Smrčenjaci 2: Misteriji bez objašnjenja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kažu da se na prste jedne ruke mogu izbrojati dobri nastavci nekog filma.  Amerikanci to nazivaju sequel i doista je teško pronaći uspješno cijeđenje neke filmske franšize. Pohlepa producenata i ulagača, nezasitna želja za zgrtanjem još dolara, obično izrodi brzinu i sklepan scenarij. Obično se navodi kako je Kum 2 jedan od primjera kako nastavak može biti bolji od originala, ali ja toliko volim prvog Kuma, njegovu odmjerenost, tok zbivanja, scene, da se uvijek namrštim kada mi netko kaže – Kum 2 je bolji! Ne, Kum 2 je također vrhunski, nevjerojatan, ali je duži, razvučeniji, radnja se događa u dva različita razdoblja, ima više politike, objašnjavaju se velike stvari…

Prošli put sam napisao kolumnu o Smrčenjacima, o raskrižju koje je, opet ću se okoristiti A.B. Šimićem, čuđenje u svijetu. Nitko sretniji od mene, kolumna se čitala i dijelila tisućama puta, zaustavljaju me ljudi da čestitaju, ne možeš reći da ti je neugodno, daleko od toga, ali nekako se nisam nadao – nije to bila neka gimnastički teška zadaća, bilo je kolumni koje su pisane dublje i teže i nosile puno snažniju poruku od „Smčenjaka“. Ali, ako se smijem uzdignuti na nivo filma Kum 1, izgleda da se ljudima svidjela baš zato jer je bila autentična, baš kao što je Kum 1 svima izgledao baš, ono, mafijaški.

I nije komplicirala, pokušavala proniknuti u tajne i tokove novca, prikazala je nešto što jest, nešto opipljivije od uvijek zamućene politike, nešto izvan zamršenih međunacionalnih odnosa, nešto što je svačije i svakodnevno, pogotovo ako gravitirate tom dijelu. I konačno, opisala je nešto naizgled tako obično, svakodnevno, nešto što bi svakome moglo pasti na pamet, ali, eto, nije. Do neki dan. I, naravno, hvala svima koji su je pročitali i dijelili. Puno mi znači da, dok me šišaju, gospođa iz frizeraja kaže kako joj je kolegica rekla da odavno nije pročitala nešto duže od te kolumne, priznajući da je, u ovim brzim vremenima, našla nešto što će iščitati do kraja.

Pripremajući se za novu kolumnu, od nekoliko tema o kojima svašta želim napisati, odabrao sam se, mimo svih njih, poigrati s nastavkom sage o Smrčenjacima. Prvo, lijepo i neobično zvuči. Drugo, baš kao i Kum, da se opet očešem o genijalnost F.F. Coppole i Maria Puza, nekako zahtjeva nastavak, jer je prirodno upitati – što dalje, kako izgleda dalji tok ove priče? Nećemo valjda ostaviti priču o Smrčenjacima da zauvijek ostane jedna lijepa fusnota iz kolovoza dvije i devetnaeste, to famozno raskrižje da i dalje onako simpatično i simptomatično  i narednih dvadeset godina čeka svoj prvi veliki lančani sudar s tragičnim posljedicama? A, ne, nećemo!

Dakle, dragi moji, osupnut uspjehom prvog dijela, na koju su reagirali svi osim nadležnih za projektiranje i izvođenje radova na poboljšanju infrastrukture,  odlučio sam napisati i drugi dio sage o Smrčenjacima! Pa, sad, na vama je da odredite – je li vam se više sviđa prvi ili drugi, ili ste, kao ja po pitanju  Kuma, ljubitelj i prvog i drugog!

Dakle ovako, priča počinje mojim pješačenjem iz pravca škole na Bijelom Brijegu, nikada mi neće biti jasno kako i zašto je pompozno zamišljena cesta sa četiri trake uspjela, čini se, zauvijek stati tamo kad jedan dio zavije prema Smrčenjacima, a dugi prema Brijegu.  Još jedno je čudo, makar je neki dan jedan Mercedes baš to uspio, kako na tom lomljenju četiri trake u jednu, uz sve to uzbrdo, plus još  bez ikakvih znakova i horizontalne signalizacije, nema više nesreća, tipa zabijanje u zid ili direktan pogodak onoga koji se spušta od Smrčenjaka s onim koji se hoće prebaciti u cestu koja vodi na Bijeli Brijeg.

