Košćela je neobrana (opet)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prošle godine, negdje u ovo doba, pisao sam o tome kako su rodile košćele, ali ih nitko ne bere. Djeca pogotovo. Taj fenomen sam iskoristio kao dokaz da smo se šutke pomirili s općeprihvaćenim tezama o našem siromaštvu i beznađu, prihvatili definiciju kako smo na dnu dna, a zapravo smo žrtve svijeta (vještački) povećanih prohtijeva u kojem se ne snalazimo baš najbolje, u kojem je brati košćelu sramota, a nije sramota kukati da nemaš i ponavljati to kao mantru.

Kao rezultat su tu svakidašnji jad, očaj i ona drugačija, ali najgora bijeda – bijeda u glavu! Ista ona bijeda iz kletvi koje sam slušao od starih baba, koje kao da su znale da će doći vrijeme kada će „razni jebiguzluci“ uništiti i raspametiti ovdašnje ljude.

I, što da vam kažem? Čitalo se, odobravalo se, „šeranje“ prošlogodišnje kolumne  je bilo prilično neočekivano. Nekoga je malo pogodilo u nostalgičnu metu, nekoga je pogodilo u srce socijalne svijesti, a ja sam bio zadovoljan, jer su me neki jako fini ljudi zaustavljali po gradu i čestitali na napisanom. Točno sam vratio vjeru u grad i ljude,  pa barem nakratko.

To košćele nama namjerno, majke mi!

Zato, godinu dana nakon, imam pravo i obavezu da ponovo nešto napišem na ovu temu. Naime, šetam gradom, u rijetkim trenucima kad mi poslovi dozvole, u želji za održavanjem zdravlja i forme nabijam korake na onoj mobilnoj aplikaciji, pa prođem i tu i tamo, i gdje jesam svaki dan i gdje nisam odavno. I opet me put nanese uz košćele, vidim opet beštije rodile, ma i više nego prošle godine, još ima onih svjetlijih, ali crne, zrele, su već tu – i, pogađate, nitko, ama, baš nitko ih ne bere!

Sjednem ti ja tako na zidić (da me baba vidi odmah bi me šipkom jer prehlada ne gine!) pa sve gledam hoće li barem djeca, ako neće ovi stariji prolaznici,  na izlasku iz škole posegnuti za kojom košćelom, na kraju krajeva, ove su godine jako nisko, može ih dohvatiti desetogodišnjak. Nama, u ono doba kad sam bio osnovac, nikakva visina nije bila problem da bi dohvatili crne slatke plodove.

No, ništa, prolaze danas djeca ispod krošnji kao da ih nema, galame u gomili i zapravo gledaju negdje nigdje, ne dižu pogled u visine, ne vide i ne registriraju ni košćele, ni nebo, ni ogroman prostor koji im se izvija iznad glava. Uostalom, kome trebaju košćele kad su tu čokoladice pune slatkog šećera i zanosnih aroma, kome treba džaba kad ima kupiti?

Narod je pohasio

I ne moramo se ovdje lagati, košćele su samo mali motiv, motivčić, koji sam iskoristio da bih ilustrirao svu jad i bijedu naših ovdašnjih života, sve te naše prolaske pored jednostavnih domaćih mogućnosti i zijevanje za nečim što nam je upuzalo u živote skupa sa divljim kapitalizmom i rezultiralo skorojevićkim mentalitetom i palanačkom filozofijom. Naš neutaživ poriv da i mi i naša djeca izgledamo poput onih sa stranica „lifestyle magazina“ i naša neutaživa tuga kada znamo da „lifestyle“ košta i da ga ne možemo izgurati nisu ništa nego produkti pravog marketinga udruženog sa nesavršenim ranjivim umovanjem lokalnih neizgrađenih glava.

Naša duhovna bijeda, koja bi morala čuditi pored toliko friško podignutih bogomolja, koja je uvijek bila tu, ali je sada neugodno metastazirala, i koja kao rezultat ima razočarenje kada ne možeš postići materijalni imperativ.

U svijetu slijepih jednooki je kralj!

Naša sljepoća na jedno oko da vidimo kako taj materijalni imperativ nije ništa drugo nego sklizak objekt žudnje koji stalno bježi iz ruku k'o sapun i ne možeš ga dohvatiti. Naša sljepoća i na drugo oko da ne vidimo kako je sve to običan balon od sapunice, fleš prolaznih materijalnih užitaka koji stalno podižu ljestvicu prohtijeva na kojoj je sve prebrzo staro i prebrzo postaje un - cool. Bijeda koja caruje ovdje, ali koju smo toliko uzgojili da nas prati i kad odemo negdje vani, pa kad se vratimo iz Njemačke, makar i nakratko, prvo nam je koliko tamo zarađujemo i što vozimo, a ne koliko nam je tamo zbilja dobro.

I onaj osjećaj kada ta bolešćina zahvati sve slojeve društva, pa upališ Dnevnik a tamo prikazuju gladnu obitelj koja nema i koja u kamere apelira da joj se osigura nešto za preživjeti, a svakome od njih cigareta u ruci (kutija cca. 4,70KM, barem dvije dnevno), pa ti budi pametan i milostiv.

Play it again, Sam…

Ili, kada se na istom tom Dnevniku neki lik zauzima za prava obespravljenih i gladnih građana, a onda im 'ladno svaki mjesec otme par milja maraka na razne paušale, putne troškove, odvojeni život i boktepitaj kakve još razloge navode. Da su gladni zbilja gladni, jebali bi mu mater davno, ali nisu, nego se samo kasno sjetili stati u red za guzičenje i uhljebljavanje, kasno se sjetili da je novi vakat, pa sad stiži kako znaš i umiješ, ali je kasno. Ne može imitacija tuđeg život zamijeniti onaj tvoj, koji si izgubio negdje usput, pa koliko god da je maskiraš.

Ne čudim se, eto,  što ljudi ne beru košćele, što nema djeteta da barem iz radoznalosti posegne za jednom, pa bar da dozna kakav je okus tog crnog brabonjka što raste na finom drvetu.  Ne čudi te ništa u zemlji u kojoj je sramota sve što ne bi trebalo biti sramota, a nije sramota biti skorojević, gad, šupak – i što je najgore, težiti biti kao navedeni a zapravo koprcati se u gnjileži neostvarenih ambicija koje nisu valjale otpočetka. I u toj težnji zaboraviš i na sebe i na djecu, a o košćelama da i ne govorim.