Hercegovina, Kakofonija!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neki dan gledam jednu epizodu, inače odličnog serijala, „Jay Leno's Garage“, i kaže u njoj Jay Leno kako je Kalifornija posebno mjesto na svijetu, umalo pa raj na zemlji, upravo zato jer je na tako dobrom mjestu – do plaže ti treba pola sata, do snijega na planini ti treba pola sata, ima puno sunčanih dana, ljudi jednostavno tu moraju biti veseli, zemlja plodna, ekonomija u cvatu, a dobre ideje u svom tom okruženju naprosto frcaju!

I stvarno, ne samo kroz tu Lenovu emisiju, nego općenito, što kroz priče ljudi koji su tamo bili ili tamo još uvijek žive, kroz mnoge dokumentarce, serije i filmove, čovjek stekne dojam da sve što za sreću treba je fin geografski položaj, pola sata do mora, pola sata do planine, fina rahla zemlja – i gomila sunca!

I onda skužim, baš poput  prijatelja iz grupe Zoster,  da svu tu kalifornijsku priču u načelu imamo i ovdje. I da se, posebno pred Bosancima i strancima, znamo zbilja često pohvaliti njome – ono, sunce, more, plavo nebo, zelena rijeka – a planina na prepišaj hoda! I to je, ispostavit će se, nažalost, jedino što imamo zajedničko s Kalifornijom. Točno da se zapitaš – a, dobro, pa koji je, ono, stvarno nama klinac?

Nismo pokvarili samo ono što ne možemo dobaviti

Čovjek stekne dojam da ovdje nismo pokvarili, uništili ili razgrabili samo ono što nismo mogli fizički dohvatiti – baš to sunce, recimo, ili plavo nebo. Što god da nam je došlo pod ruku mi smo umrljali, unakazili ili zatrovali. Planine ne možemo srušiti, ali smo zato u Gornjoj Hercegovini već jebali nanu naninu šumskim bogatstvima. Neretvu, Radobolju i ostale rijeke uglavnom smo zapišali i pretvorili u kanalizaciju i slivnik za otpad.

Dok u Kaliforniji, već odavno svjesni kamo zagađenje vodi, samo da napomenem kako su prošli grozne i smogom ispunjene sedamdesete, danas prednjače u suzbijanju fosilnih goriva, ekološkoj predanosti i reciklaži, mi ovdje kako da ne živimo na svojoj zemlji, nego smo je zakratko zauzeli od mrskog neprijatelja, pa se svojski trudimo da mu je zanavijek sjebemo. Prije nego isparimo odavde, trudimo se zagaditi rijeke, upropastiti infrastrukturu, pogaziti zelenilo, iščupati sve što se može, samo da neprijatelju, kada se vrati, otežamo povratak u civilizaciju.

Traćimo ovaj život uzalud, čekajući život vječni?

Neki dan šetam tako novoizgrađenim centrom Oaza u Mostaru – još je uglavnom neuseljen, ali je neki delegat već stigao parkirati auto i ostaviti velike mrlje ulja na parkingu. Što je loše, nikoga iole nadležnog za to, barem do narednog tehničkog pregleda, koji može biti i za godinu dana, nije nimalo briga. Što je gore, dok napolju postoje procedure, tehnike i ljudstvo za čišćenje ulja sa javnih površina, kod nas toga ni na mapi. Što je najgore, najmanje je briga onoga kojem ulje curi. Nit' će ga kazniti, nit' će ga isključiti iz prometa, može tako do kraja svijeta – ili dok mu žuta lampa ne kaže da je u crvenom što se ulja tiče!

Motorno ulje je, kao što valjda znamo, izuzetno štetna mješavina različitih tvari. Kod nas su mrlje, lokve i potoci istog sasvim normalan, uobičajen prizor. Baš kao i milijun ispljunutih žvakaćih guma na pločnicima. Baš kao i milijun kesa koje slobodno šeću uokolo, pogonjene snagom vjetra (eto ga, naš ekološki moment! Bar nam kese ne idu na dizelsko gorivo!).

Centar zabadave i magična dvorana koja nestaje u nastajanju

Vratimo se Kaliforniji – sjedište je svjetske industrije zabave, milijuni ljudi hrle tamo ne bi li postali glumci, voditelji, šoumeni, manekeni. Trude se biti drukčiji da bi uspjeli u svijetu mogućnosti. Trude se biti jedinstveni da bi ušli u Hollywood.  U nas, pak,  ljudi hrle u Elektroprivrewood, pokušavaju ući u taj svijet mogućnosti -  i pritom se trude ne da budu drugačiji, nego da budu isti u moru istih. Političari u Kaliforniji izbore dobivaju zakonima koji legaliziraju i marihuanu pretvaraju u izvoznu granu, ali pritom računaju na ogromnu potporu istraživača, znanstvenika, raznih ozbiljnih studija, te javnih rasprava, a u nas se i ne zna tko je podvalio ideju o smilju i ima li smisla tražiti da snosi za to posljedice.

U nas ne postoje studije, istraživanja, a čak i kad se poneko zalomi, vlasti za to uglavnom boli lijevo jaje. Nedonošče, ta ne financiraju ga oni, zanimljivo je samo ako donese neku lovu, bez prethodnih ulaganja. U Kaliforniji sruše staru dvoranu nakon više od 30 godina – ili je potpuno renoviraju, a kod nas, u Mostaru, jednu te istu grade već više od 30 godina – i sad je ima manje nego li je bilo na početku. U Kaliforniji  bi zbog toga svi političari odreda već bili izvan politike – ili u zatvoru. Kod nas se agonija nastavlja. Bez krivaca, naravno. I bez zakona kojih se svi boje. I bez volje da se jednog dana svi boje.

Sve imamo, a ništa nemamo

Da, mogli bi nabrajati do u beskonačno…i pritom se stalno pitati -  o'kle bola' nas s Kalifornijom!? A, zapravo, zašto ne usporedba nas i Kalifornije? Nije Jay Leno u krivu – za nešto veliko zbilja ti treba bogomdana pozicija. Blizu more, blizu planina, a iznad sija sunce! No, za nešto više treba i ono između. A ono između kod nas je kur… da 'prostite!  A nije da potencijala nema, Kalifornija bi plakala na koljenima da može prodati još i ovu našu kakofoničnu povijest kao svoju, a koja nam je uz šipke, smokve i trešnje dala i bogomolje, hodočasnička mjesta i kamenja gradova, mostova i puteva starijih od Amerike. Koje uglavnom nismo gradili mi, ali sad je naše, pu! spas nas!

I umjesto da uživamo u toj činjenici, mi smo spremni već sutra to do kraja razjebati, ako bude potrebno. I to pokazujemo svakom kesom u letu, svakim uništenim mladim drvetom, svakom brukom i sramotom koju oko vidi čim baciš pogled oko sebe.

Kako ono zapjeva Elvis, baš tamo negdje u Kaliforniji sedamdeset i neke  - Stranger in my own home town? Netko se osjeća strancem, a netko se ponaša kao stranac. I tako ti je to ovdje.