja rađala je škrte plodove, Hercegovac je bio više gladan nego sit, neuk i praznovjeran  – i dok je razvijena Europa stotinu godina ranije već počela ubirati plodove industrijskog razvoja, o plodovima prosvjetiteljstva da ne govorimo, ovamo je vrijeme protjecalo sporo, nikako. Samo je velika količina sunca spašavala da i Hercegovina ne bude tamni vilajet. A onda je prošao Ćiro, za Ćirom je stigla i zamisao o proizvodnji, razvijali smo lozu i duhan, stigle su ideje o uspješnom plijevljenju, križanju kultura, borbi protiv nametnika. Otkrivena je ruda, boksit i mrki ugalj dali su temelj, došla je struja, položeni su putovi, no svejedno, pravi moderni Mostar, onaj koji se može ponositi svojom industrijom stigao je tek duboko u dvadesetom stoljeću.

Isti onaj položaj koji ga je učinio uspješnim trgovačkim središtem, na pola puta između Dubrovnika i Sarajeva, na pola puta između Dalmacije i Bosne, učinit će ga pedeset godina kasnije središtem najfinije vojne industrije. Naime, Titov strah od najezde Sovjeta rezultirat će velikim povlačenjem većine kapaciteta srbijanske zrakoplovne industrije duboko u srce bivše Jugoslavije, pa će tako, zahvaljujući svom položaju i postojanju aerodroma, Mostar postati domaćin tvrtki Soko.

Sivi sokole, prijatelju stari

U srce Hercegovine stići će najbolji inženjeri bivše Juge, najbolji avijatičari saviti će svoja gnijezda u prelijepom, ali kad bura puhne, a sunce ožeže, nemilosrdnom kraju. Razvijat će se Soko, ne samo kao vojna, nego i kao namjenska i civilna industrija kroz naredna desetljeća, pa će prvi put u svojoj povijesti suri Hercegovac, ma koje vjere ili nacije bio, početi živjeti do tada nezamislivim životom – radit će od ne više nužno otimajući od zemlje, strahujući da će njegov rad biti uzaludan, nego baš suprotno - gradeći i stvarajući na njoj.

Umjesto u redove duhana, loze ili krumpira, mnogi će Hercegovac zauzeti mjesto za strojem, u proizvodnoj liniji, a radeći od osam do tri, od sedam do dva i pol, od šest do tri i pol, a neki i od devet do pola tri, imali su čak i dovoljno vremena da se opet posvete i lozama i krumpiru i duhanu. Neizvjesnost i strah od oluje, suše i požara gotovo preko noći je nestajala za one koji su, za razliku od svojih očeva, djedova i pradjedova, dobili posao u sve brže rastućim firmama sve više rastućeg Mostara – Soko je bio tek jedan segment, sjetite se samo građevinskih tvrtki, Vranice ili GP Hercegovine, sjetite se zlatnog doba Autoprevoza, sjetite se Projektanta, Rudnika, Hepoka koji će osamdesetih već skliznuti u veći Apro. Neću više nabrajati, jer ću sigurno zaboraviti sve poslovne subjekte koji su u jednom, kosmički gledano, veoma malom odsječku vremena, niknuli na ovoj škrtoj zemlji, pretvorivši ljude kojima je bila namijenjena sudbina težaka u ljude koji su mogli živjeti životom vrijednog poštovanja. I koliko god da danas izgledali nerealno veliki ili ekonomski neopravdani, bili su i bili smo u njima i s njima.

Ne bi prepoznali napredak ni da nam se na nos nabije

Nemojte zaboraviti, prvi put su Hercegovci bez straha mogli iškolovati svoju djecu, napraviti od njih ljude sa zvanjem, čak i ako su glumili krute tradicionaliste, one koji su smatrali da nema kruha bez zemlje, opet im je sistem nudio drugu priliku obaveznim školovanjem. Odjednom više Hercegovce nisu kosile danas benigne bolesti, otvorene su bolnice, domovi zdravlja, nije više lokalni pop, travar ili vrač bio jedina nada u bijegu od smrti, počeli smo imati vremena za sport, kulturu, razonodu i dokonost. Sve ono što je bilo nezamislivo samo generaciji prije najednom se spustilo u ove krajeve. Dizanje „sa zvizdom“ i pijevcem i zamiranje života kad „zvizda“ zađe za brdo, pretvoreno je u moderan život, sa stanovima, liftovima, automobilima.

Ruku na srce, još uvijek ne za sve i svakoga, ali barem je postojala neka uzlazna linija, koja je barem davala nadu da će jednog dana svi uživati od plodova svog rada. Još uvijek je Hercegovina nudila premalo za sve svoje stanovnike, tako da je dio odlazio, odlijevao u druge gradove, druge republike ili napolje, najčešće u Njemačku. Ipak, ne budimo nerealni, u jednom kratkom roku, tek nešto dužem nego je prošlo od Daytona naovamo, Mostar i Hercegovina postali su neprepoznatljivo napredni.

Zamašnjak? Škafiškafnjak!

