Uf, što ćemo danas doručkovati?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uglavnom ne krijem kako me nervira inertnost građana, koju mnogi među nama dobro maskiraju tobožnjim aktivizmom koji se uglavnom svodi na par uobičajenih floskula o lopovima i uhljebima, te starim foteljaškim povicima tipa „Treba…!“ i „Država da učini nešto!“

Taj uglavnom neefikasan bunt, koji se teško buntom može i nazvati, obično kulminaciju ima na društvenim mrežama gdje svatko svoju frustraciju gura ispod tuđe nevolje i problema, ali nakon izljeva gnjeva uglavnom utihne, te poslovično nikad ne odvede stvari na novu razinu.

S druge strane, ne krijem ljutnju što živim u društvu u kojem javne i društvene funkcije u solidnom broju obavljaju ljudi koji se ne boje ničega, ni smjene, ni sankcije, ni šefa (jer je pravi šef negdje drugdje), a pogotovo se ne boje reakcija javnosti, dijelom i zbog već iznad navedenog, što nas je i dovelo do epidemije lijenosti u strukturama. Kao virus ta epidemija se širi već odavno, lagao bih kad bih rekao da je od jučer, prekjučer, pa čak i otprije dvadeset godina.

Nema straha, nema stida!

Jednostavno, kad se ne bojiš kritike, čak i one od prvog kolege, a kamoli od tamo nekakve javnosti, svaka kritika te prestane zanimati. Kad si siguran da što god da uradiš tebi ne slijede sankcije – ili ćeš, u najmanju ruku, kad nešto žešće sjebeš, samo dobiti novi raspored, ti postaješ ono što bi Bregović svojevremeno kazao za Bijelo Dugme na vrhuncu slave, čulnih užitaka i tržišne nedodirljivosti – „dobro raspoložen idiot“. 

Dobro si raspoložen jer si u vremenu nesigurnosti, baš poput onog priljepka s morske obale, čvrsto prihvatio neslomljivu stijenu, siguran si da ni bure ni oluje ne mogu tako lako otpuhati ni tebe, a ni stijenu, a idiot si baš zato jer ne reagiraš na vanjske podražaje, baš poput onog priljepka, kojeg ponekad ni oštar nož ne može skinuti s kamena.

Čemu naprijed kad je dobro i ovako?

E sad, kako ništa nije bez neke, tako ni opća epidemija lijenosti struktura, a koju vidite na šalterima, u ambulantama, na ulici, po onome što bi trebale biti uređene površine i travnjaci, nije tek bezazlena zajebancija onih koji su uhvatili „Boga za bradu“, nego prijeti da čak i onima koji misle da ih ništa ne može odlijepiti, jednoga dana donese grubo prizemljenje. Jer, nemoguće je da tolika lijenost mase koja obavlja dužnosti onih koji bi trebali činiti da ovo društvo funkcionira, na kraju ne udari i njih same. Ili vas same, ako ovo čitate na nekoj od beskrajnih pauza.

U osnovi, nemam ništa protiv zapošljavanja po javnim poduzećima, organima javne uprave i državnim službama onih koji su nekome bliži, po rodu, broju ili padežu, sve dok takvi obavljaju funkciju za koju su plaćeni. Problem je što je što dobar dio njih to ne radi. Sve dok je glavni motiv dolaska na posao da se s njega čim prije ode, sve dok je glavni pokretač na poslu šetanje od ureda do ureda s pitanjem – odakle ćemo jutros naručiti dostavu?  - nema tu sreće!

Trud se ovdje namjerno rimuje s uzalud!

I, na kraju krajeva, sve dok ne postoji svijest o tome da si (nevažno čijim amenovanjem) postavljen biti službenik (obratiti pažnju na riječ službenik!) na usluzi široj zajednici i da kao takav imaš pravo uživati plaću i povlastice, ali zauzvrat činiti sve da sutra ne radiš lošije nego danas, mi nećemo na zelenu granu. I sutra ćeš i ti doći na neki sličan šalter, doći u neku sličnu ambulantu, doći ćeš u milost i nemilost istog takvog koji će, umjesto da ti problem riješi u hipu i krajnje efektno blenuti u tebe kao u najdosadnijeg stvora na svijetu, koji mu je kao u inat, eto, došao kvariti užitak doručka. A baš je jutros dostava s mjesta kojeg obožava i ne voli da mu se hladi.

Zbog takvih kao ti, kao on, kao mnogi, sutra ti može pasti drvo na glavu, jednako kao i svima nama, jer je nekoga bolio k… za stabla i hortikulturu, a hio je plaćen za to. Može te ubiti rupa na cesti, jer netko koji je plaćen brinuti da je ne bude nije radio svoj posao i boljela ga neka stvar zbog toga. Može te lišiti života proceduralna greška, zakašnjela reakcija ili jednostavno nesposobnost onih koji su itekako trebali znati reagirati u tvom problemu. A nisu.  Zbog takvih će sutra ove naše ulice postati Bronx iz najslavnijih dana, škole prave ludnice koje odgajaju djecu da budu zli šupci, a apoteke menze. Ako već nisu.

Dobro uštimani mrtvaci

A onda će ti prisjesti svi tvoji „boli me đon“ doručci, sve za par sati premašene pauze u kojima te je „cvikao“ kolega, sva bolovanja koja nisi uzimao zbog boli, svi odlasci s posla dva sata prije vremena i sveukupno nezanimanje da svoj posao radiš što bolje, ako ništa, onda barem zbog univerzalnog stida pred Svetim Petrom što dobivaš pare za ono što ne radiš baš najbolje.

Obit će ti se kad – tad o glavu to  što te čisto ne sekira što ti radiš loše, neinventivno i samo da se dočeka kraj smjene, samo zato jer to tako ide i jer to rade i drugi. I što ne mariš jer nikoga oko tebe za sve to nije briga. Jer ste u začaranom krugu lijenosti, neinventivnosti i obavljanja posla samo ako se baš mora. Jer ste tu zato što ste odabrani i ćao! Upali, uvalili se, ušli, ubačeni, sređeni, riješeni. I što ste, unatoč malom crvu sumnje, koji je ipak samo mali crv, tek „dobro raspoloženi idioti“!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.