A obje ceste koje nastaju iz nikada dovršene četiri trake su jadne lokalne džade, pokrpljene i tanko održavane, a da ne govorimo o nekom prostoru za pješake. Ogromna je, naime, pogibelj, pješačiti tuda, pogotovo prilikom malog uspona iznad Antiruzija, tu je i uspon i pad rizičan za pješaka – jer, nema pločnika, praktično si sam na cesti prepušten vozilima koji se u toj uskoći mimoilaze. I pritom voze prilično brzo. Općenito, jedan duži dio ceste nema pločnika, kolokvijalno možemo reći i trotoara, tako da pješaci znaju da je na vlastiti rizik, ali, očito, u ovom Mostaru to i  ne može drugačije. Pri tom je svatko navukao „mrginje“ do ceste. Neki uz to slabije održavaju lozu i živicu, pa jadan pješak još više biva izguran pred auta.  

Općenito, nije to osobina samo tog dijela grada i drugih prigradskih naselja, prostori za sigurno cirkuliranje pješaka gotovo da ne postoje, a kad ih ima uglavnom ih bestidno vozači koriste za uspinjanje i parkiranje. I nikom ništa! Da Smrčenjaci nisu ništa, pokazuje cesta koja dalje preko Mašića ide sve do Ilića i prema kojoj je svaka video igra ovog svijeta mala adrenalinska maca. Toliko prepreka, navučenih „mrginja“, zidova koji prijete i rupa koje zjape, to nema nigdje, čak ni famozna „Ilićka magistrala“ nije toliko napeta za vožnju, sa svim onim parkiranim autima i rupama u vječnom statusu navlačenja zakrpe.

Netko će reći – što pišeš o manje urbanim dijelovima grada? Tako je to tamo, reći ćete, pa to je normala. Nije normala, jer ni takozvani urbani dio grada nije puno bolji, pogledajte samo Aveniju, sramota da onoliko džombastih zakrpa stoji po kvadratu tako važne i prometne ceste! Pogledajte Bijeli Brijeg! I ne, nije normala ako Cimu i Ilićima gravitiraju, tu imaju vajne objekte ili velebne domove neki od najpozvanijih i najmoćnijih ljudi u ovom gradu. Uvijek mi padne na pamet – gdje je usput nestalo ono famozno – on je otuda, zato su i dobili asfalt i vodovod!? To je bila fora kojom je svaki političar ili gazda koji drži do sebe častio kraj iz kojega je ili u kojemu obitava, na opću radost sumještana, ali izgleda da na tom potezu Cim – Ilići ta fora ne stanuje. Ljudi se snalaze i snalaze i snalaze, bilo da su u pitanju teško zamislive putne komunikacije na razini devetnaestog stoljeća ili činjenica da se kanalizacijska mreža otegnula k'o meksička sapunica.

I ne, nije to više onaj manje urbani dio grada, dolaze, evo,  i zgrade, odavno su tu objekti koji ne pripadaju običnom mirnom „seocetu“, ali infrastruktura ne samo da kasni, nego je zapravo i nema. Kao kad kažeš – zajednički prijatelj, ničiji prijatelj! Eto, tako se nekako doima infrastruktura u tom području, a onda i u čitavom gradu. I onda, za kraj, uđem u auto i krenem od Smrčenjaka prema Bijelom Brijegu, pa ću se spustiti prema stadionu…i odmah mi u oči upadne ogromna zakrpana dionica ceste, pružila se uz Brijeg k'o pantljičara zakrpa duga dvadesetak metara. Svaki put kad prođem tuda pomislim – pa koliko skuplje bi ih došlo da su odradili sve kako treba? Ovako, odradili sve na sramotu, i svoju i svih tih ljudi tu. Kao da su radili nekome tko nije njihov, tko je nebitan, ne bi gore ni neprijatelju!

I opet ljudi mirno i dostojanstveno ne ginu, ne udaraju jedni u druge, ne pizde, makar je sve namješteno da nije kako treba…

I kliznu tako ovaj nastavak, nešto duži, teži, dublji i kompliciraniji nego prvi, baš k'o Kum 2, do svog završetka. Neću vas pitati je li vam se svidio, ali nadam se da vas je ostavio u nekakvom razmišljanju. Uostalom, pogledajte, razmislite još jednom, jednako kao što vas je oduševio prvi nastavak Smrčenjaka, nadam se da će vas i ovaj drugi pronaći tamo gdje mu je mjesto, dok prolazite svim ovim lokacijama koje sam spomenuo. Možda još jednom pročitate prvi, pa možda opet drugi. I, znate što, nemojte tražiti treći, nećete ga dobiti! Nije to tek puko krpanje rupa i obećanje o kanalizaciji koja, evo, samo što nije, ima dvadeset godina! Nije to gorko – slatka priča o našoj sposobnosti privikavanja i skrivenoj vještini preživljavanja. To je, ipak, malo veća zajebancija. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.