I tako, pod svjetlom hidrocentrala i u sjaju marljivosti Parkova i nasada, jednoj solidnoj većini ovdje je bilo mjesto – nudila se stalna plaća, nudila se sigurnost, nudila se nada, nudio se konačno neki okvir za budućnost u kojem su se rađala djeca koja ne odlaze. Škrta i kamena zemlja malo po malo više nije bila gluha provincija, gladno zaleđe Dalmacije i slabo naseljeno predziđe Bosne, Hercegovci su se u međuvremenu, najedeni i obučeni, počeli baviti nečim što nikad ni sanjali nisu, a na koncu svega i ponositi svojim pjesnicima i umjetnicima svake vrste. Ponosni na to da postajemo referenca, a ne tek puki sljedbenici, gledali smo kako nam mladost napreduje, kako se školuje, kako postajemo stručnjaci i ljudi od zanata. I što je najvažnije – po prvi puta u svojoj povijesti, Hercegovci su mogli nakon 40 godina rada otići u zasluženu i života dostojnu mirovinu, okruženi unucima!

Ne, nije ovo puki trip down the memory lane, kako to lijepo nazivaju Englezi, jedna neselektivna nostalgična priča o tome kako je prije bilo bolje, ovo je samo opomena koja vam, ako već niste vidjeli, govori kako Hercegovina nezaustavljivo galopira unatrag – poništivši industrijalizaciju i koncept masovnog zapošljavanja u velike poslovne subjekte kao da nikada nisu niti valjali, pljunuvši na koncept da škola, društvo i institucionalna izgrađenost sustava nemaju alternativu mi smo pristali na kaos koji nam topi dvadeseto stoljeće pred očima, kao da ga nikada nije bilo! Hercegovina se malo po malo vraća stotinu godina unatrag i na raskrižju opcija kao da bira ono što je prije stotinu godina bilo nezamislivo – nastaviti biti sura i nemilosrdna zemlja neškolovanih težaka, kmetova koji mole Svevišnjeg da im ne zakloni sunce ili ne pošalje potop i tako uništi ono malo ljetine od koje preživljavaju.

Što je, na kraju, od svega ostalo?

Gnjilimo, smrdimo u vlastitom izmetu. Kosturi bivših giganata, nemušto pokrpane bivše ulice koje su vodile u budućnost, zarasle zelene površine koje su nekada Mostar svrstavale među najljepše gradove svog vremena, oronule fasade nekada ponosnih nebodera, bolnice koje grcaju u dugovima i umjesto da liječe sve više izazivaju strah i okreću opet pacijente travarima i vračevima, raja koja sada živi lošije od svojih roditelja, ljudi koji rade sve više za nadnice i sve više strahuju da, i ako je dočekaju, mirovina neće biti dostojna čovjeka.

Kultura, sport i razonoda sve više su pod upitnikom, nema proizvodnje, nema niti love za bacanje. Postajemo opet kruti, uskogrudni i zatvoreni u sebe. Sunce nam je opet neprijatelj, opet motamo duhan umjesto fancy cigareta, radimo od sedam do sedam, ako ne i dulje, samo da bi imali ono štio su naši očevi imali za duplo manje rada.

Nebom odletjeće ptice, ulice naše ostat će bez sunca…

Neka vas ne zavara trenutak u kojem još uvijek mirno ispijate kavu, trošite preostali dio kredita i relativno OK živite čekajući prijenos na Arenisport. Neka vas ne zavara to što se i dalje doimate kao puno naprednija verzija svog pradjeda koji je još uvijek sukao brkove i sanjao kuburu. Ili svog djeda, koji je kao mlad  kući donosio dvije štruce kao da donosi tko zna kakvo blago.

Sjetite se što je otac radio u vašim godinama i kako je gledao na vašu budućnost. Pitajte ga je li mu bilo realno da odgaja djecu kako bi mu već sutra otišla u Njemačku ili ih je gledao kao plodove svog rada kako cvjetaju oko njega, obećavajući tako plodove za svoju djecu, a njegove unuke?

Pljuni istini u oči! Pljuni sebe.

Nitko nije hraknuo u oči kasnijem dvadesetom stoljeću kao mi.  Nitko nije učinio da dvadeset i prvo izgleda starije od dvadesetog kao mi. Nitko nije učinio da živimo lošije nego naši očevi kao svi mi zajedno. Ne znam što je bilo očevima da u jednom trenutku pristanu na ovo, ali pristali su, a mi smo prihvatili pravila igre.

I sada, baš kao dijete koje bježi od mjesta zločina kad se pokaki u hodniku, znajući da je krivac, ali i dalje nesvjesno odgovornosti, i mi galopiramo što dalje odavde. I to mi je najgore od svega. Što mu još dođe i kao nagrada, s obzirom kakav smo zločin sami sebi počinili. Mi, koji, vrijeme je pokazalo, ništa od onoga što smo imali, ničim zapravo nismo ni zaslužili. Bila je to samo, što ono znanstvenici kažu za fenomen života, puka slučajnost. Iskra u tuđem oku. Strah od Sovjeta. Ili puki san nekoga tko je umislio da se ovdje može nešto drugo, a ne samo tuga, čemer i jad.