Lipe cvatu, sve je isto kao i lani

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nema sumnje da će se mnogi Mostarac složiti sa mnom da je najljepši dio godine u ovom gradu ovaj period od kraja četvrtog pa do prve polovice šestog mjeseca. Na stranu ovi, sad već točni kao sat, popodnevni pljuskovi, koji ako i promaše grad, onda bar na njega navuku omorinu i zvučnu kulisu grmljavine iza brda, ali ovaj period je vrijeme kada još uvijek nije previše vruće – može se i u autu bez klime, dosta otvoriti prozor na kant, a da ne govorim kako se može lijepo spavati. I, zapravo, život je u ovom periodu lagan kao lagana košulja.

Eh, da....još ni traga tropskim noćima, ni traga onim situacijama kada se u tri ujutro žedan probudiš pa na put do čaše vode za tobom krenu i posteljina i madrac, pa bome i sam krevet, svi natakareni jedno na drugo i uvezani tvojim vlastitim znojem. Još uvijek u ovim danima se može raditi, još uvijek je lijepo šetati, još žega ne davi, a zvizdan ne udara brutalno u potiljak. A kad smo već kod šetnje, kad negdje oko dvadeseti petog zamirišu lipe...e, moj, brate!

'Ko je posadi, svaka mu čast!

Lipi možete prigovoriti svašta, ali joj ne možete prigovoriti da nije lijepo drvo ugodnog hlada i pravilne forme, mnogi znaju ljekovitost njezinog čaja, nema što taj ne liječi, pa iako odavno nisam pio taj lipov čaj jer zdravlje služi, imam dojam da su u pravu.  Sam miris lipa na prijelazu iz svibnja u lipanj (nisu stari Hrvati bili ludi, majka mu stara, čitav mjesec je dobio ime u slavu lipe!) nekako relaksirajuće djeluje na sve. Nešto kužim, iako čitajuć' svjesno loženje naroda koje kolege uporno bljuju sa „politički svjesnih i vrlo jasno određenih portala“, a po čijoj matrici bi se, evo već sad, trebali pohvatati za vratove, na ulicama Mostara u ovom periodu uvijek nekako najmirnije.

Prošetajte i pogledajte ljude, mislim da nema perioda u godini da Mostarci nisu ovako raspoloženi, gorljivi, poletni, u petom i šestom nekako se veselije i jače dovikuju, sazivaju, žamor gomile ima onaj veseliji ton, a nekako i druženje miriše više nego inače. Sve odiše nekakvom pozitivnom energijom, pružaju se ruke, grli se, rukuje se, poziva se na iće i čašu razgovora.

Micin za Mostarce

Dobro, imaju tu svoje prste i duži dani i sunce i bašte, kako one kafićke, tako i one u kojima Mostarci izbacuju negativnu energiju. Nešto se pitaju i trešnje i zelen koja se malo po malo pojavljuje na stolu, ali, svejedno, imam jak dojam da nam te lipe, taj njihov opojni miris, učine nešto, pa postanemo bolji, otvoreniji, veseliji ljudi. Prestanemo biti memljivi, ružni, prljavi i zli.

Opojan miris lipe odiše životom i optimizmom. Popodneva, ono kad sunce zadnjim zrakama miliuje mostarska brda, a bogomolje posebnim nijansama zagrle čisto nebo, nešto su spektakularno u ovom gradu. Duša ti tada prošetati gradom, otvoriti pluća i udisati tu ljepotu. Najednom se čini Mostar ljepšim, ma najljepšim mjestom za život, čak i ona kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture 2024. ne čini se tako blesavom kada te opojan miris lipa zagrli k'o majka kad ono padneš i zguliš koljeno. Ljubav se čini tako slatkom, prirodnom i realnom, kada te lipa uzme pod svoje. Život se čini vrijednim življenja, i to baš ovdje.

Liječi li čaj od betona?

I baš ti bude žao, ali ono pravo žao, što drvoredi lipa najednom stanu i šetnja prema novim dijelovima grada postane mučna. U ovom gradu, nažalost, postoje ljudi na koje miris lipa očito ne djeluje, ljudi koji vjeruju samo u beton i „moje je do mog mrginja“, pa najednom ostaneš okružen betonom iz kojeg ne izlazi ništa nego akumulirana vrela sunčeva svjetlost, koja bije u oči do sljepila, a stotinama metara uokolo nema poštenog hlada pod koji možeš pobjeći. Osim možda pod divlju kupinu ili onu smrdljivu rusovinu koja je nemarno i ni od koga spriječena narasla u nemarno planiranim novim kvartovima.

 U jednom trenutku netko je došao na ideju da nam krošnje drveća više ne trebaju, da zelenilo nije važno, da kultivacija življenja zelenilom nije važna - i da su važne samo zgrade. I kvadrati. I prodaja istih. I lova. A lipe nisu lova. One su višak.

Jednog dana će nam se potomci smijati

Tuda se nitko drugi nije pitao, niti je nekome palo na pamet da misli drugačije, pa da uvjetuje gradnju zasadima lipe. Ili bilo kojeg drveta. Ne, 'ko ga jebe! Drvo? Pih! To što je tamo netko u vrijeme onih država mislio i na nas buduće, pa nam po gradu posadio drvorede, da jednog dana možemo normalno hodati, rasti, uživati pod njima, to ne znači da ćemo sad mi milsiti na neke buduće generacije. Take the money and run,  sada i ovdje, a 'ko njih šiša!

Tuda, nemojte da vas iznenadi, sutra će hodati ljuti i nervozni, možda već danas sretnete nekoga tko psuje i pljuje, kuneć' vrelinu mostarskog kasnog proljeća, nekoga vještački klimatiziranog pa puštenog na vrelinu betona i asfalta (ako je uopće navučen), do kojeg miris lipa, nažalost, ne dopire. Jer lipe su stale uglavnom tamo gdje je stao Grad, te sada već daleke 1992.